Kako iskupiti demokratiju?

Jedino vrijedno u filmu “Pedeset nijansi sive” jeste ono što se jednostavno treba obrnuti, dakle: Kristijan Grej je više nego poslovno uspješan, tip muškarca posvećen sebi i u svakom smislu na vrhu, od njega društvo očekuje da bude dominantan i sadista, preuzimajući to, on je, zapravo, otjelotvorenje mazohiste.

Primjenimo ovo sada na demokratiju, i recimo: budući da se sve poziva na nju djelujući pritom u suprotnosti sa njenim načelima, dok ona to dupušta, demokratija je onda politički program čistog sadizma. Ukoliko ona treba/mora biti prazno mjesto moći (Claude Lefort), da li to znači, nužno, da u ime nje moć onda može dejstvovati agresorski i teroristički, što itekako čini? Najzad: mora li demokratija biti bešćutna, ili baš suprotno tome?

Nepodnoseći dodir, Kristijan Grej može uspostaviti kontakt jedino tako što će instrumentima namjenjenim za to, kažnjavati svoju partnerku. Da li je, na tragu ovoga, u redu se upitati: nije li upravo iz razloga što je - nedodirljiva - demokratija omogućila da se u ime i zarad nje moć ispoljava u najsvirepim oblicima? (Alen Badju podjeća na to kako u modernoj politici svako nastoji biti savršeniji demokrata od drugog, usljed čega nastaju takvi sukobi da zemlje nestaju, stanovništvo koje preživi se raseljava, ostatak ostaje ukopan i neožaljen na improvizovanim grobljima.)

Kad bi bila dokučiva i ostvariva (u samoj, beskrajnoj odlažućoj demokratiji možemo pronaći mnogo tog od principa na kojem počiva Kafkina književnost), umjesto genocida i masakra možda bismo unekoliko imali drukčiji poredak. Zato, otvorimo uzgred niz pitanja...

Demokratiji se mora (moći) dati vrijeme koje se nema, u formi predloga ističe Žak Derida. Dokad joj se treba davati ili darovati vrijeme koje se nema? Je li demokratija odricanje od sadašnjeg vremena kao nemogućnosti da izađe/ispuni uslov za demokratiju, koja, zbog toga, tek dolazi kao - iskupljujuće vrijeme? “Demokratija je to što jeste samo u rAzlici kojom se onda odgađa i razlikuje od sebe same.” (Derida, knj. “Odmetničke države”)

Ta ekonomija neiscrpne rAzlike koja nije pojam niti termin (reći će jednom prilikom filozof), i koja možda jeste najbliža demokratiji, ona, opet, ukazuje na njeno razlikovanje od sebe same. Ok: još uvijek ne možemo znati pod kojim je to uslovima, dakle, danas demokratija uopšte moguća? Nije li prije nemoguća ili moguća samo kao napor politike da se svim sredstvima zalaže/žrtvuje za nju, itd? Ali, politika uporno čini ono suprotno: koristi nedostatak/odlaganje i vječni dolazak demokratije kako bi je jednom zauvijek učinila gostom kojeg neće imati ko dočekati. Jer, ona ukoliko dođe, nužno može doći jedino i samo prekasno. Treba li to da znači ili predstavlja jedan oblik - recimo tako - mesijanske politike? Dajući joj vrijeme koje se nema, demokratija će doći najposljednjeg od svih dana, onda kad više ne bude bila potrebna, kad je više ne bude imao ko ugostiti, osim scene svršetka svega pa i same politike.

Pozajmljujući samo dio od Jirgena Habermasa, rekli bismo kako bi demokratija trebalo da bude taj - “dijalog bez dominacije”, nipošto i nikad insistiranje na jednoj strani, nego prije i vazda zastupanje - snažne otvorenosti, međutim: dominacija, snaga jedne strane i zatvorenost imperije, to su realnosti koje živimo, i pored želje i nade (bez optimizma, dodao bi T. Iglton) da se to promijeni, ipak poredak na tome u potpunosti počiva.

Kad se radi o želji - ostajemo u polju pitanja o demokratiji - uvijek uz nju ide - ’mislimo da želimo’, utoliko prije, ako nam nikako ne uspijeva da dostignemo demokratiju, jednakost, ista prava za sve itd., šta ako onda, naprosto, to nije ono što stvarno želimo? Bez minimuma sukoba, ne može postojati relacija, niti drugi, sve postaje beživotno, gubi impuls, ili se pretvara u život sistema koji je toliko pokroviteljski nastrojen da od čovjeka pravi nesposobnu hrpu biologije koja ne umije da živi. (Uređenje koje je dovedeno do savršenstva jednako je pogubno kao život u favelama, otud bi neka balansirajuća sredina bila najpoželjni oblik ustrojstva stvari, no, za to je neophodna snažna ekonomska autonomnost zemlje.)

Fuko je već to dobro znao, da moć ima onaj ko kontroliše govor. Dakle: većina. Ali, koga ona zastupa?; kako možemo i približno biti sigurni da je većina (pozivamo se na Habermasov naslov) na strani ’Znanja i interesa?’ U slučaju svih stvari: zar većini demokratija ne garantuje pravo više u odnosu na manjinu? (Ako sadizam počiva na ugovoru, kao u slučaju dogovora između Kristijana i Anastasije, demokratija onda ispada kako počiva na obećanju da će jedna strana biti u većini u odnosu na drugu.)

Pogledajmo Ameriku i njenu sudbinu koja, trenutno, zavisi od “kolebljive Pensilvanije” (kako možemo pročitati), zato je Ilon Mask rješio svakog dana isplaćivati milion dolara onome ko se opredijeli glasati Trampa tako što će potpisati peticiju. Da: svako će se potajno ponadati kako može biti srećni, izvučeni dobitnik, jer Mask novac uplaćuje nasumično. Da: to je čista lutrija kapitalizma, kapitalizam kocke, trgovina a ne slobodan izbor. Pitanje da li je to po zakonu jeste notorna glupost, tim prije što zakon postoji da bi štitio interese visoke moći. (Svaki milion koji uloži, Ilon Mask će pretvoriti u pet, jer njegov politički angažman na strani Trampa jeste posvećen vlastitom interesu imperije koju vodi.)

Čekajući demokratiju, životarimo u totalitarnim i autokratskim sistemima u kojima se sve pita moć, kapital, finansijeri i lobisti, utoliko prije, demokratija ne propada zato što nastoji svakom ugoditi, nego pretrajava samu sebe odbijajući da se ostvari. Njena ‘utvarologija’ je nešto najskuplje što moderna istorija plaća, vidimo to ponajbolje i u ovome mračnom, super tehnološkom i dokraja dehumanizovanom vijeku, u kojem se već sada sasvim ustalio i normalizovao diskurs o kraju svijeta, usljed drastičnih klimatskih promjena, raznih virusa, narastajuće nejednakosti, prevlasti Prvoga svijeta koji nema granica ni u čemu. (Svaki otpor tome se zasniva na samoorganizovanoj manjini, međutim, i takvi pokreti počesto propadaju budući da se u njih ubrzo infiltrira uljez, itsl.)

Kad Anastasija u filmu prihvata soft sadistički odnos koji prema njoj Kristijan jedino može uspostaviti, ona onda pribjegava očajničkoj soluciji: vjeruje u nemoguće, u njegov preobražaj, u prirodu ljubavi koja mijenja onoga kojem se poklanja, ali, koji možda to ne želi. Isto se dešava i sa 98 odsto nas koji se očajnički nadamo kako će onih 2 odsto promijeniti svoj sulud odnos prema progresiji profita, neprestanoj i većoj zaradi, širenju uticaja moći, iako do toga neće doći, prije može biti jedino suprotno, da prekomjerna moć destruiše njenog simboličkog predstavnika.

S jedne strane imamo krvave sukobe povedene u odbranu demoratije (Buš i Sadam, sad Izrael i Hamas, plus “denacifikacija” Ukrajine), s druge, demokratiju koja ište da joj se da još vremena, i pored očigledne činjenice da ga je sve manje, samô - vrijeme je valuta, na primjer: Palestinci u pojasu Gaze ga uopšte nemaju, drugi njime vladaju, gospodare, upravljaju, u njega projektuju sve one događaje koji maksimalno rade protiv samog vremena ili dolaska kraja vremena, kojeg živimo očekujući demokratiju kao ono što bi, onda, trebalo da iskupi vrijeme kako bi od njega ostalo samo ono što je iznad vremena.

( Vuk Vuković )