Zločinac

Nekad nema drugih riječi, nekad nema potrebe tražiti blaže ili ljepše, umivenije riječi, već se moraju stvari nazvati pravim imenom. Zločinac, to je onaj koji zlo čini. Bez razloga, povoda, suda, pravde, morala, bezočno, bezobzirno i beskrupulozno. Ne znamo i nećemo znati, što to godini čovjeka da počini takve zločine, da se otrgne od čovjeka i postane nešto drugo, nešto što čovjeku ne priliči.

Truman Kapoti je napisao 1966. godine knjigu In Cold Blood (najčešće prevođena kao Hladonrvno). Iako se krsti kao non-fiction knjiga, to je priča o osuđenicima za svirepo ubistvo četvoročlane porodice Klater u mjestu Holkomb u Kanzasu. To malo mjesto Holkomb postalo je sinonim za zločin, pročulo se po tome da su ubice vezali i hladnokrvno ubili četvoročlanu farmersku porodicu. Dok je Truman Kapoti istraživao, razgovarao sa osuđenicima, pomagala mu je čuvena spisateljica Harper Li. Njega je kao i mnoge kopkalo, odakle potiče to zlo, što je navelo ljude da postanu zvjeri, kako iščezne dobrota i saosjećanje iz čovjeka i kad prevagne zlo nad dobrim.

Sjajni francuski pisac Emanuel Karer takođe se interesovao za zločine, pisao o njima pokušavajući da otkrije što tu spava, kako bi možda u budućnosti po matrici preduhitrili neke nove zločine. Nedavno je objavio knjigu V-13.

Ali dok cijela Crna Gora strepi od jedne osobe, dok i vojska i policija tragaju za njim, sve i da ga uhvate, teško da će takva osoba dati konkretan odgovor zašto je činio zlo, što ga je to gonilo. Ima u njemu neke nadljudske snage, animalnog poriva i instinkta, makar ako sudimo po tom povratku u tamnu šumu ili štalu, što je to njegov zbjeg. Što ga to vuče, goni, koje su njegove želje, frustracije i boli?

Mora društvo da prestane da gleda na psihoterapije kao na slabost. Mora društvo da shvati da postoji i mentalna higijena. Jer, ništa drugo ne može objasniti ovaj slučaj do jedna riječ: “glava”. Nešto je u toj glavi, jer nije je ispeglao zatvor, kazne, osuda društva. Neko drugi možda je morao i mogao da otključa tu glavu, da začeprka u misli i da ispravi što treba. Ako je bilo moguće i ako je moguće.

Jer ko napada nevine, bez razloga, ko napada nezaštićene, nema nijedan element ljudskog bića. Ima samo organe i karakteristike iste kao i drugi ljudi, ali ništa više. Jer, u suprtonom ne bi jedan čovjek zabavio o jadu cijelu zajednicu. Ovo je ozbiljna trauma za sve ljude koji zaslužuju da žive u miru, u svojim selima u kojima teško žive od teškog rada. Na njihovim plećima živi mnogo više ljudi nego što možemo da zamislimo.

O ovom slučaju ispredaće se priče dugo, postaće simbol, toponim tame i zla, nesigurnosti i nezaštićenosti. Vrata nikad više neće biti nezaključana, ugrađivaće se kamere, senzori, laseri i detektori. Ali za to vrijeme, ne smijemo zaboraviti da je neko zvao, prijavio, dozivao.

Zbog toga, očekivale su se ostavke, ali kako ih nije bilo, možda treba uskratiti plate. Prvo, uskratiti plate onima koji se nisu odazvali, onima koji su iznad njih, onima na vrhu, cijeloj liniji odgovornosti. Uskratiti im plate, jer oni plate primaju od onih građana koje nisu zaštitili, a posao im je da ih štite uvijek, naročito kad ih pozovu u pomoć. Neko je zvao, ali niko nije reagovao. To se ne smije zaboraviti.

( Đuro Radosavović )