Dosta je onih koji su trpjeli teške lekcije o šansama filozofa u svijetu
Dok klizimo lagano uskim ulicama, Teodora objašnjava da je Cetinje i dalje istinski centar slikarstva i umjetnosti u Crnoj Gori. Vozeći se uskim putem, u prijatnom razgovoru stižemo u priobalnu oblast. Pogled na more - kao i uvijek, veličanstven, dah zastaje pred fizičkom i metafizičkom ljepotom
Tako sam uzbuđen što sam u Crnoj Gori, legendarnoj republici bivše Jugoslavije koju sam želio da vidim godinama. Dugo putovanje, voz, pa autobus do Beča, onda let za Podgoricu, onda taksijem do Bara, vrelina vazduha, ogromna brda svuda okolo, zaista je sve drugačije - kao što sam i očekivao.
Ali prijateljica čeka, Teodora, a tu je i taksi, uh, moramo drugim, dužim putem, zbog neke saobraćajke, no, barem ćemo baciti pogled na Cetinje, kraljevsku prestonicu Crne Gore. Čak i to asocira na prijateljstvo sa organizatorom događaja, Jasminkom - jer oboje dijelimo ljubav prema Danilu Kišu, čiji je otac, mađarski Jevrejin, nestao u doba rata, a on sam rastao je u crnogorskoj familiji njegove majke na Cetinju - velika škola umjetnosti i samog života.
Dok klizimo lagano uskim ulicama, Teodora objašnjava da je grad i dalje istinski centar slikarstva i umjetnosti u Crnoj Gori. Vozeći se uskim putem, u prijatnom razgovoru stižemo u priobalnu oblast. Pogled na more - kao i uvijek, veličanstven, dah zastaje pred fizičkom i metafizičkom ljepotom…
Kasno poslije podne stižemo u Bar. Krenuli smo na put u tri sata poslije ponoći, pa moramo i odmoriti. Veče okuplja sve prijatelje: one poznate, koje znam godinama, iz IPO-a (Međunarodna filozofska olimpijada), tu je Bruno Ćurko iz Zadra - sa kojim smo organizovali međunarodno takmičenje, a posle smo se sretali i na konferencijama na Cresu, tim putem sam uključio i češke prijatelje na IPO, bilo je to prije nekoliko godina…
Bruno je doveo i Kedara Sonija, iz Indije, naravno autom sa aerodroma u Zagrebu, ali i to je već daleko odavde... Matevž Rudl i njegova žena Nataša su takođe dio IPO porodice, ona će biti zauzeta nekim privatnim razgovorima sa mojom Martom - ali će obje prisustvovati diskusijama u okviru radionica. Siguran sam da se sada manje plaše filozofije nego prije njihovog putovanja u Bar!
Anita je već posjećivala IPO, ove godine je učestvovala i Teodora, željela je da malo upozna cijelu priču oko Međunarodne filozofske olimpijade, a treba znati da ona ne počiva samo na duhu, već i na napornom radu, pogotovo u slučaju organizatora - oni se već pripremaju za događaj u Baru iduće godine.. A tu su i naši novi prijatelji, Anton Markoč, zovite ga Toni, veliki um, pravi mediteranski čovjek, i u duhu i u životu.
Imamo dosta zajedničkih tema - završio je i master i doktorske na CEU u Budimpešti, koji je trenutno pod sramnim napadom njihovog premijera i njegove partije i vlade u Mađarskoj. Tonijeva vjerenica Marina je takođe završila studije na CEU, ona dolazi iz Ukrajine, njena prošlost je prava tragedija, budući da je iz Luganska. Prvo veče okupljamo se u Gradskom restoranu - donekle groteskna kombinacija moderne arhitekture i orijentalnog stila, ali vrlo ljubazno osoblje i odlična hrana, pa rado preporučujem ovaj restoran ako želite dobar ručak - zanemarite enterijer.
Prvog dana, i dalje je vruće, idemo autobusom - oh, neka vrsta jugonostalgičnog prevoza koji za trenutak u meni budi sjećanja na davne vožnje autobusima do Novog Sada, Subotice, pa sve te uspomene na prijatelje u Vojvodini, često sam tamo išao iz Segedina gdje sam živio 20 godina - sada lagano napredujemo do Starog grada, čas gore, čas dolje, oštrim okukama. Ulice Jasminku i mene podsjećaju na stare balkanske gradove, Sarajevo i još neke. Teško je ne prepustiti se sjećanjima… Ali to je bilo prije 20 godina, i više…
Ipak, kada je svijet nasilno razbijen u komade, čemu su pomogle agresivne sile, i on ostao takav da se više ne može ponovno izgraditi, naučili smo da je svijet ljudi veoma osjetljiv, i da mora postojati puno napornog rada i dosta pozitivnog truda, poštovanja za svijet i komšije, kako bismo se slagali - da bismo izbjegli ambis. Ova mala grupa ljudi, koja nije ni bogata ni moćna, u ovom posebnom trenutku dijeli odgovornost za taj svijet. Jasminka će nam u njenom uvodu za Kurosavine filmove govoriti o poslu učitelja kao o poduhvatu koji podsjeća na mješavinu egzistencije Miškinovog idiota i Mefista.
Možda zvuči kao paradoks - ali neke forme postojanja sasvim su poput Kjerkegorovog shvatanja egzistencije. Potrebna je hrabrost da bi se postojalo na način slobode, kako bi se prenosio duh slobode, koji je ionako ograničen odgovornošću prema ovom svijetu. Usput, ovaj svijet, ovdje u gradu i u Starom Baru, koji je nekada bio zatvoren među kamenim zidinama, takođe je bio uništen - što od ljudskog nasilja, što silama prirode.
Nama ljudima je data sloboda i mogućnost da se ponašamo u skladu sa svojim sudom, svojom procjenom, to je nešto što zovemo slobodna volja - s druge strane, sile prirode su slijepe, da li će one čudom napraviti brdo ili more, to je neuhvatljivo, neizbježno - ono što mi možemo da vjerujemo, kao ljudi, jeste da naše akcije ne moraju biti neizbježne. Neke materijalne gubitke rata možemo da popravimo, ali ne možemo vratiti izgubljene živote i izgubljena djetinjstva. Patnja možda rađa poeziju, ali to ne opravdava one koji čine nepravdu.
Tokom sljedećih dana, pažljivo ćemo slušati izlaganja o teorijama i praksama koje se tiču trenutnih problema na svjetskoj sceni. Mi smo ubijeđeni da nekoliko učitelja - ma kako siromašni, bespomoćni i nenaoružani - mogu promijeniti svijet, ili da makar imaju tu moć da pokažu da je drugačiji svijet bio moguć - da će uvijek biti moguć.
Imamo alate i načine koje nam daje slobodna volja, koji nisu ograničeni destrukcijom baziranom na pogrešnom sudu, već na onome što donosi svjetlo novim generacijama. Prijateljstvo - učitelja i učenika - nikad nije bazirano samo na autoritetu. Napokon, prijateljstvo mora da postoji, i to je najmoćnija vrlina građana u moralno ispravnom društvu, politeia. Stoga, tu je Aristotel sigurno u pravu u odnosu na Platona, nije dovoljno samo znati, razumjeti koncept prijateljstva. To je beskorisno - ako se prijateljstvo ne praktikuje u društvu.
Neoliberalizam je predstavljen kratkom ali jasnom i promišljenom prezentacijom Antona Markoča, Tonija, koji nam je govorio i o novom studentskom pokretu u Crnoj Gori - “Studenti za slobodu” - pokretu koji se bori da omogući bogatima da upišu univerzitete i diplomiraju bez mnogo truda, isključujući one koji ne mogu da plate obavezni godišnji iznos školarine - to je nešto što mladi predstavnici nove “elite” promovišu. Zaista zvuči nevjerovatno - ali i to je dio praksi neoliberalizma, meritokratiji koja je usko bazirana na uspjehu, postignutom koristeći sve raspoložive mjere. Tu nema moralnih standarda - solidarnosti, osjećaja za istinu.
Ipak, našli smo dosta smisla i nade u Petit Philosophy - ili Maloj filozofiji, koju je prezentovao naš prijatelj iz Hrvatske. Sjećam se iste prezentacije koju je koristio sa djecom u zadarskoj osnovnoj školi. Jednostavna i duhovita, funkcioniše i danas - i može se naći u brojnim školama u zemlji, uključena u međunarodne projekte obuke učitelja, publikacije, dodatne materijale, itd. Možete pogledati na linku: http://www.ethics-education.eu/home/index.htm
Radionicu „Rock muzika i tolerancija“ nam je, takođe, prezentovao Bruno - hmm, bilo je nekih sumnji u stvarnu djelotvornost ovih mjera. Ipak, bilo je interesantno vidjeti kako popularna muzika, a kasnije i filmovi, mogu biti korišćeni u zaista zahtjevnom poslu predavanja filozofije. Zašto li je tako teško predavati filozofiju? Nikada nije ni bilo lako: još od Sokrata je bilo jasno da će biti mladih, svijetlih duhova spremnih da prisustvuju diskusijama o vrlinama, utopijama (više ili manje) izmaštane prošlosti ili mogućim državama u budućnosti, u kojima će vladati samo pravda i prijateljstvo.
Takođe, još od Sokrata nam je poznato i to da javna sfera, a pogotovo politička scena, nikad nije bila prijateljski nastrojena ka onima koje možemo zvati filozofima. Još od Platonovih iskustava u Sirakuzi do Titovog vremena, a Tita slobodno možemo zvati i prosvijetljeni tiranin, možemo se sjetiti Đilasa, ili još bolje, Jasminkinog djeda - bilo je dosta onih koji su trpjeli teške lekcije o šansama filozofa u svijetu. Ipak, ostaje nam posljednja utjeha: uživanje u društvu mladih, koji su spremni da prate put paideie, i radost razgovora sa prijateljima koji su takođe ljubitelji mudrosti.
Takvi su bili naši dani u Baru, koji su završili posebno prijatnom večerom u kafeu „Kod žednog kojota“ , na plaži u Šušnju.
Dodao bih da smo, kada smo okončali diskusije, morali da se koncentrišemo i na praktična pitanja vezana za IPO - tehnička pitanja kao što su proces ocjenjivanja, itd. Siguran sam da su naši razgovori bili od koristi i ubijeđen sam da je Bar sjajno mjesto za IPO. S druge strane, organizacija tako ozbiljnog međunarodnog događaja zahtjeva puno truda, žrtvovanja fizičke i duhovne energije. Želim Jasminki da nađe tu energiju, i njenom timu da bude hrabar i dovoljno jak da prevaziđe neizbježne prirodne i društvene prepreke.
Crna Gora je mala zemlja, i nije posebno bogata. Ali u vremenima kada je to potrebno - i kada postoji motivacija - uvijek se nađu pravi ljudi koji uspiju da pobijede i ostvare svoj naum. Osim što želim da izrazim veliku zahvalnost za ove divne dane i prijateljstvo naših drugara u Crnoj Gori, htio bih da poželim i da Bar bude mjesto uspješne Međunarodne filozofske olimpijade 2018. godine.
Vaš dragi prijatelj, Atila Pató Mađaraska - trenutno prebivalište Češka Republika
( Vijesti online )