NEKO DRUGI
Glavu gore!
U četiri izdvojene tragedije u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, zdrobljena pod tisućama tona betona, kamenja, zemlje, blata, čelika, željeza i stakla ukupno je poginula četrdeset i jedna osoba, među kojima i sedmoro djece. Svi oni danas bi bili živi, svima njima i danas bi bio samo još jedan običan dan, samo da je funkcionirala - dakle uopće postojala - Država
Običan dan. Petogodišnju Saru i devetogodišnju Valentinu djed Đorđe došao je ispratiti na vlak u posjetu drugom djedu. Malo dalje vlak je čekala i Goranka, a Vukašin je krenuo u posjet kćerki, pa čekajući autobus sjeo na klupu i čitao novine. Autobus su na klupi čekali i Sanja i Đuro, koji je kod doktora dogovorio operaciju kuka. I Mileva, koja se vratila sa skidanja gipsa s noge, i Nemanja, koji je upravo završio sat vožnje u autoškoli.
Anđela je na stanici dočekala svog dečka Miloša, da zajedno proslave njegov dvadeset prvi rođendan, a Milica se vraćala iz škole i telefonom dogovarala s rođakom da zajedno gledaju utakmicu. Stefan je stigao u grad da potraži manji stan ili garsonijeru, a Vasko je završio posao u Razvojno istraživačkom institutu i kao svakog petka čekao vlak da se vrati kući, gdje su ga čekali supruga i dvoje djece.
Običan dan. Semir je stigao iz Njemačke da ponovo prespava u roditeljskoj kući, zajedno s majkom Đemilom i ocem Redžom. U susjednoj kući Adela je spavala sa svojim suprugom Vedadom, a u drugoj sobi spavali su njen svekar Hivzija i svekrva Sabaheta. Malo dalje niz mahalu mirno su spavali Sabahetin brat Fikret sa ženom Amirom, njihov sin Arman i kćerka Irmela sa svojim mužem Jasminom. Uspavano kišom koja je neprekidno padala, spavalo je cijelo selo: i Zejna i Rahima i Huma i Ernad i Ibrahim i Nezira i Ajla u osmom mjesecu trudnoće, zajedno sa suprugom i petogodišnjom kćerkicom.
Običan dan. Danijel je smjestio u svoj automobil suprugu i njihovo troje djece, desetogodišnju Lanu, sedmogodišnjeg Luku i jednogodišnju Milu, pa zajedno sa susjedom Dijanom krenuo na izlet u nedaleki manastir.
Običan dan. Boško, iskusni upravitelj stroja s trideset pet godina staža na brodu, nadgledao je pripreme za ukrcaj automobila i uočio odlijepljene gumene brtve na pramcu broda. Pod pramčanom rampom trajekta na pristaništu su mu se onda pridružili i kormilari Denis i Marko.
Običan dan.
Njihov posljednji običan dan.
Već u sljedećem trenutku svi su bili mrtvi - zgnječeni, zdrobljeni, smrskani i živi zakopani pod tisućama tona betona, kamenja, zemlje, blata, drva, čelika, željeza i stakla.
I sve ih je, do posljednjeg, poubijala korumpirana Država.
Prije dva i pol mjeseca, jednog običnog dana u kolovozu ove godine, Boško, Denis i Marko, članovi posade Jadrolinijinog trajekta Lastovo na liniji Mali Lošinj-Zadar, obavljali su na lošinjskom pristaništu rutinske pripreme za isplovljavanje i popravljali gumene brtve na pramčanim vratima, kad ih je iznenada poklopila deset tona teška čelična rampa za iskrcaj automobila.
Do tragedije je došlo kad je na pedeset pet godina starom trajektu u vlasništvu hrvatske državne kompanije pukla dotrajala i istrošena čelična sajla u hidrauličnom mehanizmu, a iz nekog razloga nisu funkcionirali ni blok-ventili, sigurnosni klinovi za sprječavanje nekontroliranog spuštanja rampe. Istraga je - kako se u situacijama poput ove obično kaže - u toku.
Mjesec dana kasnije, jednog običnog dana u rujnu, Danijel iz srpskog Novog Pazara zajedno sa suprugom i njihovom djecom Lanom, Lukom i Milom, te prvom susjedom Dijanom, vozio se magistralnom cestom Raška-Kraljevo na izlet u manastir Studenicu, kad je na njihov Ford iznenada naletjelo oklopljeno vojno vozilo, dvadesetak tona teški protuavionski samohodni artiljerijsko-raketni sistem. U potpuno zdrobljenom automobilu poginulo je njih petoro, svi osim Danijelove supruge, koja je nevjerojatnim čudom ostala živa.
Do tragedije je došlo kad je iscrpljeni, a navodno i pijani pedesettrogodišnji vodnik iz garnizona Vojske Srbije u Raškoj, nakon dvjesto pedeset kilometara vožnje na vojnu paradu u Batajnici i dvjesto pedeset kilometara vožnje natrag, na Ibarskoj magistrali kod Ušća iznenada izgubio kontrolu i teškim oklopnim vozilom prešao u suprotnu traku. Istraga je, naravno, u toku.
Desetak dana kasnije, jednog običnog dana u listopadu, Semir, Đemila, Redžo, Adela, Vedad, Hivzija, Sabaheta, Fikret, Amira, Arman, Irmela, Jasmin, Zejna, Rahima, Huma, Ernad, Ibrahim, Nezira i Ajla mirno su spavali u svojim kućama u malom bosanskohercegovačkom selu Donja Jablanica, kad ih je iznenada u dva sata poslije ponoći žive zatrpao odron nekoliko hiljada tona stijena, zemlje i blata s obližnjeg brda.
Do tragedije je došlo kad su obilne kiše u Bosni i Hercegovini pokrenule klizište u ilegalnom kamenolomu na brdu iznad sela, gdje je lokalni tajkun bez koncesije i ijedne dozvole, usprkos nebrojenim prijavama građana, vadio granit punih dvadeset pet godina, uključujući i dane neposredno pred katastrofu. Istraga je, pogodili ste, u toku.
Mjesec dana kasnije, jednog običnog dana početkom studenog, Đorđe, Sara, Valentina, Goranka, Vukašin, Sanja, Đuro, Anđela, Miloš, Milica, Mileva, Vasko, Stefan i Nemanja šetali su i sjedili na klupama čekajući vlakove i autobuse pred zgradom glavne željezničke stanice u Novom Sadu, kad ih je iznenada poklopila pedeset metara dugačka i nekoliko stotina tona teška betonsko-čelična nadstrešnica obješena o krov stanične zgrade.
Do tragedije na novosadskom željezničkom kolodvoru došlo je samo četiri mjeseca nakon svečanog otvaranja i potpune obnove šezdeset godina stare stanične zgrade - koju je po tajnom međudržavnom ugovoru između Srbije i Kine izvodila kineska državna građevinska kompanija - kad su popustili ankeri čeličnih sajli koje su nad glavnim ulazom držale tešku betonsku nadstrešnicu, dodatno opterećenu novom čelično-staklenom konstrukcijom. Istraga je, kako ono, da: u toku.
U četiri izdvojene tragedije u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, zdrobljena pod tisućama tona betona, kamenja, zemlje, blata, čelika, željeza i stakla ukupno je poginula četrdeset i jedna osoba, među kojima i sedmoro djece. Svi oni danas bi bili živi, svima njima i danas bi bio samo još jedan običan dan, samo da je funkcionirala - dakle uopće postojala - Država.
Da je Država kupila, ili još bolje sagradila novi brod, ili da je pedeset pet godina stari trajekt Lastovo barem redovito servisiran, da su ispravno radili sigurnosni blok-ventili i da je jednom godišnje mijenjana sajla u hidrauličnom mehanizmu.
Da je Država poštovala Pravilo službe i da je teškim oklopnim vozilom po prometnoj Ibarskoj magistrali upravljao netko obučeniji i prisebniji, a svakako odmorniji, ili da barem nije morao voziti pet stotina kilometara do Batajnice i nazad u par dana, samo za potrebe državne propagande i besmislene vojne parade.
Da je Država još početkom stoljeća zatvorila ilegalni kamenolom iznad Donje Jablanice i da je vlasnik bio u zatvoru, ili da je barem i njega i kamenolom zatvorila bilo kada u sljedećih dvadeset pet godina, koliko je gazda bez ijednog papira nesmetano s državne zemlje vadio i prodavao državni granit.
Da je Država u obnovi novosadske kolodvorske zgrade transparentnim ugovorom izabrala kompetentnog i stručnog izvođača radova, da je ispitana dotrajalost šezdeset godina stare nadstrešnice i da se poštovao originalni projekt bez dodatne teške čelično-staklene nadogradnje, ili da je na obnovi angažiran barem jedan stručnjak za građevinske konstrukcije.
Da su Države, ukratko, radile ono čemu države služe, umjesto što su u ministarstvima, tužilaštvima, vojsci, policiji, inspektoratima i državnim kompanijama zapošljavale stranački kadar s diplomama kupljenim na sezonskoj akciji, pa umjesto novih trajekata nabavljale nove službene limuzine, umjesto ilegalnih kamenoloma i kriminalaca odlučno zatvarale oči, a umjesto transparentnih ponuda na transparentnim natječajima svečano otvarale neobnovljene i ruševne kolodvorske zgrade, pa na koncu umjesto nepristranih istraga organizirale kretenske vojne parade.
Država više ne ponižava, ona sad već i ubija. I ubija na najstrašnije načine, gnječeći građane desettonskim čeličnim rampama, drobeći im kosti dvadesettonskim oklopnim vozilima, žive ih zatrpavajući tisućama kubika kamenja i obrušavajući na njih stotine tona betona, čelika i stakla, ukratko na sve načine koji vam mogu pasti na pamet. Najzad, sve što vam može pasti na pamet, prije ili kasnije - i to je otprilike pouka ove priče - na pamet će vam zaista i pasti. Jer Država ne drži, država pridržava.
Ali ne brinite, ima tko da brine. Istraga je u toku, Država bdije nad vama, stoga glavu gore.
Uvijek glavu gore.
( Boris Dežulović )