Zgusnuto vrijeme i neiskorjenjivo zlo

(Nikola Nikolić: “Posijecite visoko drveće”, Nova knjiga, Podgorica; Kosmos izdavaštvo, Beograd, 2023)

Nova knjiga priča “Posijecite visoko drveće” Nikole Nikolića s pravom je privukla pažnju istovremeno i čitalačke publike i književne kritike. Temat kojim se autor pozabavio ovoga puta je krajnje centriran: kroz sudbine pojedinaca iznijeta je sva strahota totalitarnih režima i drugih njima sličnih ideoloških kalupa i ograničenja.

Riječ je, zapravo, o planetarnom fenomenu koji, nažalost, ponavlja svoju istoriju, i to iz jednostavnog razloga: Biće čovjekovo nikako da premosti onu svoju tamnu stranu i, hrvajući se s njom, često gubi bitku, a s tim gubitkom i čovječanstvo zapada u najmonstruoznije ralje zla, torture, gubitka, neljudskosti… Istorijski tok, inače, bilo da je u hodu ili u trenutnom zastoju, počiva na čovjekovoj muci, s jedne, i čovjekovom zlu, s druge strane, a što je prošlost (i sadašnjost) toliko puta pokazala. Sila jačega uvijek je težila da unificira čovjeka, bilo na ideološkom, socio-kulturološkom, nacionalnom ili, čak, materijalnom fonu, a što je, bez izuzetka, imalo tragične posljedice.

Ako dublje zaronimo u ocjene ove Nikolićeve knjige, koje su dali Faruk Šehić i Uroš Đurković, složićemo se da su tačne i jedna i druga. Ali ne i u potpunosti kompatibilne. Šehić naglašava plemenitost ideje koja isijava iz samog sadržaja knjige, dok Đurković akcenat stavlja na refleksiju, doživljaj samog problema, nakon čega je, kako kaže, “teško biti optimista”.

Drugim riječima, pesimizam je taj koji nas sačekuje čak i pri ovlašnom pokušaju analize duboko obeshrabrujućih životnih usuda, kojima se Nikolić pozabavio kao globalnim tačkama. Pesimizam, ukoliko ga sagledamo samo s jedne, psihološke strane, nameće se u jednom širem kontekstu kao svojevrsni fenomen destrukcije, koji nas ograničava i sputava nam snagu promišljanja, otpora, aktiviteta…

Lana Bastašić, čini se, povezuje ova dva viđenja dodatnim analitičkim sagledavanjem koje rezultira dvjema, po čovjeka važnim, moralno-saznajnim komponentama: a) knjiga pokreće emaptiju prema čovjeku; b) žrtvovanje za dobro čovjeka nije uzaludno. Istina, simbolički gledano, stradanje pojedinca, u duhovnom i fizičkom pogledu, jeste stradanje čovječanstva. Kategorija stradalništva je, prema tome, univerzalna.

Dakle, ako je zlo, samo po sebi, konstanta, onda ga je moguće pokrenuti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. “Usavršiti” ga do nemjerljivih granica.

Strahote nasilja, mučenja i smrti, koje su gusto natopile gotovo svaku stranicu knjige, date su čistom filmskom preciznošću, bez epskih uvoda i širokih panoramskih situiranja - u dramatičnom grču avetinjskog scenskog prostora, u naelektrisanoj atmosferi između žrtve i dželata, u nezavršivim sekundama koje su razdvajale život i smrt, u zaglušujućoj tišini između dva udaha…

Autorova usredsređenost na sudbinski moment likova pokazala se u svoj stilskoj konciznosti, u svedenoj dinamici i znalačkom doziranju dramskih akcenata, u dubinskim rezovima psiholoških vrenja sve do kulminativnih završnih slika Zla. A Zlo se, poznato je, oduvijek glasalo u granicama veće ili manje “monstruozne kreativnosti.”

Nikolić nas direktno suočava sa dramom. Minimalizam njegove rečenice rađa “prostorni minimalizam” dešavanja. Vrijeme je zgusnuto. Priča teče logikom rječnog vira - kružeći smanjuje raspon između sebe i uvira, tj. svog završetka, da bi ubrzo, bljeskom psihološkog blica, osvijetlila posljednji ropac tragičnog kraja u dubinama mračnog vrtloga.

Tema svake od 17 priča, u svom dubokom pod-postamentu, predstavlja kataklizmu epskih razmjera. S tim što se ona ne prikazuje u prvom planu, ali se svojom asocijativnošću, imaginativnim prosjevom može itekako naslutiti, gotovo fizički dodirnuti.

Slikovnošću i životvornošću svog jezika i precizno razrađenim literarnim postupkom, dosljedno primijenjenim gotovo u svakoj priči, pisac je onu poznatu teoremu - od pojedinačnog ka opštem, preokrenuo ka suprotnom smjeru - od opšteg ka pojedinačnom. Otuda i jačina, djelotvornost i uvjerljivost svake scene kroz koju odjekuju posljednji, teški, sudbinski otkucaji od prve do posljednje žrtve.

Nikolićeva knjiga “Posijecite visoko drveće” predstavlja svojevrsni istorijski podsjetnik. Tolika represivnost zbilje koju autor, s druge strane, objelodanjuje krajnje nijansiranim poetskim iskazom, predstavlja duboki tamni jaz između civilizacijske prakse i ideja koje proklamuje.

Tu već dolazimo do one poznate istine da će nam se istorija, kako je budemo zaboravljali, istim načinom ponoviti, poprimajući još drastičniju varijaciju: zaboravljeno zlo i stradanje, od tačke gdje su i začeti, sada se šire rasplamsalom magnitudom. Uroš Đurković, jedan od recenzenata, s pravom je naglasio da zlo, “iako ima različite glasove i izraze, njegova osnova je ista, neiskorenjiva…”

Mada je knjiga daleko od doslovno pedagoškog naravoučenija, ona ipak snagom svog imaginativnog zahvata i kreativnog dometa, u svojoj sadržajno-dokumentarnoj fakturi promoviše osnovni etički princip: kroz kulturu pamćenja snagu zla svesti na najmanje moguću mjeru, ako već ne možemo da ga do kraja i za svagda eliminišemo.

To nas, opet, dovodi do zaključka: ako je osnova zla neiskorjenjiva, njegovo prisustvo u čovjeku je, dakle, vječito. I opet dolazimo do nepobitne istine - da samo od čovjeka zavisi kad će se zlo u njemu probuditi, do kojih razmjera će stići i kolikim će užasom lomiti vertikalu civilizacijskih dostignuća.

Fenomen zla je univerzalan. Njegova “specifična težina” jednako se očitava u Ruandi, Gvatemali, Kambodži, Argentini, Čileu, u Velikom ratu 1918, opsadi Skadra, zatim onom 90-tih na ex-ju prostoru i drugim planetarnim tačkama iz kojih dolaze junaci Nikolićevih priča, koji će svojim svjedočenjem, ili svjedočenjem drugih o njima-žrtvama, simbolizovati ljudsku patnju i mučeništvo, a naspram druge strane - uvijek prisutne nezasite gladi za posjedovanjem, za uniformnim ideološkim uređenjem čovjeka i njegove sudbine, za nikad ugasivom teorijom krvi i tla - po ko zna koji put samo potvrditi da se svijest pojedinca ili određenih društvenih struktura ni danas ne oslobađa filozofije čovjekovog Nad-Ja.

Svaka od priča je, u stvari, mikro-drama, vođena suptilnim psihološkim narativom kroz dramatične životne preskoke i raskorake Nikolićevih likova, čija će borba za život, koliko i, a možda i više, borba za samo svjedočenje o životu, literarno ovjekovječiti istinsku sliku onoga što se dešavalo.

A dešavalo se, nažalost, u epskim razmjerama, što bi, u ovom slučaju, da je prolazilo kroz romanesknu interpretaciju, iziskivalo daleko više stranica, a koje ne bi bilo moguće udjenuti u okvir kratke priče.

Autor uspijeva da svaku priču sprovede kroz tzv. sabirni kompozicioni poredak: drama se glasa ili sluti već u prvim pasusima, da bi svoj krešendo, nakon nekoliko efektnih scenskih varijacija, na kraju, kroz blic-dijaloške replike, uvila u prigušeni prasak smrti, bola, odsustva, besmisla, ništavila…

Dobra literatura, bez obzira, kad i gdje nastajala, sama sobom snaži i osvješćuje.

Pomaže nam da se pronađemo. A kad se pronađemo, onda tek možemo punopravno razlučivati, suditi, očekivati, djejstvovati, vjerovati… To nam, na svoj način, poručuju i recenzenti, ističući da “…nada ove knjige leži u njenom pozivu na empatiju”, da je “Posijecite visoko drveće” “plemenita knjiga”, kao i da je osnova zla “neiskorenjiva, ali upravo kao takva i duboko opominjuća”.

Po svemu sudeći, Nikolić je ovom knjigom literarno uspješno “procesuirao” fenomen Zla koji, kroz istoriju, permanentno pulsira s onu stranu Dobra. Kodni znak autorovog pisma sazdan je na dubinskim sekvencama real - dokumentarnog, istorijskog i geopolitičkog postamenta, što mu daje i svojevrsnu istraživačku komponentu.

Svojom dramatikom, knjiga maksimalno apsorbuje čitaočevu pažnju, ali pokreće i njegov rezon, potrebu da učestvuje, procjenjuje, analizira… Riječju, ne ostavljajući ga niukom slučaju po strani.

( Jovanka Vukanović )