Tramp je prvo došao po imigrante

Paraziti. Silovatelji. Otrov u američkoj krvi. Ovo su samo neki od dehumanizujućih epiteta koje Donald Tramp koristi da opiše latinoameričke imigrante u Sjedinjenim Državama. Sada obećava da će izvršiti „najveći pokušaj deportacije u američkoj istoriji“. Njegova vizija okupljanja miliona ljudi nije nalik bilo čemu što se može vidjeti u demokratskoj zemlji i više podsjeća na nacističku okupaciju Francuske.

Pokušajte da zamislite šta bi Trampov plan podrazumijevao. Imigracioni agenti upadaju na farme i u fabrike, odvlače radnike. Nastavnici i uprave škola su prinuđeni da informišu o učenicima. Tajni nadzor u katoličkim crkvama pomaže u hvatanju španskih parohijana nakon što se pričeste. Porodice se razdvajaju: deportovani roditelji potencijalno gube kontakt sa maloljetnom djecom.

Tramp kaže da bi operacija bila usmjerena samo na imigrante bez dokumenata, za koje republikanci tvrde da ih u zemlji ima 20-30 miliona, što je mnogo više od nezavisnih procjena - oko 12 miliona. U SAD, međutim, živi više od 60 miliona ljudi španskog porijekla (podaci iz 2020. godine). Mogu li građani SAD biti uhvaćeni u mrežu koju je bacio Tramp? Američka imigraciona i carinska služba ovdje jedva da ima besprekornu reputaciju i nikada nije sprovela ništa slično masovnoj deportaciji u razmjerama koje je zamislio Tramp.

Tramp će svojoj operaciji pokušati da da privid legitimiteta pozivajući se na stari, napola zaboravljeni Zakon o neprijateljima-strancima iz 1798, koji ovlašćuje predsjednika da „privodi, obuzdava, kontroliše i protjeruje“ nedržavljane u SAD koji dolaze iz „neprijateljskih” zemalja. Zakon je bio predviđen za ratno vrijeme radi sprečavanja špijunaže i sabotaže, ali ga predsjednik Džon Adams nije zbog toga potpisao. On je zapravo želio da zastraši pristalice svog potpredsjednika Tomasa Džefersona, za koga je Adams vjerovao da je bio pod neopravdanim uticajem francuskih revolucionara.

Pošto Amerika nije bila u ratu sa Francuskom, Adams je uključio odredbu da se zakon može koristiti protiv građana strane zemlje koji prijete „napadom“ ili „predatorskom invazijom“. U praksi je Zakon o neprijateljima-strancima primijenjen samo tri puta, uvijek tokom velikih sukoba.

Tokom rata 1812, svi britanski državljani u Sjedinjenim Državama morali su da se registruju. Tokom Prvog svjetskog rata, predsjednik Vudro Vilson je koristio zakon protiv građana Njemačkog, Austrougarskog i Otomanskog carstva, kao i njihove saveznice Bugarske, izjavljujući da se ovi „neprijatelji-stranci“ mogu smatrati ratnim zarobljenicima.

Neslavni primjer je slučaj kada je predsjednik Frenklin Ruzvelt podsjetio na ovaj zakon nakon japanskog napada na Perl Harbor u decembru 1941: Japanci, Njemci i Italijani su označeni kao „neprijatelji-stranci“. Većina onih koji su poslati u logore bili su Japanci, ali su i neki njemački Jevreji, koji su izbjegli nacističke logore smrti emigrirajući u SAD, takođe bili uhapšeni i zatočeni.

Prema Trampovim riječima, danas invaziju na SAD vrše sami imigranti (a ne zemlje iz kojih su došli). Kako upozorava Centar za pravosuđe Brenan, Zakon o neprijateljima-strancima mogao bi se „koristiti protiv imigranata koji nisu učinili ništa loše, nisu pokazali znake nelojalnosti i savršeno su zakonito“ u Sjedinjenim Državama. Nema razloga da vjerujemo da Tramp neće u potpunosti iskoristiti ovu priliku, posebno imajući u vidu nedavnu odluku Vrhovnog suda da sadašnji i bivši predsjednici imaju praktično potpuni imunitet od krivičnog gonjenja za radnje počinjene dok su na funkciji.

Diskusije o Trampovoj antiimigrantskoj politici imaju tendenciju da se fokusiraju na njihove ekonomske posljedice: Blumberg procjenjuje da bi one, tokom jedne decenije, mogle da koštaju američku ekonomiju oko 4,7 biliona dolara. Ko će obavljati žetvu u Centralnoj dolini Kalifornije nakon Trampove čistke? Ko će mijenjati čaršave i čistiti podove u bolnicama i staračkim domovima? Ko će sahranjivati mrtve i održavati groblja?

Pošto bi Trampova antiimigrantska čistka skupo koštala američku ekonomiju, cijene hrane i drugih osnovnih dobara naglo bi porasle. Osim toga, skupa je i sama deportacija. Procjenjuje se da bi deportovanje milion imigranata bez dokumenata svake godine, što je dinamika koju je predložio Trampov potpredsjednički kandidat, Džej Di Vens, moglo da košta 88 milijardi dolara godišnje.

Ipak, ekonomski troškovi masovne deportacije su zanemarljivi u poređenju sa štetom koju bi ona nanijela duši Amerike. Kada sam se preselila u Sjedinjene Države, prije skoro 35 godina, mislila sam da će se moje iskustvo iz života u SSSR-u veoma razlikovati od života u zemlji koja se smatra bastionom slobode i vladavine prava. Ali danas, u Trampovoj šokantnoj predizbornoj retorici (u njegovom prijetećem govoru o „unutrašnjim neprijateljima“, u njegovom potpunom nepoštovanju vladavine zakona, normi i vladavine prava) čujem nešto veoma poznato: opasnog diktatora koji žudi da zavlada slabim, podijeljenim, paranoičnim društvom.

Šta bi se dogodilo kada bi „oštro noćno zvono ili grubo kucanje na vratima“ (užas moje domovine tokom najmračnijih godina Staljinovog terora) postali dio američkog života? Hoće li Amerikanci zatvoriti oči pred brzim širenjem logora za imigrante? Hoće li ljudi početi da prijavljuju komšije i saradnike Trampovoj imigracionoj policiji?

Tramp već teroriše Ameriku. Ovo postaje očigledno kad god moćni lideri počnu da se ponižavaju kako bi stekli njegovu naklonost. Najnoviji sramni primjer bilo je ponašanje njujorškog nadbiskupa kardinala Timotija Dolana, koji je na jednoj državnoj večeri dao sve od sebe da se osmijehne i nasmije na nebrojene Trampove vulgarne primjedbe.

Nema sumnje da bi djelovi stanovništva, uključujući i republikanski establišment, sa istim kukavičlukom reagovali na masovne deportacije. Međutim, svako ko želi da glasa za čovjeka koji planira da vodi politiku državnog terora treba da se sjeti čuvene poslijeratne ispovijesti pastora Martina Nimelera: „Prvo su došli po komuniste, a ja sam ćutao jer nisam bio komunista”. Onda se isto desilo socijalistima, sindikalistima i Jevrejima. Na kraju, „došli su po mene“ ali „nije bilo nikoga“ ko bi mogao da se zauzme za mene.

Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Nina L. Hruščova )