Eho tišine eksploatacije žena u radu

Za vibrantnu vizuelno-zvučnu instalaciju koja se sastoji od više elemenata u prostoru, ali i onih koja se osjećaju, nacionalni paviljon Kosova osvojio je ovogodišnje Specijalno priznanje na najvećoj svjetskoj smotri savremene umjetnosti, 60. Bijenalu u Veneciji. Postavka “The Echoing Silences of Metal and Skin” umjetnice Doruntine Kastrati, čija je kustoskinja Eremire Krasnići, a komesarka Hana Halilaj iz Nacionalne galerije Kosova bavi se nejednakošću na radu i radnom mjestu, sa feminističkog aspekta, a umjetnica i kustoskinja u razgovoru za Vijesti konstatovale su da ih je, vjerovatno, upravo taj koncept i izdvojio i preporučio za priznanje.

U ambijentu koji podsjeća na napušteni međuprostor industrijske hale sa plafonom visokim više metara, skelom koja kao da je tu oduvijek i podom od poređanih paleta kroz koje se osjećaju snažne vibracije i podrhtavanje, smještene su skulpture u srebrnoj i zlatnoj boji koje asociraju na (polu)otvorene školjke, ljuske oraha ili pak metalne šrafove koji povezuju neke velike konstrukcije... Upravo to je odgovor na sami naziv izložbe - “Odjekujuća tišina metala i kože” ili “Eho tišine metala i kože”...-

Mala, ali snažna, skulpturalna instalacija Doruntine Kastrati kroz feministički aspekt obrađuje pitanje industrijskog rada i trošenje tijela žena koje rade, naveo je žiri ranije ističući da se odnosi se na nejednakost ženskog naspram muškog rada. Naime, istražujući deindustrijalizaciju privrede i deregulaciju tržišta rada, Doruntina Kastrati se bavi (ne)materijalnim oblicima nesigurnog zapošljavanja u “lakoj” industriji, nakon rata na Kosovu 1999. godine.

U razgovoru za Vijesti umjetnica je približila kompletan koncept objašnjavajući da je željenu priču ispričala kroz iskustvo žena u fabrikama za proizvodnju rahat-lokuma gdje je velika većina njih bila primorana na različite hirurške zahvate koljena jer su od stajanja doživjele degenerativne promjene na zglobovima...

“Predstavljamo četiri skulpturalne instalacije koje su napravljene od istog materijala. Dvije od njih su u obliku oraha, što simbolizuje glavni sastojak za rahat-lokum. Druge dvije su u obliku metalnih proteza koje se ugrađuju ženama kada prolaze kroz operacije za ugradnju implantata. Tako da skulpture zaista odjekuju tišinu metala i kože”, priča Kastrati.

Kustoskinja Krasnići je u razgovoru za Vijesti kazala da vjeruje da je Paviljon Kosova istakla upravo specifična tema koju su obradile i predstavile.

“Radi se o određenom periodu u razvoju Kosova, a koji se odnosi na period poslije rata i način na koji je industrija deregulirana, a zatim govori i o tome kako su se u ekonomiji počele pojavljivati eksploatativne prakse. Fokusiramo se na fabriku rahat-lokuma jer uglavnom zapošljava žene, i zanimalo nas je kako je takav rad feminiziran i kako je to dovelo do političke nemoći žena”, obrazložila je ona.

Skulptura se, nastavlja, odnosi na hirurške implantate koji se ugrađuju ženama kao posljedica njihovog rada u fabrici, jer su smjene u fabrici duge i uzrokuju brojne povrede tijela, najčešće nogu.

“Ove skulpture predstavljaju kako proteze, tako i ljuske orahe koji se koriste za proizvodnju rahat-lokuma, ali su i nešto što se odbacuje, što se ne koristi, jer smo pokušali da reflektujemo uslove radne nejednakosti, to jest rodne diskriminacije na poslu. Dakle, donosimo ovu priču koja je vrlo specifična za žene i specifična je za ovaj dio naše poslijeratne istorije, a tema je takođe i feministička, odnosno žensko-centrična”, istakla je Krasnići.

U opisu Paviljona je rečeno da je rodni aspekat rada u industrijama poput proizvodnje hrane učinio žene ekonomski ranjivim i gurnuo ih na političku marginu.

“Projekat se bavi iskustvima 12 radnica fabrike rahat-lokuma u fabrici u Prizrenu, drugom po veličini gradu na Kosovu. Dijelom zbog toga što svoj posao u fabrici obavljaju rade stojeći, oko trećina žena biva podvrgnuta operaciji zamjene koljena. Metalni predmeti koji im se ugrađuju u koljena su materijalni tragovi njihovog dugog radnog vremena koji donosi malu platu. Što je smjena duža, to je veća akumulacija neplaćenog rada”, piše...

Kastrati podsjeća i na to da instalacija ima i zvuk koji dolazi od vibracija platforme.

“Dok stojite u Paviljonu možete osjetiti vibracije koje mogu uticati na koljena, noge i cijelo tijelo prolazeći kroz vas. Pored toga, tu je i druga instalacija koja se nalazi u sredini prostora i ona je usmjerena ka aluminijumskim skulpturama, a kada zvuk udari u metal, stvara se odjek, odnosno eho, u prostoru. Zatim, tu je i još jedna zvučna instalacija koja se nalazi na posljednjem spratu zgrade i stvara eho koji dolazi odozgo, sa plafona”, priča Kastrati.

Kosovski paviljon tako odgovara na temu “Stranci svuda” baveći se ženskim pitanjem, radnom eksploatacijom žena.

“Definitivno da do sada nismo predstavljali priče koje su fokusirane na žene. Tako da se to uvijek čini kao intervencija i važno je da njihove priče postanu dio šireg narativa o tome šta je Kosovo i kako se razumijemo i predstavljamo. Bijenale je sjajna platforma za umjetnost, ali takođe moramo nekako učiniti da te priče koje pričamo zaista imaju smisla i da se čuju, bilo kroz umjetnost ili na drugi način, jer te priče jesu biti važne i moraju donijeti vidljivost ženama koje je obično nemaju. Bitno nam je i značajno što smo našu platformu uspjele da podijelimo s njima i da na neki način i njih predstavimo u sklopu toga”, naglasila je Krasnići.

Instalacija umjetnice Kastrati, dodatno objašnjava autorski tim, sastoji se od metalnih skulptura oblikovanih po uzoru na ljuske različitih orašastih plodova koji se koriste kao glavni sastojci u ratlucima.

“Pozivajući se na ljuske oraha koje se koriste u industrijskoj proizvodnji ‘rahatluka” (turskog užitka), kao i na medicinske proteze koje zamjenjuju koljena radnicama koje prave ovaj slatkiš, elegantne skulpture pozivaju posjetioce na interakciju s njima. Vibrirajući zvučni pejzaž se širi kroz pod, rezonirajući u našim kostima i odjekujući u široj areni feminističkog aktivizma, naveo je žiri...”, piše u opisu, a to je primijetio i žiri.

“Aktivirane zvukom, skulpture grade prepoznatljiv ritam u izložbenom prostoru. Napravljeni od aluminijuma, oni istovremeno aludiraju na hirurške implantate i industrijsku proizvodnju. Svojim izborom materijala, Kastrati ponovo stvara mašinsku hladnoću fabrike lokuma i jezivu hladnoću stranog metala na radničkim koljenima. Nabijeni simboličkim značenjem dok se pozivaju na otuđenje žena iz radničke klase, sastavni djelovi paviljona spajaju se u mrežu asocijacija, referenci i priča”, konstatovao je stručni tim Bijenala.

Spajajući vizuelni, zvučni i senzorni doživljaj kroz vibrirajući pejzaž koji se prenosi kroz čitav prostor i prodire u tijelo posjetioca, paviljon Kosova evocira osjećaj težine koji radnice/i nose u svojim svakodnevnim borbama. To čulno iskustvo omogućava posjetiocima da osjete deo fizičkog i emocionalnog tereta koji ove žene doživljavaju...

Komentarišući zapaženi nastup Kosova, Kastrati je istakla da joj jeste posebno važno ovo predstavljanje...

“Bitno nam je da predstavimo Kosovo na Bijenalu jer smo mala i nezavisna država. Stekli smo nezavisnost 2008. godine i još se borimo sa potrebom da izgradimo ideju naše nacije. Dakle, iako je ova ideja nacije pomalo problematična i možemo više o tome da pričamo, za nas je važno da budemo ovdje da bismo ispričali dio naše priče kroz priče koje su lokalne. Ali naravno, možemo ih staviti u širi kontekst jer priča o radnicama nije samo lokalna priča, već možemo o toj temi govoriti i na globalnom nivou”, rekla je ona Vijestima.

Primajući nagradu, Kastrati je ponovila riječi sa otvaranja Kosovskog paviljona, citirajući književnicu Elif Šafak.

“Priče nas spajaju, a one neispričane razdvajaju. Imati priliku da ispričaš svoju priču, a ćutati o tome znači da si dehumanizovan. Srećna sam što sam imala priliku da podijelim djelove priče koja je uvijek bila prisutna u našim lokalnim i globalnim iskustvima”...

( Jelena Kontić )