Marone razbija klasične mitove o mafijaškom glamuru: Kavez je metafora života

Kao djeca smo se preispitivali o slobodi, kao odrasli nastojimo da svoj kavez učinimo što udobnijim... To piše na začelju knjige “Plavo pero” jednog od najpoznatijih i najpopularnijih italijanskih pisaca današnjice, Lorenca Maronea.

Kavez i sloboda česti su termini kojima prikazuje život, a ovog puta očima rijetkog i jedinstvenog papagaja gradi zabavnu, laganu, podrugljivu, ali izuzetno važnu priču koja ostaje u sjećanju. Toto je narator djela “Plavo pero” u kojem centralno mjesto zauzima napuljska mafijaška organizacija Kamora i porodica njenog bosa. Marone razbija klasične mitove o mafijaškom glamuru i umjesto da se sasvim suptilno nađemo “na strani” kriminala i avantura kojima se publika često divi, pisac kroz ironiju i satiru pruža uvid u njihovu svakodnevicu. Marone kroz svoj specifičan stil, u kojem prepliće humor, ironiju, ali i društveni angažman i odgovornost, u ovoj “kratkoj smiješnoj priči” pokreće važne teme poput romantizacije kriminala u popularnoj kulturi i na neobičan, zabavan, ali i introspektivan način razotkriva svijet koji *mislimo da) poznajemo.

Knjiga je prevedena na crnogorski jezik, što potpisuje Maria Teresa Albano iz Italijanskog kulturnog centra, a roman je objavljen u hiljadu primjeraka u izdanju Sekretarijata za kulturu Glavnog grada Podgorica i promovisan na 10. Internacionalnom sajmu knjiga u Podgorici. Kuriozitet je da je u pitanju prvi prevod “Plavog pera” na neki od jezika govornog područja bivše Jugoslavije... U intervjuu za Vijesti Marone je istakao zadovoljstvo gostovanja u Crnoj Gori koja ga je, kaže, u dolasku podsjećala na djelove Italije.

Najpoznatiji možda po svom romanu “Sitnice koje život znače”, Maroneov pristup književnosti je poletan, nimalo hermetičan ili težak, iako govori o fundamentalnim i univerzalnim temama koje opominju i zapitkuju, ali izazivaju i gorčinu ili toplinu. Upravo su “Sitnice” doživjele svjetsku popularnost, pretočene i u film “Nježnost”, ali i brojne pozorišne inscenacije, koje jednostavnim jezikom i toplim tonom skreću pažnju na važnost malih životnih trenutaka i naizgled zaboravljenih vrijednosti nasuprot točka u kojem svi jure ka velikim ciljevima. Definitivno da knjiga “Sitnice koje život znače” nije samo primjerak ili literatura po sebi, već važna lekcija o životu i svakodnevici koja nije nužno loša. Maroneove knjige su objavljene u 18 zemalja i prevedene na brojne jezike. Dobitnih je prestižnih državnih i međunarodnih nagrada i priznanja, a o svom djelu, kako književnom, tako i novinarskom angažmanu, životu u Napulju, Lorenco Marone govori za Vijesti.

Interesantna perspektiva i odabrani lik knjige “Plavo pero” lako privlače čitaoce. Otkud papagaj kao lik u priči o mafiji i Napulju?

Ara je jedna od rijetkih vrsta papagaja koja je u riziku da nestane, a situacija godinama već nije dobra. Želio sam na neki način da ovom knjigom podstaknem i tu temu. Pored toga, ara je veoma rijetka, ali istovremeno i izuzetno skupa vrsta papagaja. Dakle, rijetkost, vrijednost, ugroženost, a onda osim svega toga, ara ima sposobnost i da govori. To mi je odgovaralo za ovaj kontekst jer sam birao da glavni lik bude sagovornik sa drugim likovima knjige. Tako je nastao Toto i tako smo dobili “Plavo pero”.

O čemu nam govori ova knjiga i u čemu je simbolika naziva “Plavo pero”?

“Plavo pero” može da se čita na mnogo načina, pa se tako u Italiji već čita u školama, jer je istovremeno lagana, neobična, groteskna priča o porodici, zatvoru i slobodi, sukobu dobra i zla... Ideja za knjigu nastala je usljed romantizacije i veličanja života kriminalaca koji su obično predstavljeni kao privlačni, što utiče na publiku. Ja sam pokušao da prikažem i istaknem svojevrsnu subkulturu Kamore, sa estetskog stanovišta, ali i kroz opise svakodnevnog života jedne familije, njihovog odnosa prema životu, ali i prema mrtvima... Shvatio sam vremenom da se više poštuju mrtvi nego živi. Sve to sam ispričao kroz oči papagaja kojeg je ta porodica udomila i koji živi svoj “bogovski” život sa njima...

Napulj je praktično sveprisutan u Vašim djelima, na različite načine, a tako i ovdje. Kakav je Napulj u ovoj knjizi? Da li se držite onoga što ste više puta isticali, a to je da želite da prikažete drugu stranu grada?

Iskreno, ja na početku nijesam namjerno izabrao Napulj kao stjecište mojih djela, to se desilo sasvim prirodno. Osim toga, jedan veliki pisac iz Napulja koji je čitavog života pričao i pisao isključivo o Napolju, uvijek je govorio da iako je čitavog života pisao o Napolju, to nikada nije bila njegova namjera. Ova knjiga je napolitanska knjiga po svemu. Ovdje se radi o priči u kojoj govorim o drugom licu Napulja, o toj nevjerovatnoj stvari koja je Napulj kada je u pitanju kultura koja se odnosi ne samo na tu porodicu, mafiju i Kamoru, već i na kulturu grada i kulturu drugih ljudi. U ovom romanu sam izabrao Napulj zato što sam želio da govorim, odnosno da ispričam tu karakterističnu priču o mafiji i tom načinu života i funkcionisanja, želio sam da govorim o Kamori koja je specifična pojava, veoma prisutna u Napulju. Uz to sam želio da na neki način to uradim nekim drugim glasom, iz druge perspektive i na drugačiji način u odnosu na onaj na koji smo navikli, jer kad se priča o Napulju uvijek se o njemu priča na neki mračni način, najčešće o životima koje vode predstavnici mafije i njihovi šefovi, a koji je publici čak i fascinantan. Izokrenuti način razmišljanja, kao što je nepovjerenje, kultura neprijateljstva, dijele čitavi kvartovi, ne samo bosovi i Kamoristi, već i mnogi drugi u Napulju. U ovoj knjizi Toto pak ima neki nevini, ali inteligentni pogled na sve to...

Kako se prenosi taj “izokrenuti način razmišljanja”?

Mafijaški način razmišljanja se prenosi sa oca na sina i sa generacije na generaciju. Mi se rađamo slobodni, ali se zapravo kroz život nađemo u nekom kavezu, dok se djeca mafije po rođenju nađu u već izgrađenim kavezima iz kojih je nemoguće izaći. Toto u početku ne shvata šta je dobro, zlo, ne vidi svog gazdu kao dobrog ili lošeg čovjeka, ali vremenom, kako se prilagođava, počinje da razmišlja kao oni. Smatra za sebe da je vrlo bitan papagaj, bolji od ostalih, jer ga svi služe i dobri su prema njemu, kao prema kralju. Tako ova knjiga jednim dijelom govori i o sticanju mafijaške kulture koja tu nastaje, koja se prenosi i koja je izokrenuta, a koju mi ne uspijevamo ili čak ni ne želimo da riješimo...

Koliko Vas je Napulj lično obilježio i oblikovao, bilo tokom odrastanja, sazrijevanja, stvaranja?

Takve stvari dolaze iznutra, a izgleda da sam ja više Napolitanac nego što mi se čini. Takođe, pošto je Napulj kao grad na neki način prepotentan, on sasvim prirodno i spontano ulazi u živote ljudi i postaje njihov važan dio, čak iako vi kao jedinka to odbijate, ali on se ipak nameće. Napulj tako pronalazi svoje mjesto i u mojim pričama gdje je uvijek prisutan zato što jeste dio moje kulture i mog života.

Kritičari ističu da u svom stilu kombinujete humor, ironiju, sarkazam, a tako dolazite i do društvenog angažmana. Koliko Vam je stalo do toga da pokrenete neke sociološki važne, potrebne, ali i poučne teme putem svojih djela?

Ja vjerujem da svaki vid književnosti može da pokrene bitne socijalne, društvene teme i da ih obradi. Ja sam ovoga puta birao da to bude u formi kratke priče, jer ako samo pogledate na podnaslov knjige “Plavo pero”, tu piše i “Smiješna kratka priča”, zato što jeste u pitanju jedna takva priča koju zapravo mogu da čitaju čitaoci različitih profilima, bez obzira na njihove karakteristike. Ovo može biti i knjiga za djecu, ali i knjiga za odrasle, može da bude namijenjena i nekome ko čita samo ozbiljnu literaturu. Svakako, tema “Plavog pera” je jako važna zato što je u fokusu tema mafije, odnosno takozvane napuljske mafijaške organizacije Kamore. Kao i književnost uopšte, tako i ova knjiga može sigurno da probudi svijest kod društva, iako je mala i nije toliko obimna kao što su to romani.

U Crnoj Gori ste na Sajmu knjiga predstavili svoju najnoviju knjigu “Plavo pero”. Kakve utiske nosite i koliko su Vam ova promocija i gostovanje lično bilo važno?

Zahvaljujući tom prevodu sam došao ovdje i mogu da upoznam vašu zemlju, jer do sada za to nije bilo prilike. Pitam se zašto narodi na Balkanu vole moje knjige, zašto su im one tako zanimljive, a to je nešto na šta sam izuzetno ponosan, ali sam i izuzetno znatiželjan kada je u pitanju razlog za to.

Imate li možda neki odgovor na to što bi mogla biti neka mentalitetska ili kulturno-umjetnička, ako ne i istorijska veza između Italije i Crne Gore ili pak zemalja Balkana, a da se preslikava i na Vašu književnost?

Smatram da su istorijske veze izuzetno jake, ali prije svega smo mi dvije geografski bliske zemlje. Naše obale su jedna preko puta druge, mi smo dvije zemlje jedna spram druge. U Crnu Goru sam stigao kolima, a kada sam se približio Crnoj Gori posmatrao sam prirodu i okruženje kroz prozor... Gledajući panoramu, vaše planine, jezera i slično, činilo mi se kao da smo negdje na jadranskom području tipa Abruzzo ili dio iznad.

Umjetnički ste direktor napuljskog Sajma knjiga “Ponovo počinjem od knjiga” od 2018. godine. S obzirom na to, ali i gostovanje u Crnoj Gori, kako vidite događaje tog tipa i njihovu budućnost?

Sajam knjiga je nešto prijeko potrebno, nešto neophodno, zato što su knjige neophodne, fundamentalne, pogotovo danas kada svi žurimo i uvijek smo u nekoj žurbi. Knjiga nas na neki dobar i kvalitetan način zaustavlja i podsjeća na trenutak u kojem živimo i koji jedini zapravo vrijedi. Sve što se vrti oko knjige je hrana za dušu, odnosno za ljudsko biće.

Vaša djela žive u različitim formama... Da li već pripremate nešto novo, kakvi su planovi za dalje?

Vraćam se Ćezareu u novembru, a pored toga treba da radim i na jednoj televizijskoj seriji koja će biti rađena prema knjizi “Sjutra ću možda ostati” a koja će možda biti emitovana i na Raiju, vidjećemo. Pored svega, naravno, nastavljam da pišem...

Pisanje je vrijedan dar da prikažete ono što opažate oko sebe

Nedjeljni ste kolumnista u dnevnim novinama “La Repubblica”, u redakciji u Napulju, a pišete i za nedjeljni kulturni dodatak “Tuttolibri” italijanskih novina “La Stampa”. Da li to oslikava potrebu da izađete iz fikcije, iskoristite svoj “uticaj” i javno podijelite određene stavove?

Tako je, osjećam nekada potrebu da izađem iz okvira fikcije, ali i da ispričam ono nešto što svaki dan gledam oko sebe... Svi smo mi politička bića, a ja volim tu mogućnost da i kroz drugačiju formu ispričam ono što zapažam oko sebe. Smatram da je to svrha i cilj mog pisanja... Pisanje je tako vrijedan dar zato što zahvaljujući njemu imate mogućnost da kažete ono što vidite, mislite, ono što vas opsijeda, boli, nervira. Zato su mediji i brojne druge platforme veoma važne. Takođe, posebno je lijep momenat kada, nakon što to nešto napišete i objavite, uvidite da nijeste jedini u tome, sa tim mišljenjem, stavom, problemom i slično, već da je to zastupljeno i kod drugih ljudi, posebno ako su neke stvari koje nijesu na pravom mjestu, već one koje su u krivom kontekstu...

“Sitnice koje život znače” govore o promjenama i evoluciji

“Sitnice koje život znače” i Čezare su lako osvojili srca čitalaca. Knjiga je poslužila i kao scenario za film, ali je pretočena i u dramski tekst za predstave koje su izvođene u više zemalja. Kao autor tog posebnog lika i cijele priče, kako danas doživljavate “Sitnice” i u čemu leži ta važnost?

U mom tekstu postoje dvije ili tri teme koje se opsesivno vraćaju i koje su dio mene i mog ličnog razvoja. Knjiga “Sitnice koje život znače” definisana je kao roman o starosti, samoći, nasilju nad ženama, femicidu, i taj roman je sve to, ali je to prvenstveno i roman prema promjenama, o mogućnosti i obavezi koju imamo da do zadnjeg trenutka mijenjamo, sebe ili nešto drugo, ali da se razvijamo. To je roman o evoluciji i to je zapravo priča svih nas, jer svi mi u životu prolazimo takve promjene. Jedna rečenica koja se u Italiji pojavljuje na naslovnoj strani dobro opisuje tu knjigu: “Prvu polovinu života provedemo gradeći sebe kaveze, a drugu polovinu da otvorimo te kaveze”... Mislim da se radi upravo o tome, o pronalaženju hrabrosti da izađemo iz tih kaveza koji su sagrađeni od pogrešnih izbora, nerealizovanih ambicija, onoga što nikada nijesmo rekli, od ljenosti, apatije, pasivnosti... Često je društvo u kojem živimo takvo da zatvara oči pred svime, ne osjeća i ne vidi drugoga, a Čezare je neko ko u svojoj dubokoj samoći i individualizmu, u društvu kojem nedostaje empatija iliti ljepota saosjećanja i zahvalnosti, čovjek koji svoj cinizam skriva iza svog karaktera, ali zna da čuje samog sebe, zna da pogleda bol u oči i sposoban je da osjeti bol drugih, ponekad i previše... On ima i snagu da pruži ruku tom drugom, a to je lako za identifikaciju, lako se poistovijetiti sa njim, a moj roman je zapravo to, metafora Napulja u kojem su svi ophrvani samoćom, kako mladi tako i stariji.

( Jelena Kontić )