Gromoglasan aplauz i tišina koja boli

Kraj predstave. Gromoglasan aplauz i tišina koja boli, opominje, osvješćuje. A da aplauz i tišina mogu zajedno pokazala je predstava “Svet mogućnosti” koja je izvedena treće takmičarske večeri Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću.

Čekajte; oni nijesu osobe sa smetnjama u razvoju, oni su glumci. Nevjerica, još glasniji aplauz, još veći naklon. Čak je i direktorica novosadskog Dnevnog centra rekla da su je prevarili.

Novi Sad - bol, tuga, 14 prekinutih života, molba glumaca za minutom ćutanja i obraćanje da su došli samo zbog poštovanja prema Festivalu, publici i temi kojom se bave, a koja nije dovoljno osvijetljena, transparentna.

Toliko toga je stalo u samo jednu veče - dovoljno za jedan život, a ne za jednu noć. Život - bio bi tako siromašan da nije njih, osoba sa smetnjama u razvoju, bio bi bez boje da nije njihove posebnosti, bio bi bolji da smo mi bolji. A glumci predstave “Svet mogućnosti”, nastale kao zajednički projekat Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, East West Centra iz Sarajeva, Plesnog centra “Tala” iz Zagreba i Grada teatra iz Budve, na sceni nam donose autentične priče osoba sa smetnjama u razvoju, “svijet surove nemoći sa jedne strane i nadljudskog herojstva, iznimne posvećenosti i ljubavi sa druge”, kako je zapisala Aleksandra Glovacki, pozorišna kritičarka. Donose priču i o hrabrim pojedincima iz Dnevnog centra koji se bore da ovaj svijet bude dovoljno širok i udoban za sve.

Oko nas univerzum linija i tačaka, u duši tuga, u srcu tjeskoba, a na sceni sjajna glumačka ekipa koja nam poručuje da možemo da budemo bolji ljudi, samo ako to hoćemo, i da svijet osoba sa smetnjama u razvoju može i mora da bude i naš svijet.

“Danima smo bili u posjeti dnevnim centrima za osobe sa razvojnim teškoćama u Budvi, Sarajevu i Novom Sadu, gdje smo se družili sa korisnicima i vaspitačima i postali jako dobri prijatelji. Svako od nas ima ili poznaje osobu sa smetnjama u razvoju, tako da je na glumcima bila velika odgovornost, jer su ovo stvari koje su na ivici da se ne pređe u neku persiflažu. Trudili smo se da vjerno prikažemo osobe sa autizmom i smetnjama u razvoju. Proces za izvođenje komada nije nam bio težak, jer smo već bili toliko ušli u njihov život. Na premijeri predstave u Novom Sadu bilo je mnogo korisnika Dnevnog centra, koji su u druženju sa nama te večeri bili neprocjenljivo radosni. Reditelj predstave, Haris Pašović, dobio je poruku od direktorice novosadskog Dnevnog centra u kojoj ona navodi da smo je prevarili, jer je mislila da smo mi njihovi korisnici i osobe sa autizmom i smetnjama u razvoju, što je za nas glumce bila najveća pohvala”, kazao je Milan Kovačević.

Ali, nijesu nas prevarili svojom empatijom i ljubavlju, sjajnim glumačkim umijećem, dobrotom, čovječnošću.

Predstavu je Radio-televizija Vojvodine proglasila za najbolju u cjelini na 73. Festivalu profesionalnih pozorišta Vojvodine koji je održan u Subotici, dok je po odluci žirija nagrada za najbolju mušku ulogu pripala Aljoši Đidiću, a nagrada za najbolju mušku epizodnu ulogu Milanu Kovačeviću.

Glumci i autorski tim tokom pripreme za predstavu, a proces je trajao duže od godine, imali su mentore - psihologe, defektologe, pedagoge, vaspitače, ali i same korisnike. Aljoša Đidić je za ulogu Borisa imao posebnog konsultanta - Borka iz škole “Milan Petrović”, jednog od najvećih centara za osobe sa razvojnim teškoćama u regionu

“Riječ je o čovjeku koji ima 40 godina i koji ne može da pokreće noge i ruke, ne može da govori i nije verbalan. Do njegove 33 godine svi su mislili da je on i mentalno oštećen, međutim tada je došla Slađana, u našoj predstavi je to Irena, koja je kroz rad sa njim shvatila da je Borko izuzetno mentalno očuvan i da je zapravo inteligentniji možda od većine nas. Tada je nabavljen uređaj ‘Tobi’ koji mu omogućava da preko pokreta očiju komunicira sa svima nama, čak i da piše i svira neki instrument. Kada je bila premijera, Borko je bio sa tatom i on je bukvalno svaku scenu igrao sa nama, čuo se iz publike, kao da smo svaku scenu zajedno igrali. Bio je to nevjerovatan osjećaj. Ovo je zaista jedno posebno glumačko i ljudsko iskustvo”, istakao je Điđić.

Potrudili su se glumci, Gordana Đurđević Dimić, Lidija Stevanović, Sanja Ristić Krajnov, Jelena Antonijević, Mina Pavlica, Marija Feldeši, Milan Kovačević, Marko Savković, Vukašin Ranđelović, Aljoša Đidić, Aleksandar Sarapa i Rade Perović, da to iskustvo i bogatstvo prenesu i na publiku.

“Sve vrijeme rada balansirali smo na ivici provalije, jer smo morali da vodimo računa da ne pređemo tu tanku liniju koja nas je vodila glumeći likove ovih ljudi. Reditelj je takođe mnogo zaslužan, jer nas je čvrstom rukom vodio da prođemo taj put, svakog od nas ponaosob i zajedno, kao ekipu, po toj delikatnoj liniji koju smo svi zajedno iscrtavali”, rekla je glumica Jelena Antonijević, nakon predstave.

Razgovor sa glumcima vodio je dramaturg i reditelj Radisav Jevrić koji je istakao da je siguran da je predstava kod svakog gledaoca izazvala snažne i potresne emocije, da je glumački izuzetno zahtjevna, jer je glumac od sopstvenog lica napravio masku koju je vjerno nosio duže od dva sata.

Predstavu je muzikom obojio budvanski pijanista Matija Molčanov, student Muzičke akademije na Cetinju koji je kazao da mu je druženje sa glumcima bilo prelijepo, dok je njegova majka, Ana Brajak, istakla da je Matija pokušao da razgrne mrak i osvijetli staze za buduće mlade generacije, koje ćemo svi zajedno pokušati razumjeti.

To je cilj i autorskog i glumačkog tima predstave “Svet mogućnosti” - da razgrnu mrak i obasjaju nas svjetlošću osoba sa smetnjama u razvoju.

( Svetlana Mandić )