INTERVJU Šejla Kamerić: "Prvorođena" je priča o snazi i hrabrosti žene

Emancipacija društva može se postići tek kada vrijednost djeteta prestane da zavisi od pola.

To u razgovoru za Vijesti poručuje vrhunska bosanskohercegovačka umjetnica Šejla Kamerić, čija je izložba “Prvorođena” (Firstborn), do 10. novembra otvorena u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG) - Dvorcu Petrovića i Perjaničkom domu na Kruševcu u Podgorici.

Umjetnost Šejle Kamerić je svojevrsna borba, njeno stvaralaštvo su njena potreba, misao i glas koje dijeli sa svojim pretkinjama i potomkinjama, dok je svako djelo oruđe za mir, za ravnopravnost, za budućnost i oružje protiv retrogradnih oblika patrijarhata, rata, nasilja i trauma. Njeni radovi su poput platforme za izražavanje, ne samo ličnih, već i kolektivnih iskustava, problema i težnji dok istovremeno putem njih poziva na preispitivanje normativnih konstrukcija koje oblikuju naše živote. Šejla Kamerić je umjetnička aktivistkinja čiji angažman inspiriše i podstiče na promišljanje, a sve to oslikava se i na grandioznoj izložbi “Prvorođena” u Podgorici na kojoj je radila sa kustoskinjom MSUCG Milicom (Radulović) Bezmarević.

U sklopu izložbe je promovisana i monografija Šejle Kamerić, “Majka je kučka” (Mother is a bitch) u izdanju prestižne njemačke kuće “Distanz”, uz podršku MSUCG kao jednog od partnera u publikaciji. Kamerić kroz slojevitu naraciju, simbole, autoportrete i prostorne instalacije ne samo da reflektuje svoje umjetničko istraživanje, već izaziva publiku da preispita ukorijenjene društvene obrasce i rodne stereotipe, a sve to u sklopu postavke koja nosi snažan umjetnički, aktivistički, feministički, ali i politički glas koji definitivno već ima dalek odjek.

O aktuelnoj izložbi, sopstvenom stvaralaštvu i motivima iz kojih radovi nastaju, ali i o selektivnom abortusu, ratovima, vještačkoj inteligenciji, podršci mladim autorima, za Vijesti govori svjetski poznata i priznata umjetnica koja se nakon 20 godina ponovo predstavila crnogorskoj publici.

Izložba “Prvorođena” obuhvata odabrane radove iz Vašeg dosadašnjeg stvaralaštva, ali i dva nova, namjenski rađena za predstavljanje u Podgorici. Kakvu nam priču priča “Prvorođena”, bilo na lokalnom ili globalnom nivou?

Izložba je koncipirana tako da na veoma intiman način progovara o temama koje nisu nimalo lake, ali kojima se nužno treba baviti. To su univerzalne teme i dotiču sve nas. “Prvorođena” istražuje prošlost i sadašnjost te suočavanje s ličnim i kolektivnim traumama. Propitivanje identiteta, naročito onih koje društvo nameće kroz rodne podjele i opresiju žena, bilo je ključno pri odabiru radova. Kustoskinja izložbe Milica Bezmarević i ja smo željele pokazati dvije linije moje umjetničke prakse - radove s tekstilom, te serije fotografija u kojima koristim vlastito tijelo.

Dok smo pripremale izložbu, razgovarale smo o temama koje nas zaokupljaju i koje su duboko ukorijenjene u našem društvu, kao i o nesigurnostima s kojima se svakodnevno suočavamo. Važno nam je bilo da s ovom izložbom stvorimo siguran prostor u kojem se otvoreno govori o svemu što oblikuje ženski život. Kroz slojevitu naraciju, simbole i prostorne instalacije, pokušale smo ponuditi refleksiju o tome kako nas oblikuju porijeklo, kultura i društveni izazovi.

Na lokalnom nivou, izložba se bavi specifičnim aspektima balkanske kulture i istorije, istražujući složenost zajedničkog nasljeđa koje sa sobom nosi mnoge izazove. Na globalnom nivou, ona progovara o univerzalnim temama opstanka, otpora i transformacije. “Prvorođena” je priča o snazi i hrabrosti žene te poziv na preispitivanje sopstvenog odnosa prema rodnom identitetu i društvenim normama.

Snažna djela sa nazivima koji govore koliko i sami radovi - “O Majko, O Oče” (Oh Mother, Oh Father) i “Majka me zove Sine, ne Sunce” (My Mother calls me SON not SUN) - odgovaraju crnogorskom patrijarhalnom kontekstu, a ostaju u vlasništvu MSUCG. Oba rada podsjećaju na zanemarenost i degradaciju ženskog djeteta i žene. Kako su ova djela nastala, šta je bio Vaš motiv ili poriv?

U izvedbi, to su dva potpuno različita rada, ali oba su nastala iz promišljanja o bremenu koje tiho i bolno nosimo. Oba pokazuju sakrivenu zbilju ženskog života, ukazujući na paradoks u percepciji slabosti ženskog pola. Motiv ili poriv da stvorim nove radove uvijek dolazi iznutra, iz onog što osjećam i što vidim oko sebe.

Kompletan koncept koji istražuje pitanje rodnih stereotipa i identiteta ne samo da referiše na položaj žene u društvu, već i na situaciju koja je godinama, pa i decenijama prisutna u Crnoj Gori, a to su selektivni abortusi. Crna Gora prednjači u Evropi po tom problemu. Kako komentarišete tu pojavu, kako se boriti protiv toga i na koji način emancipovati društvo?

Tokom pripreme izložbe, Milica mi je skrenula pažnju na zastrašujući trend u kojem Crna Gora prednjači, a to je selektivni abortus, odnosno rodno selektivni feticid, koji već izaziva ozbiljan disbalans polova s dugoročnim demografskim posljedicama. Radi se o pojavi koja ukazuje na duboko ukorijenjenu mizoginiju u društvu. Zapravo, to je strašan paradoks - s jedne strane, pravo žene na autonomiju nad sopstvenim tijelom mora se poštovati, ali s druge strane, to pravo se zloupotrebljava pod pritiskom patrijarhalnih normi koje favorizuju rađanje sinova.

Ženama se daje pravo da same sebe obesprave i dehumanizuju. Na taj način nastavlja se tradicija zloupotrebe i obezvređivanja žena. Žensko tjelo se ne smatra njenim, već sredstvom, oruđem za prenos imena i loze. Ono što dodatno zabrinjava jeste da se taj negativni trend nastavlja. Borba protiv ovog problema zahtijeva jasne politike koje promovišu ravnopravnost. Najveće promjene mogu doći kroz obrazovanje koje dekonstruiše rodne stereotipe, jača prava žena i promoviše jednakost u svim sferama života. Emancipacija društva može se postići tek kada vrijednost djeteta prestane da zavisi od pola. Umjetnost može doprinijeti tako što ukazuje na društvene probleme i pruža prostor za kritičko razmišljanje i dijalog.

Naziv “Prvorođena” me asocira i nadovezuje se upravo na naziv ranije kampanje protiv selektivnih abortusa, “Neželjena”, iako su različiti pojmovi po svim osnovama. Šta za Vas znači sami naslov izložbe i na koji način reflektuje Vaše umjetničko istraživanje, ali i status žena na Balkanu? Usudiću se reći da je jedan od odgovora na ovo pitanje možda i rad “We come with a bow” koji nosi specifičnu simboliku.

Veza između ta dva, naizgled posve različita pojma, “Prvorođena” i “Neželjena”, jasno se odražava kroz našu izložbu. Dodatno, naslov “Prvorođena” otvara prostor za različita tumačenja i daje nadu, rođenje, novi početak, mogućnosti i snove, sagledavanje svijeta iz novog ugla. Naslov povezuje sve radove na izložbi a reflektuje i moj umjetnički izraz. Umjetnost koju stvaram je intimna ali i vrlo politična. Bavim se pitanjima koja su lična, koja me se direktno tiču ali i pojavama u društvu koje želim da adresiram, komentarišem i razumijem.

Pozicija žene na Balkanu ima svoju specifičnost, jer je oblikovana kroz spoj različitih kultura i uticaja koji su se prelamali u ovom regionu kroz istoriju. To nasljeđe nosi i teret tradicionalnih normi, ali i mogućnost emancipacije kroz nove perspektive. Rad “We Come with a Bow” može da dodatno simbolizuje taj balans između pokornosti i otpora - društvo nam daje identitete koje nosimo poput “poklona”, ali umjetnost postaje prostor u kojem možemo taj dar razmotati, preispitati i redefinisati. “Prvorođena” je simbol žene koja zauzima mjesto koje joj pripada, unoseći novu vrijednost u tradicionalne obrasce i otvarajući prostor za ravnopravnost i samoopredjeljenje.

Postavka uključuje i heklane radove, mreže, iz ciklusa “Hooked”. Poznato je da je to vještina koju vezujemo za vrijeme majki, baka i daljih pretkinja, koja istovremeno otvara i teme ženstvenosti, kreacije, slobodnog vremena, ali i tradicije i praksi patrhijarhata koje se prenose s koljena na koljeno. U kakve mreže zapravo uvlačite posjetioce i koliko je to i metaforičan prikaz patrijarhata koji opstaje kao najčvršća paučina, djelimično “zahvaljujući” i ženskom doprinosu?

Prostorna instalacija “Hooked” satkana je od mreža koje su istovremeno fizičke i simbolične. Sa svakom novom postavkom istražujem način na koji ovi radovi funkcionišu u odnosu na publiku i prostor u kojem su smješteni. Centralni dio ovog ciklusa čine predimenzionirani, heklani miljei koje stvaram od 2011. godine. Miljei, kao forma ženskog ručnog rada, proistekli su iz potrebe za kreativnim izražavanjem, ali i kao oblik suptilnog otpora.

Tradicionalno, žene su kroz heklanje, tkanje i vez pronalazile izlaz za svoju kreativnost u društvima koja su ih sputavala. Njihova želja za ukrašavanjem često je bila potcijenjena, baš kao i one same. U društvima koja su ženama uskraćivala pravo na obrazovanje, umjetnost ili javno djelovanje, njihova je kreativnost morala imati praktičnu svrhu - miljei i slični ukrasi postali su društveno prihvaćen način izražavanja. Ručni radovi, iako izraz kreativnosti, simbolički mogu predstavljati i ograničenja.

Postavlja se pitanje: šta znači kada žene koriste svoje slobodno vrijeme za stvaranje struktura koje ih mogu sputavati? Tradicija može biti zamka, ali i sredstvo otpora. “Hooked” predstavlja trenutak osvješćenja - mreža može istovremeno biti prepreka i put ka slobodi. Ključ je u njenom prepoznavanju i u odluci kako ćemo je redefinisati.

Vaš rad je prožet i temama sjećanja, borbe, otpora... Koliko se o tim pojmovima može govoriti i naučiti putem umjetnosti i kakvo je stanje u regionu danas po pitanju “kulture sjećanja” i borbe za opšte dobro?

Umjetnost je borba za slobodu, korektiv društva, svjedočanstvo; kroz nju pamtimo i podsjećamo se. U vremenu u kojem se veličaju zločini, hvale agresija, sila i pohlepa, u kojem svi žele da se čuju, pa zato viču ne slušajući druge, umjetnost piše, svira, pjeva, slika, tka... Ona je tiha voda. Umjetnost nas uči da poštujemo emocije, da razumijemo koliko ne znamo i da slušamo.

Kao umjetnica koja kroz svoj rad iznosi i sjećanja na traumatične istorijske događaje vezane za rat u Bosni, kako gledate na sadašnje društveno-političko stanje u državama bivše Jugoslavije, ali i ratovima koji se vode na globalnom nivou? Gdje je čovjek u svemu tome?

Ratovi devedesetih u bivšoj Jugoslaviji zaista su bili uvod u ono što se danas događa u svijetu. Vjesti su zastrašujuće, a činjenica da se sve više navikavamo na tu “novu normalu” samo produbljuje osjećaj užasa. Iako ne vidim brze promjene nabolje, sigurna sam će one doći i da može biti bolje. Odbijam da budem pesimista. Vjerujem da je svaki korak bitan, da svi možemo da doprinesemo.

Očuvanje prirode je sigurno ono na što se svi trebamo fokusirati. Bez toga nema ni naše budućnosti na planeti. Na lokalnom nivou možemo učiniti mnogo - zaštititi rijeke i šume, to je bravo bogatstvo koje imamo i moramo sačuvati. Moramo spriječiti iskopavanja ruda, boriti se za očuvanje plodnog zemljišta, vode i čistog vazduha. Trebamo težiti sporijem i zdravijem životu.

Empatija je, ističe se, centralna u Vašim radovima. Da li savremeni čovjek u svakodnevnom životnom ritmu gubi osjećaj za drugoga i koliko je umjetnost važna u tom polju, kao svojevrsno polje izgradnje mostova između individualnih (ali i kolektivnih) iskustava i obrazaca ponašanja?

Empatija se razvija u jednom dijelu našeg mozga kroz veze koje se stvaraju dok učimo o sebi i drugima. To je sposobnost da razumijemo i dijelimo osjećanja drugih, a ona se gradi i njeguje. Živimo u kulturi površnosti. Brzina i nedostatak fizičkih i emotivnih konekcija (nas) čine tupim, a i glupim. Čini mi se da gubimo osjećaj za sebe same, diskonektovali smo se od prirode, a socijalne veze se takođe gube. Polarizacija društva, koja je tako očigledna, upravo je primjer nedostatka empatije. Već sam govorila o umjetnosti kao o sigurnom prostoru; umjetnost je često bijeg od stvarnosti, ali i utočište. Potreban nam je odmak od surove realnosti. Vjerujem da je upravo taj odmak kroz kulturu, ne samo koristan, već i nužan za naš opstanak.

Dugo ste sa kustoskinjom Milicom Bezmarević radili na pripremi izložbe “Prvorođena”. Kako biste opisali kompletan proces i da li savremena scena “trpi” vrijeme ili ište brzu produkciju (koja možda vodi i ka hiperprodukciji)? Uz to, koliko su Vam važni lični odnosi u profesionalnoj sferi u kontekstu saradnje?

Miličin poziv da izlažem u Podgorici došao je u vrijeme pandemije. Iako se nismo ranije poznavale, već nakon prvog razgovora postalo je jasno kako dijelimo sličan senzibilitet. Priprema izložbe trajala je dugo, jer su pandemija i promjene u Muzeju usporavale proces. Bilo je trenutaka kada nismo bile sigurne hoće li se izložba uopšte realizovati, ali smo nastavile da razgovaramo i radimo. Na kraju, osim izložbe, nastala je i knjiga “Majka je kučka,” u kojoj je objavljen dio naših razgovora. Zahvalna sam na vremenu koje smo imale jer nam je omogućilo da sklopimo sve onako kako smo željele. Uživala sam u radu s Milicom i u našem zajedničkom vremenu u Podgorici. Zaposleni u MSUCG pružili su nam potpunu podršku, a njihov profesionalizam i predanost poslu zaista su me oduševili.

Za mene je pandemija, tj. vrijeme koje sam na neki način dobila u njoj, bila velika prekretnica. Do tada nisam često izlagala u regionu, ali sam željela da se povežem s prostorom iz kojeg dolazim, da se “vratim”. Nakon dugo godina ponovo sam se zatekla u Sarajevu i shvatila sam da se dobro osjećam djelujući iz te tačke. Da se ne osjećam zarobljeno već povezano sa regionom koji poznajem. Tako su se počele formirati nove veze, kako poslovne, tako i prijateljske. Smatram bitnim povratak kulturnog kapitala, a saradnja u regionu je neophodna za to. Važno mi je upoznavanje novih, mladih ljudi sa kojima djelim jezik, kulturu i istoriju.

Srećna sam što sam imala priliku da izlažem u Crnoj Gori i sigurna sam da ću se uskoro vratiti.

Nastavlja se politika mržnje i veličanja zločinaca

Nemoguće je, ali i nepravedno, zaobići rad “Bosnian girl”... Kako ga doživljavate danas, s obzirom na to da je prepoznatljiv širom svijeta?

To je rad o predrasudama, koje su svuda oko nas i u nama. Nažalost, to je tema koja ostaje aktuelna. Bosnian Girl govori o kompleksnosti rata, o ženskom tijelu, žrtvama i ulogama koje preuzimamo, ali i o odgovornosti. Sretna sam što sam taj rad napravila kad sam bila vrlo mlada, prije više od dvadeset godina, i što on ima svoju putanju koju samo podupirem, ali od nje ne patim niti u njenoj sjeni živim.

Tužna sam što se, trideset godina nakon genocida u Bosni i Hercegovini, nastavlja politika mržnje i veličanja zločinaca. Brine me što novi ratovi bukte, genocidi se sprovode i što ljudi srljaju u propast.

U borbi za mir nema predaje

Na Bijenalu umjetnosti u Veneciji, a na poziv grada, postavili ste skulpturu “Cease”, bijelu zastavu zaustavljenu u pokretu, kao svojevrstan poziv da promislimo o trenutku i životu koji(m) živimo. Da li je bijela zastava možda negdje promijenila svoju simboliku, pa je u nekim situacijama ona primjer pobjede umjesto predaje?

Mir je najveća pobjeda, a CEASE je rad koji upravo o tome govori. On promoviše mir, razumijevanje, toleranciju... U borbi za mir nema predaje - predaja bi značila novi konflikt, rat, agresiju. Pozivam vaše čitaoce da pročitaju sjajne tekstove Svetlane Slapšak i Gala Kilma na ovu temu, koji se mogu pronaći na www.cease2024.com.

AI je instrument koji će sigurno ostati uz nas, i kao oružje i oruđe

Prepoznati ste po svom multidisciplinarnom pristupi umjetnosti. Od čega zavisi odabir medija kojim se izražavate i da li Vam je neki posebno lagodan ili izazovan u odnosu na ostale? Takođe, kako vidite ulogu vještačke inteligencije (AI) u umjetnosti, bilo kao kreatora ili da se koristi kao instrument?

Odabir medija je dijaloga između teme, koncepta i materijala. On proizlazi samo iz praktičnih potreba za prenošenje ideje; to je i dio promišljenog procesa u kojem se ponekad sasvim oslanjam na intuiciju. Neke teme gotovo prirodno nalažu određeni mediji, dok druge otvaraju prostor za eksperiment i preispitivanje granica. Zanimljivo mi je kako svaki medij nosi svoj specifični diskurs i estetski jezik. Volim da istražujem, rad sa različitim materijalima i tehnikama nije samo sredstvo, već i proces transformacije. Radoznala sam i koristeći pristupe ja zapravo održavam svoj umjetničku praksu dinamičnom. Svaki novi projekat za mene je trajno istraživanje.

Zanima me taj proces učenja - eksperiment u kojem me medij ponekad vodi. Upravo tako AI omogućava umjetnicima da pređu granice tradicionalnih medija. Teško je zamisliti sve što se desiti, AI je instrument koji će sigurno ostati uz nas i kao oružje i oruđe. Ali umjetnost nije samo produkt pa tako ni proizvod algoritamske funkcionalnosti, već izraz ljudske intuicije, emocija i iskustva. Važno je da smo svjesni tehnologije - da je koristimo tako da obogaćuje našu praksu, a ne kao zamjenu za ljudski impuls stvaranja. Ključno pitanje nije da li će AI preuzeti umjetnički proces, već kako ćemo se postaviti prema toj mogućnosti i zadržati umjetnost kao dio dijaloga o ljudskom iskustvu.

Treba imati sluha za podršku mladim umjetnicima

U komisiji ste koja je odlučivala o dodjeli stipendije Fondacije Miloš Karadaglić... Koliko je mladim umjetnicima danas dostupna, ali i značajna podrška, te da li je klima za mlade umjetnike danas povoljnija u odnosu na ranije, prema Vašem mišljenju?

Tehnološki napredak, razmjene informacija i prisutnost na društvenim mrežama značajno doprinose obrazovanju, radu i promociji mladih umjetnika. Zahvaljujući tome, postoji veće interesovanje za njihov rad, kao i mnogo više platformi za izlaganje i povezivanje s publikom nego što je to ranije bio slučaj. Situacija se u tom pogledu svakako poboljšala. Međutim, izazovi i dalje postoje - među njima su potreba za stabilnijim i dugoročnijim finansijskim podrškama, kao i za većim mogućnostima umrežavanja i profesionalnog razvoja.

Mladi umjetnici u našem regionu često nemaju razumijevanje sredine niti profesionalno mentorstvo koje im je potrebno. Upravo zbog toga mi je bila velika čast učestvovati u radu Fondacije Miloš Karadaglić. Bilo je divno vidjeti entuzijazam svih tih mladih, talentovanih umjetnika koji su ove godine aplicirali. Miloš je izuzetan umjetnik i jednostavno divna osoba. Pomoć koju njegova fondacija pruža mladim umjetnicima i njihovim projektima prevazilazi finansijsku podršku - radi se o dubokom razumijevanju onoga što umjetnicima zaista treba. Slobodno mogu reći da, za podršku mladim umjetnicima koji su na početku svoje karijere, treba imati sluh, a Miloš i njegova fondacija to zaista imaju.

( Jelena Kontić )