Slika beznađa crnogorske svakodnevice

Usta puna obećanja, korumpiran državni sistem, sprega politike i mafije, patrijarhalni repovi, nemogućnost izlaska iz vrzinog kola, gušenje svakog načina individualnog i kolektivnog otpora, ćutanje, ignorisanje, beznađe... To je kolaž crnogorske svakodnevice, one koju živimo, o kojoj čitamo i slušamo, ali i one koja je inscenirana u predstavi “Naličje” reditelja Borisa Liješevića.

Premijerno izveden u srijedu veče, Liješevićev autorski projekat sa brojnim glumačkim ansamblom, na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta donosi zgusnutu sliku stvarnosti, angažovanu priču koja upire prstom i ne dozvoljava snenost ili zanesenost, dok istovremeno problematizuje ulogu svakog pojedinca u aparatu koji mehanički funkcioniše po naredbama sa (para)vrha društvene hijerarhije.

Gledajući realno postavljene likove, shvatamo i kako sistem stvarno funkcioniše, od onih na dnu društvene ljestvice koji pokušavaju da ponude otpor, često nedovoljno snažno i odvažno usljed brige o egzistenciji, preko onih koji raskrinkavaju nedjela, ali nedovoljno oprezno, do političara koji su naizgled na vrhu, da bi se došlo do onih koji drže konce u svojim rukama, džepovima, novčanicima - do kontroverznih biznismena, šefova narko-klanova. Svi su, bez izuzetka, uhvaćeni u vrtlog društvene dezintegracije, doprinoseći na svoj način stanju u kojem društvene vrijednosti, norme i strukture ne postoje ili se raspadaju, jer vlada opšte posrnuće i degradacija.

Kroz bezizlazne (da li?) situacije i brojne slojeve društva, predstava je svojevrsna posljedica sistema korupcije, kriminala i moralne propasti, pa kao takva nudi pozorišnu refleksiju savremene stvarnosti Crne Gore, kao što je reditelj i najavio na konferenciji za medije. Tako, “Naličje” direktno i surovo bode u oči i postavlja pitanje na koje istovremeno pruža odgovor - ko je čist i ko to može ostati?

Svakako, i u ovoj priči postoje junaci za koje navijate, postoje nade i ambicije, djeluje da postoje i rješenja, ali sve to se lako u narednom momentu lako rasprši, poput maslačka ili bijelog praha sa lista papira...

Dok svjedočimo priči o mafiji, “bosovima”, švercu droge prikrivenom iza biznisa, dok slušamo priče o valorizaciji i dok se ko zna koliko puta izgovara “biće sve u redu”, postavljaju se i brojna druga pitanja, od ekološke hipokrizije, korumpiranih pokreta i političara, ličnih interesa, do onih suštinskih, kao što su teme pojedinca, porodice, nasilja u porodici, međusobne podrške, perspektivi mladih, ali i selektivnih abortusa, stanja u prosvjeti, zdravstvu, tužilaštvu, a onda i položaja novinara, onih hrabrih i odvažnih, poštenih i spremnih na sve...

Ono što karakteriše predstavu je i vrhunska simbolika koja se suptilno provlači kroz imena, termine, sintagme, a koju valja čitati kako bi jasnije oživjela prostore i ljude savremene Crne Gore. Likovi nose interesantna imena: Vuk je vođa klana koji švercuje kokain, istovremeno je i vlasnik luke, Maksimilijan je vlasnik diskoteke, Sloboda novinarka i tako dalje... Tu su paketi banana, kokain, “zeleni”, ali i “ničija kuća” (slučajno ili ne), solarni paneli, (prazna) obećanja...

Nosioci predstave je kompletan 19-očlani glumački ansambl u kojem je svaki pojedinac jednako važan. Ipak, izdvajaju se, kako svojim ulogama, tako i glumačkim sredstvima: Aleksandar Radulović kao Vuk i Lazar Đurđević kao Luka. Upravo njih dvojica počinju i zaokružuju kompletnu priču, tužnu sliku stvarnosti. “Naličje” prikazuje tragičnost svih likova, bez obzira na njihove pozicije, a, sve u svemu, nema čistih i nevinih.

Podijeljena u dva očigledna segmenta, sa trećim koji na kraju stavlja tačku na svu, predstava od samog početka udara kao “grom iz vedra neba” da bi se u nastavku samo nizale scene iz svakodnevice. Drugi čin, ipak, donosi svojevrsnu promjenu fokusa radnje, ali ritma i intenziteta, čemu doprinosi i muzika, uz svjetlosne efekte koji dočaravaju atmosferu noćnih klubova. Reditelj uspješno koristi karnevalizaciju naglašavajući haotični vrtlog u kojem se život odvija kao neprekidan niz poroka, šverca, prevara, nasilja, ali i boli. Maksimalno iskorišćena scena, uz scenografiju koja djeluje posve prirodno i kojom intervenišu sami glumci, bez suvišne estetizacije donosi punoću i ogoljenost atmosfere i radnje.

Pored svega toga, jedan od najrealnijih momenata predstave je njen kraj. To je trenutak kada gledalac shvata da su svi skupa, pa i on sam, zarobljeni u sistemu koji ih je oblikovao i kojem i sami doprinose... “Naličje” je hrabra, provokativna predstava koja donosi realnu sliku društva, čime ostavlja publiku sa gorčinom, surovo potvrđujući, ili pak pokazujući, gdje živimo.

( Jelena Kontić )