Staljin

Staljin je u određenom smislu ključna politička ličnost moderne crnogorske istorije. Na svakom koraku, o čemu god da se priča, prije ili kasnije, naletjećete na njega. Bilo da je neka priča o (ne)zasluženoj robiji (jer ovdje se i antistaljinizam ukazivao kroz sasvim staljinističke metode djelovanja), ili kakvo vaganje istorijskih zasluga, gdje ćete ovejanog crnogorskog staljinistu poznati već po omiljenoj mantri - prije svega, on je dobio Drugi svjetski rat... Imate još jedan “zicer” - kad se god ukaže neki ozbiljan društveni problem, recimo policija nesposobna da pronađe zločinca koji teroriše ljude, neko će uvijek zavapiti za onim vremenima, kada bi to “lako” ili “očas” bilo riješeno. (Umjesto da se pozabave pravim razlozima nečije nesposobnosti, recimo.) Iza toga “lako” i “očas” možete biti sigurni da se nazire najslavniji par brkova u XX vijeku.

Kako vidimo, Staljinova bista danas je najpopularniji suvenir u Putinovoj Rusiji. I ne samo suvenir, preciznije bi bilo reći - uzor.

I tamo i ovdje izvjesno je i dalje voljen i uvažen, danas i sa nekih adresa koje su ranije bile nezamislive.

Sjećam se tribine u nekadašnjem titogradskom Domu omladine, godina je 1982, recimo. Poznati beogradski istoričar, autor knjige koja je tada bila vrlo prisutna u medijima, porijeklom od uglednog zetskog bratstva, držao je predavanje na temu Drugog svjetskog rata... Ništa spektakularno, mada su tadašnje mjere za spektakularnost bile unekoliko drugačije od onih što važe danas, ali eto, tema i njen tretman bili su takvi da su jednog šesnaestogodišnjaka doveli u publiku. I sjećam se da sam bio zadivljen da je čovjek, nakon nekoliko decenija života u Beogradu, uporno i sve vrijeme govorio o Stalinu i Hitljeru... Ovakva dupla greška svjedočila je da bi ih mogao izgovarati ispravno, samo kad bi im “zamijenio mjesta” odnosno ključne glasove... Ipak, ne, zavičajac je u njemu bio jači od težnje ka preciznosti. Kada je u jednom trenutku rekao, onako retorički uznesen, “Prije svega i iznad svega, Stalin je dobio Hitljera”, stvar je zvučala sasvim žovijalno. Ne vjerujem da je ostalima u sali - a bila je puna - to previše smetalo. Crnogorci i inače umiju da vole, makar i uprkos sopstvenim i tuđim greškama...

Danas se nerijetko želi poslati poruka da se nakon ovoliko vremena od te epohe, Staljinovog realnog vremena, sve to doživljava neuporedivo benignije, no da li je zaista tako? Na koje je sve načine Diktator i danas živ, to je važno pitanje.

Ako ništa drugo, kad god ljudi tirane vide kao pozitivne vladare, znači da žive u vrijeme onih koji ne umiju da vladaju, odnosno loše to čine.

A ovo jeste vrijeme globalne krize liderstva, uvijek idealno za zamah diktatora, makar lokalnih, “Staljina iz našeg sokaka”.

Ipak, tragizam današnje Rusije je dublji od smiješnih malih replika po ćoškovima Evrope.

Doduše, na sceni je svojevrsni “Staljin 2”. Ali taj Stalin evolution i u Rusiji i u Crnoj Gori u mnogo čemu je otišao dalje, značajno dalje od prve verzije, da ne kažemo originala.

Zato ova priča - oživljavanje čudovišta u Rusiji - ima mnogo šire posljedice od pukog istorijskog (pseudo)sentimenta. Današnji staljiniljupci u Rusiji jednako vole njega i cara Nikolaja II, kao što u Crnoj Gori (i Srbiji) danas Staljina najviše vole politički potomci Draže Mihailovića. Ne znam ko bi se više zgrozio na onom svijetu - Staljin ili Čiča?

Negdje krajem osamdesetih jedan je pjesnik zavapio da će posljednji Staljinov brk biti obrijan u Crnoj Gori. Mnogi su mislili da se to desilo kada je slavne brkove obrijao Milan Roćen, ali, izgleda da je taj Gruzinov “posljednji brk” mnogo žilaviji nego što bi čovjek očekivao. Kao da je od čelika. Jer to se “brijanje”, kako vidimo na svakom koraku i svuda oko nas, još uvijek nije desilo...

( Balša Brković )