Ciklusi gruzijske istorije

Iako su nedavni protesti u Tbilisiju iz dana u dan slabili, Gruzija je nakon posljednjih parlamentarnih izbora bila u centru međunarodnog interesovanja. Sa neizvjesnošću daljih unutrašnjih dinamika i međunarodnog položaja.

Da bismo razumjeli sadašnji momenat Gruzije, možda nam može pomoći kratak osvrt na uzbudljivu prošlost ovog starog naroda hiljadugodišnje kulture, jezika, tradicije, zemlje koja se geografski nalazi između Rusije i Turske, sa geostrateški važnim izlaskom na Crno more.

Dva momenta iz novije istorije

"Drugovi, zovu je Gruzija, zemlja sunca. Ali za nas, pravo sunce ne izlazi sa istoka, nego sa sjevera, iz Rusije; to je sunce ideja Vladimira Iljiča Lenjina". (Pravda" 27. 02. 1976. godine.)

Nadahnuti govornik je bio Eduard Ševardnadze, partijski funkcioner u usponu, kadar iz tadašnje sovjetske republike Gruzije.

Ševardnadze će postati ministar inostranih poslova Sovjetskog Saveza u periodu vlasti Gorbačova, zatim predsjednik nezavisne Gruzije, drugi po redu, pošto se 90. godine raspao Sovjetski Savez.

Nakon, obojene, preciznije "Ružičaste revolucije" 2003, novi predsjednik Gruzije Mihail Sakašvili će smijeniti Ševardnadzea, koji će preći put od heroja Hladnog rada do grubo svrgnutog predsjednika.

Novi predsjednik Sakašvili će radikalno pomjeriti oslonac svoje zemlje na Zapad, odnosno SAD. Sastavni dio tog zaokreta bilo je i Sakašvilijevo otvoreno propagiranje gruzijskog i regionalnog otpora političko-ekonomskom uticaju Rusije.

Ako bismo ostali pri metafori sunca iz citiranog govora 1976, novom političkom optikom Ružičaste revolucije 2003. gruzijski izlazak sunca je prilično promijenio pravac.

Epoha Sakašvilija će se prilično neslavno završiti između pokušaja reformi, rasta korupcije i avanturističke vojne intervencije u Južnoj Osetiji, gruzijske autonomne pokrajine koja će u "ratu od 5 dana" naići na više nego spreman ruski vojni odgovor koji će rezultirati odvajanjem Južne Osetije. Takvom ishodu, a sprečavajući ratni konflikt širih razmjera, doprinio je svojom agilnom diplomatskom inicijativom francuski predsjednik Sarkozi, tada predsjedavajući u Evropskoj uniji.

Sakašvili nije danas na visokim stranicama istorije, ali jeste u aktuelnostima i to neslavnim, između ostalog i oštrim zahtjevom gruzijskih vlasti, odnosno tužilaštva da se bivši, sada odbjegli predsjednik isporuči Gruziji kako bi odgovarao za učinjene nezakonite, posebno korupcionaške, radnje.

Da bi sve bilo komplikovano i regionalno uzbudljivo, Sakašvili će sa gruzijskim, američkim i ukrajinskim državljanstvima postati guverner ukrajinske oblasti Odesa.

Gruzija danas

Zašto Gruzija danas postaje tema širokog međunarodnog interesovanja, čak uspijeva da ovih dana dosegne publicitet ratova koji se odvijaju ne tako daleko od njene teritorije? Nova faza tenzija je započela prošle nedjelje kada su održani parlamentarni izbori na kojim je pobijedila stranka "Gruzijski san" aktuelnog premijera Bidzina Ivanišvilija sa 53 odsto glasova. Najagilnija u osporavanju regularnosti izbora je predsjednica Gruzije Salome Zurabišvili čija je stranka, zajedno sa još tri politička subjekta, činila opozicionu koaliciju. Predsjednica države je pozvala građane na proteste. Državni tužilac je, sa svoje strane, pozvao predsjednicu države da dođe u tužilaštvo i prezentuje dokaze o neregularnosti rezultata izbora, što je ona odbila, navodeći da se i u tom pozivu kriju politički razlozi i ciljevi.

Nije bez značaja u sagledavanju daljih političkih dinamika podsjetiti da mandat predsjednice Gruzije ističe krajem ove godine. Tada će stupiti i već usvojene odredbe ustavne reforme po kojima će se ubuduće predsjednik države, sa inače nevelikim ustavnim ovlašćenjima, birati u parlamentu.

Koliko je neobičnih detalja u novijoj istoriji Gruzije ilustruje i podatak da predsjednica Zurabišvili ne samo da nije bila neposredna gruzijska učesnica "Ružičaste revolucije", već je te godine bila ambasadorka Francuske u Gruziji. Zatim je napustila francusku diplomatsku službu i kao ćerka gruzijskih emigranta u Parizu, gdje je Zurabišvili i rođena, primila gruzijsko državljanstvo i otpočela političku karijeru, prvo kao poslanica, zatim i predsjednica države.

U izvještajima zvanične delegacije OEBS-a sa posljednjih izbora navode se visoke tenzije koje su karakterisale izbornu atmosferu, pa i određene neregularnosti, ipak bez osporavanja rezultata izbora. (Na gruzijskim izborima status posmatračkog lica, ispred parlamentarnih struktura OEBS-a, imala je i Jevrosima Pejović, poslanica u parlamentu Crne Gore).

Tonovi kritičkih ocjena ili osporavanja izbora mogli su se čuti i iz evropskih zemalja, istina ne svih, a riječi upozorenja su stigle i iz Vašingtona. S druge strane, predsjednik Mađarske, zemlje koja je predsjedavajuća u EU, Viktor Orban je odmah poslije izbora posjetio Tbilisi čestitajući političkoj stranci "Gruzijski san" na "ubjedljivoj pobjedi".

Predsjednik Ukrajine, Zelenski je u svom tvitu bio eksplicitan rečenicom da je na ukrajinskim izborima "pobijedila Rusija".

Ni podaci o političkim profilima premijera i partije na vlasti ne omogućavaju jasno sagledavanje daljeg pravca Gruzije.

Premijer i lider najjače partije, Ivanišvili, bogati je preduzetnik čiji si poslovi, prema više izvora, dijelom vezani i za Rusiju. Inače, Rusija je drugi ekonomski partner Gruzije.

Glavni i deklarisani politički pravac premijera Ivanišvilija i njegovog "Gruzijskog sna" jeste članstvo u Evropskoj uniji.

Zemlja je već u dužem periodu u partnerstvu sa Atlantskim savezom, pa se na teritoriji Gruzije nalaze NATO vojne strukture koje obučavaju gruzijsku vojsku. Obećanja, još zaključcima na NATO samitu u Bukureštu 2008, da će Gruzija biti primljena u Atlantski savez nisu realizovana.

Takođe, tokom vođenja Gruzije vladom Ivanišvilija i "Gruzijskog sna", Evropska unija je nedavno dala gruzijskoj državi status zemlje kandidata.

S druge strane, gruzijska vlada zbog rata u Ukrajini nije uvela sankcije Rusiji. To ipak nije bila velika prepreka za saradnju i napredak u evroatlantskoj saradnji. Ni usvajanje kontroverznog zakona o stranim agentima u gruzijskom parlamentu, koji je ubrzo na zapadu nazvan "ruski zakon" pored saopštenih kritika nije doveo do prekida vojno političke saradnje zapadnih centara sa Gruzijom.

Sada se otvara proces sa dosta neizvjesnosti. U njemu će se jasnije sagledati profil gruzijske vlasti i pravac kojim žele da usmjere zemlju.

Prije svega da li je održiva strategija premijera i vođe "Gruzijskog sna" da ostvaruje primarno partnerstvo sa Zapadom i da pritom ne prekida odnose, prije svega ekonomske, sa Rusijom. Drugim riječima, da li može imati rezultate i uopšte preživjeti strategija u kojoj zemlja teži "zapadnom vektoru", bez raskida sa Moskovom i bez, u zvaničnom diskursu, političke demonizacije Rusije. A da li ova dva navedena elementa mogu biti kompatibilna ili ne - vjerovatno će biti jasnije kroz dalje dinamike na međunarodnom planu, pa i u kontekstu ishoda rata u Ukrajini.

Zato Gruzija ostaje jedno od komplikovanijih geopolitičkih pitanja s potencijalno veoma osjetljivim međunarodnim posljedicama.

Između ciklusa istorije i daljeg puta

U nestabilnoj kavkaskoj regiji, koja po planinskoj geografiji, mnoštvu etničkih zajednica i tradicionalno lakoj zapaljivosti jako podsjeća na Balkan, Gruzijci su sačuvali svoj identitet između pretenzija njenih susjeda, velikih sila, još od Persije, zatim Otomanske imperije i Rusije. Sve do, isto tako komplikovanog, suživota sa različitim etničkim manjinama na svojoj teritoriji.

Posebno mjesto u istoriji imaju specifični odnosi sa Rusijom. Treba podsjetiti i da je, zbog ugroženosti zemlje, gruzijski kralj krajem 18. vijeka zatražio od ruske carice Katarine pokroviteljstvo nad Gruzijom, što se nekoliko godina kasnije pretvorilo u neku vrstu ruske aneksije i dominacije nad cijelom kavkaskom regijom.

Petrograd i Moskva, jednako u carskim i komunističkim vremenima, poklanjali su posebnu pažnju Gruziji. Ne slučajno, Gruzini su činili dio ruske političke, vojne, kasnije i partijske elite.

Gruzin Petar Bagration, učenik i savremenik Suvorova i Kutuzova, čuveni je general carske ruske vojske u bitkama protiv Napoleona na Borodinu i Austerlicu.

Gruzin Josif Visarionovič Džugašvili, poznatiji kao Staljin, bio je nasljednik Lenjina na čelu Sovjetskog Saveza i komunističke Internacionale. Ševardnadze je bio ministar inostranih poslova SSSR-a u periodu Gorbačova i Perestrojke.

I onda se stiže i do Ružičaste revolucije iz 2003. godine. Da bi se kasnije uočilo da je bilo i trnja u ruži, pa je za liderom Ružičaste revolucije zvanični Tbilisi raspisao međunarodnu potjernicu.

Gruzija je danas na velikim iskušenjima. Iznutra podijeljena, ona se nalazi između legitimne težnje - da očuva teritorijalnu cjelovitost i svoju istorijsku, državnu i duhovnu individualnost s jedne strane, i neophodnosti da ponovo pronađe realnu mjeru u geopolitičkim i interesnim ravnotežama.

Važno je da se ne ponove inicijative za starateljstvom nad Gruzijom koje bi mogle da liče na onaj poziv gruzijskog kralja Heraklija ruskoj carici Katarini iz 1783. godine da Rusija sporazumom o prijateljstvu zaštiti Gruziju od opasnosti susjedne Turske.

Sada, u ovoj istorijskoj sezoni, karte sa prijateljima i neprijateljima su drugačije i prilično izmiješane, pa u svemu tome dobro zvuči poziv, odnosno posljednja izjava predsjednice Komisije EU, Ursule fon der Lajen: "Gruzini kao i svi drugi evropski narodi treba da budu tvorci svoje sudbine".

Inače, analogije iz ciklusa istorije su, znamo, zavodljive, iako one sadrže, nekako u isti mah, elemente istine i pretjerivanja.

Centar za međunarodnu politiku, diplomatiju i evropske integracije

( Miodrag Lekić )