Maslina

Maslina je sveto drvo. Kroz istoriju nije malo drveća koje je zadobilo status svetosti kod pojedinih naroda i kultura, ali malo koje stablo je to zaslužilo sa više razloga. Ne samo što je blagorodna, što daje čudesni plod, što je dugovjeka, ona je i estetski nenadmašna, svako stablo masline je priča i prizor za sebe. Ta upletenost kao šifra trajanja. Kao njena instrukcija ljudima. Suštinski nauk koji nigdje nije ljepše kazan.

Maslina je, objašnjava Matvejević u Mediteranskom brevijaru, prvi graničnik mediteranskog kruga - smokva označava drugi, širi krug...

Ali, zar je to jedini mediteranski znak koji u Crnoj Gori neko želi da zatre, da poništi? Pomislimo samo - kako je ovdje prošla mediteranska arhitektura, mediteranska kultura, mediteranski zvuk - sve to je na ovaj ili onaj način izbrisano, nestalo u korist nekih neautentičnih moda ili fascinacija.

Mediteranizam se nerijetko u Crnoj Gori doživljavao kao nešto sumnjivo, strano pa čak i opasno.

“Bez mediteranskog uticaja Čoser i Šekspir nikada ne bi postali izvorni pjesnici”, napisao je Oldas Haksli. A poslušajte još jednog Engleza koji je bio opčinjen Mediteranom, Lorensa Darela, pisca Aleksandrijskog kvarteta: “Cjelokupni Mediteran - skulpture, palme, zlatni nakiti, bradati heroji, vino, ideje, brodovi, mjesečina, krilate Gorgone, bronzane figure, filozofi, sve to navire kroz reski i trpki okus crne masline među zubima. On je stariji od ukusa mesa i crnoga vina. Star je kao hladna voda.”

Ako ima biljke koja je znak identiteta, civilizacijski biljeg, onda je to maslina.

Starozavjetna i novozavjetna biljka (Maslinova gora), a za poslanika Muhameda, maslina je “svijetlo nad svijetlom - ni istočna ni zapadna.”

U tom svijetlu, zar nije zbilja nevjerovatna ideja da neko posiječe stabla masline, da bi bilo što radio sa tom zemljom - pa makar gradio katerdralu ili univerzitet... Jer teško da zemlja može biti posvećenija, teško da u nju može biti nasuto više smisla nego u slučaju kad tu rastu masline.

Kako napominje Matvejević u Brevijaru, “O njoj su vodili brigu statuti gradova uz more i ustavi pomorskih zemalja.”

U tim se statutima i ustavima, izvjesno, nigdje ne spominje aktuelno i vrhovno božanstvo našega vremena i prostora - investitor...

Bar i Ulcinj su nekada imali više maslina nego ostatak istočne obale Jadrana... Neko mi je ispričao, ili sam negdje pročitao, da je u doba kralja Nikole Crnogorac primorac da bi se mogao oženiti morao da posadi deset maslinovih stabala.

Dakle, neko je došao na ideju da posiječe stare masline, milenijumski maslinjak, takoreći, u centru Bara ne bi li tamo napravio - nove stanove, kafiće, tzv. turistički sadržaj...

Djeluje jezivo, bizarno, razočaravajuće, pokazuje društvo bez orjentira. Ali, to znamo i bez maslina. Ovakvi slučajevi to pokažu tužno flagrantno, tako eksplicitno... Koliko je pogubljena današnja Crna Gora, koliko je otpala od bilo kakavog civilizacijskog rezona.

Svojevremeno su barski čempresi napravili neku vrstu građanskog pokreta, iako su na kraju posječeni, pa se valja nadati da će sudbina ovih barskih maslina biti drugačija, ali i konačni ishod cijele priče.

Uzalud i Stara maslina, mada je svaka maslina - čitava mitologija, knjiga u kojoj se vjekovi gomilaju kao poglavlja.

Na kraju, ali ne najmanje važno, jedna od ključnih pjesama crnogorske moderne lirike je Zogovićeva Instrukcija maslini, pa i to obavezuje. Odnosno, trebalo bi da obavezuje. Gdje ima koga da obavezuje. U toj pjesmi je ona čuvena formulacija: “Žilama za kamen”.

Ali, posljednja vlast za koju bi se moglo reći da je nešto čitala u Crnoj Gori bila je ona koju su nazvali “nenarodnom”, i koja je svrgnuta 1989. kad su došli “mladi i lijepi”.

Trebalo bi da neko osjeti golem stid zbog svega ovoga. A što mislite - hoće li se to desiti?

( Balša Brković )