Nema pretjerivanja - mi ovo živimo

Obratili su se naciji, sasuli joj istinu u lice, začinili je humorom, obojili sarkazmom i pustili da kaplje. Ali, i da nas nasmije, zapita, razljuti. Uostalom, to je i zadatak pozorišta.

Sve to zahvaljujući tekstu Askanija Čelestinija, režiji Bojana Đorđeva, i izuzetnoj igri glumaca koji su, iako je riječ o monolozima, djelovali kao tim. Predstava “Obraćanje naciji” beogradskog Ateljea 212 izvedena je druge večeri Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću. Digla je publiku na noge koji su glumce tri puta vratili na bis i ispratili gromoglasnim aplauzom.

U predstavi čiji tekst se jednako odnosi na Italijane, Francuze, Njemce, Engleze, ali i na ove prostore, igraju: Jovana Gavrilović, Gordan Kičić, Branislav Zeremski, Aleksandar Srećković, Dejan Dedić, Katarina Žutić, Isidora Minić, Ivan Jevtović, Miona Marković i Ivan Mihailović.

“Tekst je toliko oštar i duhovit da moramo da ga svi igramo ‘punom nogom’ i da dajemo sve od sebe. Naš motor je upaljen od samog početka. Bojanova ideja je bila da napravimo čudni svijet u kome svi ti likovi postoje. Krenuli smo od tipova ličnosti, koji su polako prelazili u karaktere, a kada smo ih ‘napunili’ postali su likovi. Pričamo o anomalijama u društvu za koje možemo da kažemo da to nijesu anomalije, već svakodnevni život koji živimo, sa svim likovima koje spominjemo. Askanijeva ideja o cijelom svijetu je fundamentalno defetistička. Svima nama je to bilo jasno, samo je bilo potrebno naći ključ kako ćemo mi to prikazati da bude duhovito i da i nama bude zabavno”, kazao je Kičić na okruglom stolu nakon predstave, a razgovor sa glumcima je vodio reditelj i dramaturg Radisav Jevrić.

Da su našli ključ pokazuju pune sale, aplauzi publike, ali i nagrade. Predstavi je u sezoni 2023/24. dodijeljeno pet nagrada na festivalima. Na 41. “Nušićevim danima” u Smederevu, osvojila je dva priznanja - oduševila je i stručni žiri i publiku, pa su joj i jedni i drugi dodijeli Nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Na pomenutom festivalu Gordan Kičić je proglašen za glumca večeri. Kičić je i dobitnik nagrade “Zoranov brk” koja se dodjeljuje glumcu večeri na festivalu “Dani Zorana Radmilovića”. Na 19. Međunarodnom festivalu mediteranskog teatra “Purgatorije” predstava “Obraćanje nacije” je dobila Specijalnu nagradu za najuspješniju vizuelno-tehničku inovaciju.

“Publika na pravi način razumije ovu našu predstavu kojoj je, po meni, najveći kvalitet ta duhovitost s kojom se Čelestini odmah ogradi i onda kada je nešto duhovito možete skoro sve da kažete. Svo to preskazanje Askanija živimo u sadašnjem trenutku u kome su sve te stvari jako prisutne i jako izlaze iz ove predstave. Možda trenutak u kome živimo jeste groteskan na neki način. Rijetkost je i da se jedna ovakva ekipa nađe, da se svi zabavljamo, jedni druge slušamo i jedni za druge navijamo da svi budemo dobri. Mislim da je to uspjeh i za predstavu i za nas”, ne bez ponosa kazao je Kičić.

“Čelestini se bavi italijanskim društvom. Poenta je da svi mi zajedno živimo u neoliberalnom kapitalizmu, društvenom uređenju koje je bazirano na dobiti, i ne postoji nikakva druga ideologija sem da se za sebe napravi udoban život. Ko udobnije živi i ko je više stekao, taj je viši na društvenoj ljestvici, tj. u lancu ishrane. Zato ova komad korespondira sa italijanskim, ali i sa našim društvom. Mislim da je to razlog što se toliko dobro prima u svakoj sredini. Ova groteska koju mi igramo, satira kojom se bavimo, i likovi kao iz pakla, je apsurd koji svakodnevno živimo. Vjerovatno je baza duhovitosti njegovog teksta bila u tome što on pretjeruje prepričajući ove pojave, ali kod nas je to realnost. Mi ne vidimo to pretjerivanje - mi to živimo”, istakla je Katarina Žutić.

I ne samo da živimo - mi to odćutimo i nađemo nekoga kome je kao i nama loše pa lakše podnesemo stvarnost.

“Potlačene mase jako vole da nađu nekoga ko je još potlačeniji od njih, da bi njihova muka izgledala manja. Tome svjedočimo na raznim nivoima u našem društvu. Kada globalno gledamo cijelo društvo, svaka muka je lakša kada vidimo da i drugi ima muku. Podijeljenost među ljudima je toliko ukorijenjena i kroz moj monolog je jasno da se ta podijeljenost imputira od strane vladajuće klase već vjekovima. To je Bojan dobro stavio pred kraj predstave, da probudimo publiku od eventualne uljuljkanosti da je sve ovo šala i zabava. A nije. Mi govorimo o vrlo teškim stvarima kroz koje prolazi zapadna civilizacija, o razrušenju svake čovječnosti, razrušenju same civilizacije. Ono što je Čelestini vidio prije dvadesetak godina, kada je pisao ovaj tekst, postalo je danas jasno svima koji žive u ovom zapadnom dijelu zemljine hemisfere - kuda ide ovaj svijet i da se stvari ciklično ponavljaju. Zanimljivo je, kako je on to postavio, da neko iz vladajuće klase poziva na protest. Zato što su, a tome smo svjedoci, ti protesti samo ventili koji su dirigovani odozgo da donje klase malo izbace pritisak, ali se sve diriguje”, kazao je Aleksandar Srećković.

Svjestan je da se iz tog začaranog kruga jednom mora izaći, ali ne i kada će se to dogoditi. Zbog toga oni, kako reče, nose malu baklju i lagano je pale.

“On postavlja sliku onoga šta živimo kroz humor, da bi mogla da se prihvati, inače bi sve ovo što mi govorimo u predstavi publici bilo jako teško da prihvati, jer bi se prepoznali na jako bolan način. Ova predstava je kroz njegov tekst, Bojanovu režiju i našu želju da to vrlo eksplicitno i koloresno kažemo, naš mali udio u opštoj civilizaciskoj promjeni koja bi morala da dođe ukoliko želimo da ova civilizacija opstane na ljudskom nivou, da ne postanemo robotsko-feudalno društvo. Taj humor i taj duh je neka pobjeda života u ovoj predstavi i ono što gledaocu i nama kao izvođaćima daje nadu da će se stvari ipak popraviti, jer je ipak humor isključivo ljudska karakteristika. Dok god jedni drugima možemo da govorimo stvari i da se to ne shvata kao uvreda mi smo još uvijek ljudi”, poručio je Srećković.

Drago mu je što i glumci i publika predstavu doživljavaju kao timsku, iako je sastavljena od monologa, pojedinačnih igara.

“To je postignuto našom ljubavlju prema temi koju obrađujemo i načinu na koji smo tu temu predstavili. S druge strane je izuzetna preciznost do koje smo došli i koja nas ne sputava, već nam daje slobodu da u okviru svojih punktova stvaramo kreacije. I u tom smislu je neobična predstava, jer imamo neobičnu formu koja nije ni nastala, niti se igra na standardan način”, zaključio je Srećković.

A neobična je, smatra Jovana Gavrilović, i po zajedništvu glumaca i publike, koje nije često u ovakvim predstava.

“Pisac je to tako napravio, reditelj nam omogućio, a mi prepoznali, da smo u ovoj predstavi svi na istoj strani, i publika, i mi na sceni. Svi smo mi ti ljudi - pravimo greško, iskopavamo se i zakopavamo, i to donese neku vrstu katarze i nama, a i publici”, istakla je Gavrilović.

Večeras “Edvard II”

Sjutra, četvrte večeri 20. “Međunarodnog festivala glumca - Nikšić 2024”, biće izvedena predstava “Edvard II” rađena u koprodukciji NUCK “Jordan H. K.- Džinot” iz Velesa i Dramskog teatra “Masalitinov” Plovdiva. Tekst, koji je rađen po Kristoferu Marlou, zajedno sa Sašom Dimoskim potpisuje Andrij Žoldak, koji je i reditelj predstave.

Glavna glumica u predstavi Jovana Miladinova, koja je još student, do sada je osvojila tri nagrade na festivalima. Na festivalu “Na raskršću” u Plovdivu, na najvećem makedonskom festivalu “Vojdan Černodrinski” i na ovogodišnjem MESS-u proglašena je za najbolju mladu glumicu.

Igraju: Boris Krstev, Ilin Jovanovski, Jovana Miladinova,Vasil Zafirčev, Jordan Vitanov, Branko Mihajloski, Kire Acevski, Nikola Petkoviќ, Sandra Tančeva, Marija Barkova, Leonida, Gulevska, Boban Aleksoski i Todor Stojkovski.

“Koprodukcijski projekat ‘Edvard II’ NUCK Teatra ‘Jordan Hadži Konstantinov – Džinot’iz Velesa i Dramskog pozorišta ‘Masalitinov’ iz Plovdiva pokreće kompleksan fenomen na više nivoa. ‘Edvard II’ je proizvod dramaturškog ‘rimejka’ Saše Dimoskog i reditelja Žoldaka Marlouovog klasičnog komada, sa pop-art posvetom fizičkom teatru, a u najvećem delu radnje koketirajući sa različitim žanrovima, prije svega krimi triler”, objašnjava Žoldak.

( Svetlana Mandić )