Glavni rekvizit publici tokom predstave je maramica

Predstava “Deportacija” za koju je scenario napisao Cetinjanin Željko Vušurović biće odigrana u kotorskom Kulturnom centru “Nikola Đurković” u ponedeljak 4. februara sa početkom u 20 sati. To je priča o životnoj drami i ubistvu 85 Bošnjaka koji su u Crnu Goru izbjegli iz Bosne i Hercegovine, kako bi sačuvali dostojanstvo i svoje živote. Za njihovo ubistvo još niko nije odgovarao. U predstavi igraju: Jasna Ornela Bery, Enver Petrovci, Dženana Džanić, Lemana Bećirović/Hana Beštić, Vahid Džanković i Darja Badnjević, a ulaznice za istu mogu se kupiti po cijeni od pet eura.

Ovaj scenario koji je režirao Gradimir Gojer Vušurović je napisao prije nekoliko godina, a o tome zašto su ga ignorisala ostala crnogorska pozorišta, scenarista priča za “Vijesti”...

Napisali ste scenario za predstavu “Deportacija” koja govori o istinitom događaju iz 1992. godine - drami i ubistvu osamdeset pet Bošnjaka. Da li je tema koju ste obradili uticala na to da ova drama bude urađena u koprodukciji novopazarskog Kulturnog centra i Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, a ne nekog pozorišta iz Crne Gore?

Predstava “Deportacija” je rađena u produkciji Kulturnog centra Novi Pazar zahvaljujući direktoru Huseinu Belom Memiću i režiseru Gradimiru Gojeru. Zeničko Bosansko narodno pozorište je odustalo od koprodukcije u toku spremanja same predstave, što je bilo vrlo čudno. Mnoge su se stvari dešavale tokom spremanja predstave i nakon premijere “Deportacije” da imam pravo da sumnjam da je ista zabranjena u Crnoj Gori iz političkih razloga, posebno ako se zna da nijedan državni medij Crne Gore (TVCG, Radio CG, “Pobjeda”) kao ni režimski mediji i portali nisu objavili nijednu riječ o predstavi koja se igrala u dvije susjedne zemlje. Podsjetiću da sam dramski tekst “Deportacija” slao na konkurs Crnogorskog narodnog pozorišta 2015. godine.

Tema konkursa je bila “Savremena Crna Gora” na kome je pobijedila drama o životu kćerke kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Neka čitaoci sami zaključe koliko je žiri držao do propozicija koje je sam odredio. Tadašnjeg direktora CNP-a i člana tog žirija Janka Ljumovićani nakon konkursa nije zainteresovala drama koja se na umjetnički način bavi nekažnjenim ratnim zločinom koji je počinila Vlada Crne Gore na čelu sa Milom Đukanovićem. Možda ga je nezainteresovanost da se bavi društveno-angažovanim dramama ili krađom krova nacionalnog teatra u centru Podgorice i preporučila da kasnije postane ministar kulture. A ja sam siguran da je Duško Marković znao što radi.

Tri godine ovaj tekst nije našao put do pozornica crnogorskih pozorišta. Zašto nam je toliko teško da se suočimo sa prošlošću?

Vjerovatno zbog toga jer će neko morati u zatvor zbog počinjenog ratnog zločina. Istina boli. Otkriće se koliko smo bili loši nekad i koliko smo zli danas. A Crna Gora nema Klinta Istvuda. Suočavanje sa prošlošću je teško i zbog toga što smo tokom svih ovih godina kao društvo izgubili osjećaj za empatiju. Takvo suočavanje nije teško samo crnogorskom društvu, već i cijelom Balkanu. Prvenstveno se radi o neobrazovanju i medijskom silovanju uma koje zaglupljuje ljude. Svaka vlast, pa i ova crnogorska, to namjerno projektuje da bi takvim pukom mogli lakše vladati i potkradati izbore. Cilj je, naravno, uzeti ili zadržati vlast, primati redovnu platu ili redovnu kovertu i ići na odmore gdje će vam neko drugi prati prljavi veš. Usput od ljubitelja turbo folk pjevačica postanete ljubitelj Gospođe Ministarke i stvorite bataljon crnogorskih umjetnika koji su zbog svojih privilegija spremni da ispune svaki dpsovski mig, zbog čega smatram da se ni moralno ni mentalno nimalo ne razlikuju od Miga Stijepovića.

Bivši i sadašnji umjetnički direktor CNP-a, glumac Branimir Popović i režiser Željko Sošić javno su podržavali DPS. Nije iznenađenje što neće ni elemantarno uljudno i vaspitano da odgovore na upite producenta i pisca “Deportacije” da li predstava može gostovati u CNP-u, uz podatak koji je za Ginisa: CNP kao teatar ne želi da ugosti predstavu svog počasnog člana Gradimira Gojera!

Na upite producenta da ugoste predstavu “Deportacija”, nisu odgovorile ni direktorice Gradskog pozorišta Podgorica, KIC-a “Budo Tomović” i “Barskog ljetopisa”. Pretpostavljam da je strah od gubitka privilegija veći od njihovih umjetničkih nazora, jer su na tim funkcijama postavljeni zahvaljujući DPS-u i njihovim političkim satelitima.

Za razliku od njih, direktorica “Zetskog doma” Lidija Dedović javno priča da se treba suočavati sa prošlošću i pozorišnim predstavama postavljati bolna pitanja koja ne bi smjela da nas ostave radnovdušnim. Ja presrećan, ponadah se i pomislih - evo nove Roze Luksemburg. No, nažalost, gospođa Dedović nam nije objasnila da li je granica suočavanja sa prošlošću tamo gdje počinje glavni odbor DPS-a ili gospodarev krug dvorskih umjetnika, jer je na upit da u “Zetskom domu” ugosti predstavu “Deportacija”, krajem aprila 2018. godine, ekspresno odgovorila da je to pozorište zauzeto predstavama do 2020. godine. Rekao bi čovjek da će Cetinjani uživati “od zraka do mraka” u pozorišnim predstavama kao stari Grci, mada i sve više ličimo na njih jer smo u izumiranju. Međutim, septembarski repertoar Kraljevskog pozorišta prošle godine je imao samo jednu predstavu u 30 dana, što dovoljno govori o neistinitim navodima i licemjerstvu Lidije Dedović.

Povodom zabrane igranja „Deportacije“ nije me iznenadila ni ćutnja velikog broja crnogorskih glumaca, režisera i ostalih dramskih umjetnika. Njihov intelektualni kapacitet se “pali” samo kad treba iskritikovati umjetnički nepismenog gradonačelnika koji je ometao glumca tokom izvođenja neke predstave. Ako bi pokazali zrno umjetničke hrabrosti, uprli prstom na vrh umjetničkog establišmenta protkan kadrovima vladajuće garniture koji zloupotrebljavaju svoje funkcije, o čemu je pričao veliki glumac Boro Stjepanović, mogli bi ostati bez glumačkog i rediteljskog aranžmana.

Dok u susjednoj Srbiji imamo tri glumca koji staju na čelo otpora autokrati Vučiću, ovdje ogromna većina dramskih umjetnika ne smije pisnuti protiv Đukanovića.

Kakva osjećanja budi ovaj komad nakon igranja?

Moj dragi prijatelj Gradimir Gojer je lijepo rekao da je glavni rekvizit na premijeri bila - maramica. Tako je, čini mi se, bilo i u Sarajevu. Glumci su svojom igrom neke ljude natjerali na plač. Meni je nakon sarajevske premijere prišla i jedna gospođa. Čestitala je na predstavi i dok sam se zahvaljivao, ona je dodala da su njoj tri brata ubijena u deportaciji Muslimana. Od suza koje su mi navrle na oči, nisam mogao progovoriti nijednu riječ više. Te iste večeri, prišao mi je stariji čovjek u odijelu, gospodstvenog držanja. Pružio mi je ruku i upitao: „Mogu li da vas zagrlim?“. Učili su me: na ljudskost se i odgovara ljudskošću. „Naravno da možete, gospodine“, izgovorio sam.

Uvidjevši da ga nisam poznao, predstavio se. „Ja sam Divjak.“. Pomalo postiđen što ga nisam prepoznao, iako sam mu mnoge fotografije vidio čitajući „Monitor“ prije 25 godina, a više srećan što mi je takav čovjek prišao čestitati „Deportaciju“, pokušao sam se „iskupiti“. „Mogu li ja Vas sad zagrliti, generale Divjak?“. Eto, Sarajlija i Cetinjanin znaju nekad biti kao braća.

Sad će se predstava igrati u Kulturnom centru u Kotoru. Plašite li se reakcija publike?

Ne vidim sebe kao heroja ulice, ali mislim da “Deportacija” nikada ne bi bila napisana da sam se plašio reakcije publike. Ili bilo koga drugog. Smatram da bi crnogorski novinari mogli postaviti slično pitanje onim maloprije spomenutim direktorima crnogorskih kulturnih institucija, koje bi bilo malo dorađeno: “Da li se plašite reakcije publike ili Mila Đukanovića?”.

Je li se i koliko za samu predstavu tekst koji ste napisali mijenjao?

Mene je režiser Gradimir Gojer ispoštovao prvo kao čovjeka, a onda i kao pisca - dok sam prisustvovao prvim probama, Gradimir me za svaku intervenciju na tekstu konsultovao. Tekst “Deportacije” suštinski nije mnogo promijenjen tokom spremanja predstave.

U predstavi igraju Enver Petroci i Jasna Ornela Bery. Kakav je osjećaj Vama kao piscu da tako veliki glumci igraju i to u prvoj drami koju ste na pisali?

Velika je čast kad vam takve glumačke veličine kao što su Jasna Bery i Enver Petrovci ožive vaše likove. Koliko se ja razumijem u glumu, mislim da ni njihove mlađe kolege koje igraju u “Deportaciji” Džana Džanić, Lemana Bećirović, Darja Badnjević i Vahid Džanković nimalo ne zaostaju za njima. Srećan sam i počastvovan što je ta ekipa oživjela “Deportaciju”.

Da li Vas je to što nijeste naišli na podršku obeshrabrilo da pišete?

Ne mogu oni mene toliko obeshrabriti koliko ja mogu biti lijen. Šalu na stranu - dramskih tekstova ima, već napisanih ili onih čije je pisanje započeto.

Mnogi bi rado uz zvuke zabavne muzike zaboravili krike uhapšenih ljudi koje su deportovali

Hoće li Vam Kotor otvoriti vrata, pa da napokon i u drugim gradovima Crne Gore pogledamo predstavu?

Zahvalan sam odgovornim ljudima kotorskog Kulturnog centra “Nikola Đurković” Mariji Bernard i Slaviši Grubiši zbog organizacije gostovanja “Deportacije”. Zbog toga što uprava “Barskog ljetopisa” nije odgovarala na upit producenta da ugosti “Deportaciju”, akademik i dragi prijatelj Šerbo Rastoderse potrudio da preko Islamskog kulturnog centra u tom gradu ugosti našu predstavu. Uz to je uputio pismo i ministru kulture Aleksandru Bogdanoviću da bude pokrovitelj te večeri, ali se takav ministar kulture nije udostojio da odgovori jednom univerzitetskom profesoru.

Baš kulturno, zar ne? Međutim, rukovodeći ljudi te vjerske zajednice su se usprotivili gostovanju. Samo zlobnici mogu tvrditi da se vjerske i političke vođe naroda koji je tokom devedesetih godina prošlog vijeka ubijan, mučen i proganjan stavljaju na stranu njihovog političkog dželata zbog novca i privilegija. I zašto se onaj sindrom još uvijek zove stokholmski pored svih ovih crnogorskih?

Pisao sam i direktorici Herceg festa sa mišljenjem da bi bila poetska pravda ako već nema one sudske da se predstava “Deportacija” odigra u Herceg Novom, gdje su nesrećne izbjeglice i pohapšene prije deportacije. Međutim, direktorica Herceg festa mi na mejl zvanično nije ni odgovorila, dok mi je nezvanično usmeno saopšteno da nemaju novaca. Vjerovatno su skupljali novac za nastup Zdravka Čolića. Znam da bi mnogi rado uz zvuke zabavne muzike zaboravili krike uhapšenih ljudi koje su deportovali.

( Marija Vasić )