Dvoržakov Koncert dragulj za violončeliste

Jedno od najpoznatijih i najizvođenijih djela za violončelo i orkestar - Koncert za violončelo u h-molu, Op. 104 Antonina Dvoržaka biće izvedeno večeras na Velikoj sceni Muzičkog centra Crne Gore. Ovu kompoziciju donijeće jedan od najperspektivnijih violončelista svoje generacije i to ne samo na prostorima Balkana Petar Pejčić. No, ovo nije jedino djelo češkog kompozitora koje će večeras publika čuti. Naime, Crnogorski simfonijski orkestar pod dirigentskom palicom Marka Koroviča izvešće još i Dvoržakovu Simfoniju br. 9 u c- molu, op. 95 Iz Novog svijeta.

Ovim koncertom Muzički centar Crne Gore obilježiće 120 godina od smrti slavnog kompozitora koji je tokom romantizma ostavio neizbrisiv trag.

Dvoržakov koncert ističe se kao jedno od najvažnijih djela u repertoaru za violončelo zbog kombinacije tehničke složenosti i emocionalne dubine. Od svoje premijere 1896. godine, koncert su izvodili brojni poznati violončelisti i orkestri na najprestižnijim scenama. Pa je tako i Pejčić već imao priliku da se susretne sa ovim djelom i svira ga ne velikoj sceni.

“Ovaj koncert je za nas čeliste jedan dragulj repertoara. Dakle, po meni je ovaj čelo koncert jedno izuzetno Dvoržakovo djelo koje nam dozvoljava da mi kao violončelisti imamo ulogu protagoniste. To je jedno veoma specifično iskustvo na sceni, jer nije lako iznijeti djelo od 40-50 minuta, s obzirom na činjenicu da je prosječan čelo koncert traje od 20 do 30 minuta. Dakle, jedno veoma, veoma posebno iskustvo”, kaže u razgovoru za Vijesti Pejčić prisjetivši se šta mu je jednom prilikom za ovo Dvoržakovo djelo rekao njegov mentor i profesor Petar Bruns:

“On mi je govorio ‘kada odsviraš posljednje note ovog koncerta i kada orkestar preuzme glavnu ulogu, shvatiš zašto je vrijedno baviti se ovim poslom’. I zaista, zaista uvijek imam taj osjećaj kada izvodim ovo djelo”, dodaje Pejčić.

Ovo djelo zahtijeva tehničku virtuoznost, izražajnost i snagu violončeliste, te iako ga je svirao do sada, Pejčić sa članovima Crnogorskog simfonijskog orkestra pristupa studiozno i odgovorno u želji da publici tokom večerašnjeg koncerta stvori poseban doživljaj.

“Naravno, i odgovornost uvijek postoji, prvenstveno prema publici, jer ona kupuje kartu, dolazi na koncert i želi da iskusi taj koncert. Možda će ga mnogi večeras prvi put čuti, iako je poznat, ali u svakom slučaju, odgovornost je soliste, umjetnika, da svaki nastup izvede na najbolji mogući način, u tom trenutku. Moj izazov lično je, pogotovo sa ovakvim koncertima koje se češće sviraju, je da svaki put otkrijem neku svježinu u tom djelu. Takođe, mora biti i meni interesantno, makar da se natjeram da mi bude interesantno, pogotovo ako je u pitanju djelo koje često sviram. Međutim, kad je u pitanju jedno ovako inspirativno remek-djelo, to zaista nikad nije problem”, naglašava Pejčić.

No, ovaj Dvoržakov koncert nije samo tehnički izazovan zbog brzih pasaža i širokog opsega, već zahtijeva i duboko emotivno razumijevanje onoga ko ga izvodi. Na solisti je težak zadatak - da prenese širok raspon osjećanja, a svakim novim sviranjem i sam Pejičić prepozna novu emociju dok ga izvodi.

“U ovom trenutku kad izvodim ovaj koncert, jedan veliki fokus u mom životu je na karijeru, gdje su se u mom privatnom životu neke stvari vrlo lijepo sklopile, i veoma sam zadovoljan. Prošli put kad sam svirao ovaj koncert je privatan život bio malo turbulentniji, tako da se to svakako odražava na interpretaciju djela i na osjećaj na sceni. Ovoga puta osjećam tu nostalgiju svirajući ovaj koncert, iz nekih naravno ličnih razloga, ali zaista sjajno pitanje, potpuno ste upravu. Svaki put je potpuno drugačiji doživljenj ove muzike”, priznaje Pejčić.

Segment Dvoržakovog koncerta pojavljuje se i u filmu “Vještice iz Istvika” kada ga u jednoj sceni izvodi Suzan Saradon. Klasična muzika često se provlači ne samo kroz filmska ostvarenja, već i kroz animirane filmove za djecu a sagovornik Vijesti ovo smatra da je to odličan način da se popularizuje klasična muzika.

“Apsolutno se slažem sa tim i mislim da je divno, prvenstvenom u filmskim remek-djelima da imamo klasičnu muziku. Recimo, Stenli Kjubrik je koristio klasičnu muziku konstantno u svojim filmovima. Takođe, često se koristi i u animiranim filmovima za djecu. Dakle, korišćenje klasične muzike podržavam, mislim da je najbogatija emocijama, i to vrlo specifičnim emocijama, raznovrsna je, te sam siguran da to ispiriše režisere da je koriste i zaista sam ponosan na tu činjenicu. Mislim da je to zaista sjajno i za njenu popularizaciju”, objašnjava Pejčić.

Dvoržak je bio violinista pa je iza sebe ostavio značajan opus kada su u pitanju djela za gudače. Njegova djela za gudačku muziku, bilo da su pisana za kamerne sastave ili simfonijske orkestre donosila su bogatstvo melodije i harmonijsku kompleksnost, ali je kroz njih Dvoržak provlačio duh češke muzike. To što je poznavao mogućnosti gudačkih instrumenata, odjeća se, kaže Pejičić i kroz njegova djela.

“Dvoržak je bio veoma svjestan kako funkcioniše tehnika violine, viole, violončela, te je apsolutno pisao muziku u kojoj je u potpunosti koristio sposobnosti tih instrumenta. I to se zaista odražava i u ovom koncertu, gdje je Dvoržak bio vrlo pametan i sarađujemo je sa sjajnim umjetnicima svog vremena, koji su apsolutno razumjeli tu istu tematiku i problematiku. Osjeća se to, zaista. Zato nije nelagodno svirati tu muziku, lagano se izvodi pod prstima”, objašnjava sagovornik Vijesti.

Dvoržak je ovaj koncert posvetio prijatelju violončelisti Hanušu Vihaniju, iako ga je premijerno izveo engleski violončelista Leo Stern u Londonu 1896. godine. I Petar Pejčić je tokom svoje karijere imao priliku da premijerno izvodi djela koja su savremeni kompozitori pisali za njega. O tome kako gleda na stvaralaštvo savremenika, kaže:

“Posljednji put sam imao to zadovojstvo da izvodim savremnu muziku u Londonu sa Simfonijskim orkestrom BBC-ja. Tada sam premjerno izvodio čelo koncert Đura Živkovića, jednog od najznačajnijih srpskih kompozitora, mogu reći svih vremena. Dakle, Đuro je zaista izuzetan i imao sam tu čast i zadovojstvo da sa njim zajedno premijerno izvedem to djelo u Londonu. I to je jedno zaista posebno iskustvo. A Đurova muzika je prožeta ortodoksnim hrišćanstvom i tematikom nama, vrlo bliskom. Tako da je to bilo jedno posebno iskustvo. A što se savremene muzike tiče, znate, ja verujem da je tako bilo u svakom periodu kroz istoriju da ste imali, uglavnom, osrednjih kompozitora i nekoliko izuzetnih. Te izuzetne kompozitore mi i dalje, dan-dana slušamo čak i 50, 100, 150 godina kasnije. I možda oni nisu napravili najveću karijeru za života kao recimo Bah. Mislim on je jedan od najboljih primjera. Ali istorija ne laže, istorija je najbolji sudija što se toga tiče. A i publika. Međutim, nekad se dešava da veliki umjetnici slikari imaju viziju 50 godina unaprijed. Dakle, to što će se za 50 godina se slušati i gledati, u čemu će se uživati, oni sada, na ne znam koji način, uspiju da prenesu na štivo. Zaista vjerujem u tog velikog sudiju, a to je istorija”, napominje Pejčić.

No, upravo i publika je ta koja mora da se obrazuje i nauči da sluša i voli klasičnu mutiku, jer za sada kod nas se može napuniti sala od 300-400 mjesta.

“Znate, to je jedan dugogodišnji proces, i mogu vam slobodno reći da, nakon pandemije koju smo imali u skorije vrijeme, je i u zapadnom svijetu, čija je tradicija klasična muzika, to bio veliki problem - dovesti ljude na koncert. To je nešto što treba da se njeguje, da se publika gradi, da se publika poštuje, da se prave programi kojim će zainteresovati mlađu publiku, novu publiku, da dođu na koncert i da podijele sa umjetnicima to je jedno divno, posebno iskustvo, koje je nezamjenjivo bilo kakvim YouTubeom, bilo kakvim streamom, platformom i tako dalje. Gledajući ovogodišnji program i prošlogodišnji programe Crnogorskog simfonijskog okrestra, i odabirom tako sjajnog šefa, dirigenta, sa kojim sam imao zadovoljstvo da razgovaram onako opširno o toj temi, mislim da je crnogorska publika u zaista dobrim rukama. Mogu to reći bez bilo kakve sumnje. I veoma sam srećen što mogu da podijelim taj proces i to iskustvo sa publikom”, zaključuje Pejčić.

Vidi sebe u pedagogiji, iako je fokus na solo karijeri

Mladi violončelista trenutno svoje iskustvo dijeli sa publikom širom svijeta. Imao je priliku da nastupa sa orkestrima kao što su: Simfonijski orkestar Antverpena, Briselska filharmonija, Helsinška filharmonija, Grac filharmonija, Konzerthausorchester Berlin, Simfonijski orkestar Lahti, BKO Ljubica Marić, Kraljevski kamerni orkestar Valonije pod dirigentskom palicom istaknutih dirigenata, a takođe je na takmičenjima osvajao brojne nagrade. Kritika ga smatra jednim najboljih violončelista na svijetu iz svoje generacije. Siguran je da postoji dan kad će to iskustvo dijeliti sa mlađim generacijama kao predavač.

“Vidim sebe u pedagogiji iako će uvijek najveći fokus meni lično biti solistička karijera. Svi veliki solisti, odnosno većina, ima makar neko iskustvo pedagoško, ako ne, i aktivno. Umjetnici kao Janin Jansen, predaju, imaju svoje klase, i to nije iz neke nužde, nego iz zaista nepotrebe za dijeljenjem tog znanja koje posjeduju iskustvom i vremenom. Apsolutno bih vidio sebe u tome, a vidjet ćemo u kom trenutku budem spreman za tako nešto. Smatram da je pedagogija vrlo važna”, obećava on iako je svjestan činjenice da znanje nije jednostavno prenijeti.

“Meni je profesor objašnjavao da je svaki violončelista, učenik, student kao jedna brava, a profesor ima jedan set ključeva. Odgovornost profesora je da pronađe adekvatan ključ koji se tačno uklapa u bravu i otključa potencijal tog studenta. Mislim da je to jedna divna slika tog procesa i apsolutno se slažim sa time, a na profesoru je da taj set ključeva bude što veći, što opširni i da pronađe odgovarajući. Tako gledam na to i skupljam polako iskustvo, vremena, imam te 22 godine, ima vremena da naučim i spoznam šta bi mladom violončelisti bilo značajno”, dodaje Pejčić.

( Marija Vasić )