Stigli smo u strašne, apsurdne uglove

Nušićevom komedijom "Ožalošćena porodica", u koprodukciji Slovenskog ljudskog gledališča iz Celja i Prešernovog gledališča iz Kranja, kojom je otvoren 31. festival Grad teatar, publici u Budvi ponovo se predstavio beogradski reditelj Igor Vuk Torbica. Zanimljivo je da je njegov "Razbijen krčag", po tekstu njemačkog dramatičara Hajnriha fon Klajsta(produkcija Jugoslovenskog dramskog pozorišta), 2015. takođe otvorio Grad teatar, a ostalo je upamćeno da je sjajna glumačka ekipa igrala po nezapamćenoj kiši i vjetru, jer nijedan gledalac nije napustio gledalište.

"Ni tada, a ni ove godine, nažalost, nisam bio u prilici da prisustvujem otvaranju Grad teatra. Igranje pod kišom su mi te 2015. prepričavali glumci, Nebojša Glogovac, Svetozar Cvetković, Vladica Milosavljević, Marko Baćović... Mislim da su sve prilike u kojima pobijedi volja i hjtenje da se teatarska igra nastavi unatoč svemu, pa makar to bila, kao u ovom slučaju, najtrivijalnija prirodna nepogoda, bitne i važne. Oni trenuci u kojima publika pokaže da je njihova volja iznad bilo kakvih naloga "normalnog i očekivanog", te da je njihovo posmatranje predstave nešto izuzeto od "ritma" svakodnevice, za mene i jesu daleko važnije pojave od nagrada", kaže u razgovoru za “Vijesti” jedan od najnagrađivanijih reditelja u regionu.

Igor Vuk Torbica diplomirao je na FDU 2013, sa nagradom "Hugo Klajn" kao najbolji student generacije, trenutno je na doktorskim studijama, a predstave koje je režirao osvajale su nagrade na Festivalu malih scena u Rijeci, Gavelinim večerima, festivalu “Bez prevoda” u Užicu, "Nušićevim danima" u Smederevu...

• "Ožalošćena porodica" nije prvi Nušić koga ste radili, vaša ispitna predstava "Pokojnik" ostala je na repertoaru Teatra "Bojan Stupica". Gdje se sve mogu naći neke paralele između Klajsta (1777-1811) i Nušića - "Razbijen krčag", recimo, ima podnaslov "vesela igra", iako govori o zloupotrebi moći, korupciji, društvu koje je duboko bolesno, od najnižih slojeva do vrha?

Ono čime se oba pisca bave i što postavljaju u centar svoje analize jesu ljudski karakteri i uže, njihova htjenje da po svaku cijenu i na bilo koji način, iz unaprijed već izgubljene situacije, izađu kao pobjednici, neokrznuti i neosporeni. I jedan i drugi autor, vrlo mudro, odvode i svoje likove i svoje situacije u najdublje moguće mrtve uglove, iz kojih se čovjek ne bi mogao izbaviti. Time se i Nušić i Klajst približavaju apsurdu, a apsurd je ušće smiješnog. Naravno, tu su i slični motivi koje obrađuju, odnos pozicije moći, odnos grupe, odnos poznatog prema nepoznatom...Uz sve to, bar idejna nevinost, kod obojice, data u liku mlade djevojke, na kojoj se lomi svijet, u čijem je ramu zatočena.

• "Razbijen krčag" samim tekstom nameće ideju o nelogičnim "spojevima nespojivog". Da li na ovim prostorima živimo upravo ta društva i te okolnosti koje su "spojevi nespojivog"?

Živimo u vremenu multistilova, uzmemo li u obzir globalnu sliku stvari. Uzmemo li u obzir prethodnu tvrdnju, "spojevi nespojivog" na našim prostorima, ne bi nas morali čuditi i ne bi morali biti apriorni problem. Ono što treba da nam smeta jeste upravo suprotno - mi ovdje nemamo "spojeve", imamo diobe, podjele, povlačenje crte, obilježavanje razlika, i mogao bi ovaj niz nastaviti u nedogled. Naš je, dakle, problem to što nam nespojive pojave samo koegzistiraju, ne razvijajući i ne ostvarujući ni spoj, ni dijalog, ostajući bez odnosa.

• Zbog čega smatrate da je danas važno da se suočimo sa "Ožalošćenom porodicom", koju je Nušić napisao prije 85 goodina?

Današnje porodice, sa svojim demonima, hendikepima, nesrećama, moralnim posrnućima, siromaštvom, beskrupuloznošću, konzumerizmom potrošačkog društva i iluzijama da će smrću bogatog rođaka riješiti sve svoje materijalne probleme najbolje definišu vrijeme u kojem živimo. Taj eskepizam u imaginarno "bolje" i "sve će se riješiti" u situaciji koja po svoj prilici i svim parametrima govori suprotno, djeluje kao nešto što savršeno i precizno opisuje koliko čovjeka, toliko i porodice, kao i cjelokupna društva naših prostora.

• Otvaranje testamenta postaje surova borba za snove i pravo na život u kojoj su sva sredstva dozvoljena, i niko se iz te ožalošćene porodice ni na trenutak ne pita da li mu nasljedstvo uopšte pripada. Koliko su današnji Agaton, Simka, Tanasije, Vida, Proka, Gina, Sarka, Trifun... suroviji nego u vrijeme Nušića?

Ta galerija likova jednaka je danas kao i onda kada je pisao Nušić - to su sve polusposobni oportunisti i sitni lopovi. Ono što je surovije, a na što u jednom trenutku i upućuje naša predstava, jesu oni drugi, oni koje je Nušić u svom orginalnom komadu, bar idejno, prikazao i slikao kao suprotnost “porodici”. To i jeste mjesto gdje predstava, premda suptilno, značenjski, ipak radikalno odstupa od Nušićevog originala.

• Jesu li oni i prava slika "bogatstva" mentaliteta našeg naroda, koji nam se čini vječnim?

"Ožalošćena porodica" je, za mene, najsrpskija od svih Nušićevih dramskih djela. Bio je izazov postavljati taj tekst u Sloveniji, baš zbog toga. Vjerujem da je Nušić umio izdvojiti upravo ključne tipologije iz naših mentaliteta, nešto što neće tek tako nestati.

• Šta je najveća opasnost za jedno društvo - da li to kada se mirimo sa situacijama koje su izvan zakona, morala, ljudskog dostojanstva i prihvatamo ih kao nešto što je "jednostavno tako", ili korumpiranost sistema koja na ovim prostorima neprestano pokazuje izuzetnu snagu preživljavanja?

Vjerujem da društvo propada onog trenutka kada je prisiljeno da samo, ispod formalnog pokrova rigidnog i autokratskog sistema, razvije “podsistem” koji počiva na premislima da ćemo svi, i u svakoj prilici, jedni drugima da zažmirimo na jedno oko povodom svih situacija i radnji izvan zakona, morala, dostojanstva, zaboravljajući da nam je prvi namig za takvo stanje stvari dat upravo s vrha.

• Režirali ste Tolerovog "Hinkemana" u Zagrebačkom kazalištu mladih, Horvatove "Priče iz bečke šume" u "Gaveli". Vaša najnovija režija je Tolstojevo "Carstvo mraka" u Narodnom pozorištu u Beogradu, u koje je stalo svo blato tadašnjeg ruskog društva - od pohlepe, prevare, licemjerja, preljube, do ubistva i čedomorstva, i to sve zbog novca. Kolika je moć pozorišta, da li su ljudi svjesni sopstvene slabosti da sebe i društva u kojima žive učine boljim, shvataju li kolika je ta moralna i svaka druga bijeda u kojoj živimo?

Ne. Kao što smo već više puta spomenuli, narod je kao nekim stručnim, statistički prorčunatim valjkom pritisnut tačno na mjeru i položaj u kojima su dominantne dvije moguće misli. Jedna je, od prilike, "izdržljivo je", a druga je "možda će biti bolje". Moć pozorišta je tek tihi glas vrline, kojeg, i u slučaju da ga čujete, možete posve ignorisati.

• Po izboru naslova koje ste radili reklo bi se da vam je u pozorištu najvažniji angažman. Da li je zaista tako, i da li teatar ima obavezu da govori o svom vremenu?

Teatar nema nikakve obaveze, kao što nema ni bilo kakvu dogmu. Ipak, duh vremena, sposobnost da se ono artikuliše i izdigne u logičan oblik kreacije, nešto je što pozoriše, kao i u bilo koju drugu umjetničku disciplinu, čini važnom i nužnom. U tom smislu, ako je autor, onaj koji stvara odan sebi, iskren pred izazovom vremena i prostora u kojem obitava, angažman mu nije nešto najvažnije, nego nešto neminovno.

Uspjeh u tamnom vilajetu

• Imaju li ljudi uopšte želju da odgovore na pitanja kako da zaustave propadanje, patnju, zlo, laž, siromaštvo?

Nemamo, jednom kada nam je pojam uspjeha postao jedini imperativ koji treperavo gori kao kakva usamljena svjetiljka u našem tamnom vilajetu. Kada smo svi, individualno, potrčali jedni preko drugih ka tom izvoru svjetlosti, spotičući se međusobno, zaista smo i dobili uspješne, ali u istom smo trenutku izgubili društvo. Društvo koje je propustilo priliku da zajedno upali ostala svjetla.

Teatar režira svoju publiku i koji ubija

• I naša realnost je svojevrsni teatar politike, moći, manipulacija, egomanije, laži... Kako biste nazvali predstavu sa pet hiljada učesnika, koju je na svojoj inauguraciji nedavno režirao novi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, da li ona prevazilazi imaginaciju pozorišne scene?

Ne, nikako. Ona prevazilazi samo budžet pozorišne scene. Sve ostalo u tom uprizorenju je banalno, jednoznačno i zastarele forme. Teatar koji re žira svoju publiku, dakle, teatar koji ubija.

( Vuk Lajović )