Bunt, estetika, logos

Čitaocu nije uvijek lako hoditi stazama čije međaše određuje poezija Stanke Rađenović Stanojević (Latice lotosa, Hrvatsko književno društvo, Rijeka 2023). Iako puna maritimnih pojmova i poetskih slika koje ukazuju na svojevrsnu prozračnost, njena poezija daleko je od toga da bude upravo prozračna i lako shvatljiva. Naprotiv, često nas ostavlja zapitanima u pogledu mogućeg značenja, kako samih stihova, tako i poetskih slika koje kao čitaoci konstruišemo kad se nađemo zarobljeni u okvirima ovog neobičnog pjesničkog diskursa.

Sa sudom da su njeni kratki stihovi neka vrsta jezičke askeze, kako to primjećuje Gojko Božović, recenzent prethodne zbirke Karneval u Amnionu, nije se teško složiti. Pa ipak, mišljenja smo da njegovu ocjenu treba dopuniti, ukazujući na još jedan faktor koji je rezultirao upravo ovoj kratkoći stiha kao prepoznatljivoj matrici poezije Stanke Rađenović Stanojević. To je faktor rodnosti i polnosti, koji doduše nije eksplicitno istaknut, kao što uostalom mnogo toga nije otvoreno rečeno, osim što je svojevrsnom jezičkom igrom i pažljivim odbirom riječi najavljeno. Oni koji ne prihvataju da pisana riječ nosi i snažno obilježje pola stvaraoca, vjerovatno se neće složiti da poeziju Stanke Rađenović Stanojević, koja je trenutno jedna od nezaobilaznih crnogorskih i regionalnih pjesničkih figura, pored ostalog treba čitati i promišljati upravo u svjetlu dosegnutih visina savremenog ženskog pjesništva kod nas. Nama se čini da taj aspekt nikako ne treba potpuno odbaciti i da ga treba uzeti kao krajnje relevantan faktor, pogotovo u tom formalno-poetskom dijelu, tj. kad se radi o kratkoći stiha i njenih pjesama uopšte, pošto savremena žena mora da stigne tako puno toga. A povrh svega, ne smije da izda sebe kao stvaraoca, onog ko prepoznaje neke od nijansi svog bića u koje treba duboko porinuti i iznijeti ih na svjetlo dana. I upravo u ovom dijelu u kom se osvrćemo na dubinu porinuća u sebe i svog poetskog bića, dolazimo do jedne od najvažnijih karakteristika ove poezije koja je sabrana u zbirci Latice lotosa, a to je snaga pjesničkog subjekta da se direktno i beskompromisno suoči sa sirovom poetskom masom u sebi, koju potom, ne ublažavajući izvornu autentičnost i dubinu doživljaja, uobličava i finalizira u svoj konačni pjesnički produkt. Upravo je dosljednost hermeneutike nastajanja ove poezije i ta fascinirajuća snaga koja iz nje pulsira, ono što nas, kao riječju tako i transponovanom poetskom slikom, kao čitaoca prosto udari frontalno, poput kakvog toplotnog udara. Jer, šta su stihovi iz pjesme Ka horizontu, (Latice lotosa, st.11) kojom počinje zbirka, nego taj udar? Od srušenih snova/ sjenkama kuće zidam/ Misli mi brode ka daljinama/ i svaku smjelu horizont proguta/ Po izmišljenim predjelima/ (bez košulje, naga)/ prebiva sreća ova goloruka, kaže pjesnikinja.

Stajalište koje pjesnički subjekt zauzima, bez obzira na čestu enigmu kad je u pitanju samo značenje stihova, može se ocijeniti kao krajnje otvoreno jer pjesnikinja ne bježi od toga da ima stav po mnogim važnim pitanjima. Ona ne samo da ih ne izbjegava, nego ih otkriva hrabro se suočavajući s njima. Njena pozicija je neka vrsta Džokera. To je pozicija onog koji, ako i ne remeti ustaljeni i naslijeđeni red u cjelini, a ono svakako poziva na reviziju tog postojećeg stanja i ustaljenog reda. Stihovi: Domislim nedešeno,/ doslutim nerečeno./ Bjelinom poništim/ i ne brinem o palimpsestu. (Smiraj, Latice lotosa, st. 26) su potvrda te pozicije onoga koji se postavlja kao hrabri izazivač svega onoga što je prošlost, ili čak sudar sa samom podsviješću (pjesnikinja ne bez razloga upotrebljava izraz palimpsest), koja obično remeti zadovoljstvo sadašnjošću. Ona je upravo takvom poezijom postala nekom vrstom troublemakera, kako to danas volimo reći upotrebljavajući ovu anglosaksonsku kovanicu koja je često u opticaju. Ili da pogledamo rafiniranu i krajnje smjelu igru kad je u pitanju Eros, taj moćni skrivač i provokator koji nas često vodi u neistraženo, pa da vidimo koja snaga stoji iza ovog poetičkog zapisa. Noć je./ Vedro oko mjeseca/ prati moje stranputice./ Zavijeno vjetrom/ vidim neko lice;/ na prošlost me sjeća./ Posvuda uvelo lišće:/ šapuće i šušti kao atlas./ Evo,/ već nosi me mjesečev glas./ Sad živim nova proljeća. (Latice lotosa, Sa stranputice, st. 14.)

Ovome treba dodati da pjesnički subjekt kao da ima neku vrstu ustaljenog postupka kada je u pitanju naglašavanje i definisanje tog bunta i otpora. Pjesme, naime, često počinju mirno, čitaocu se daje vremena da sastavi neku svoju, najčešće vizuelnu predstavu, a onda se sve ubrzava i dolazi do neke misaone poente, da bi se onda sve razbilo i stvorile šanse za prekompoziciju. U znaku te gradacije toplo-hladno, bijelo-crno, pogotovo su one pjesme koje referiraju na djetinjstvo i mladost.

Kad su u pitanju izvorna snaga i bunt kao važne karakteristike ove poezije, možemo se u potpunosti složiti s Valeriom Orlićem, urednikom i piscem predgovora ove najnovije pjesničke zbirke, koji uočivši snagu pjesničkog vrela Stanke Rađenović Stanojević, te čestu diskrepanciju koju ona kao metod koristi, kaže: “Nije ovo govor šutnje, već intenzivno bujanje unutarnjih glasova koji imaju snagu uzdići pjesmu na pijedestal života, dozvoljavajući joj beskrajni let i slobodni umjetnički krik.” (Latice lotosa, st. 6.)

Atak na sva čula

Poezija Stanke Rađenović Stanojević je svojevrstan atak na sva naša čula. Tu poeziju, koja je sva isprepletena od lomnih slika i snažnih misli i poruka, doživljavamo kao potvrdu da se upravo zahvaljujući poeziji ovog tipa razvija naš estetski senzibilitet, pa onda još i kritički duh, a da ne govorimo koliko ona prenosi boje mora, beskonačnost vazduha koji je svuda oko nas, kao što su tu i mračnim bojama oslikani tek otkriveni predjeli našeg bića. Pjesma Doručak nam tako na pr. posreduje većinu od spomenutih atributa: Sunce u tanjiru/ otvara oči/ pospan je doručak./ Kazaljke su odlutale./ Na zidnom časovniku/ otkucavaju sjenke./ Ovo me bezvrijeme ubrzava,/ dok je tjelo nemoćno/ ma kud da krene./ A šta ako je smrt jedina umjetnost koja presjeca horizontalu?(Latice lotosa, st. 13.)

Kao da je u pitanju neka vrsta poetskog cik-caka u kom se ritmično slažu poetske slike i najdublja saznanja svijeta, koja tako posložena apeluju u talasima na naše shvatanje, i to ne samo na kognitivno, nego na totalitet tog shvatanja koje podrazumijeva uključenje svih naših senzora. To je neka vrsta estetskog i svakog drugog ataka jer je doživljaj jedinstven, naravno uz uslov da se hajdegerovski, ovorenog srca prepustimo sažimanju s ovom poezijom.

Smještanje u formalno-poetičke okvre

Dubravka Đurić je jednom ranije, ocjenjujući poeziju Stanke Rađenović Stanojević, smjestila ovaj pjesnički glas u one savremene poetske tokove koji su primarno zaokupljeni riječju i uopšte jezičkim mogućnostima kreiranja poetskih svjetova. Tako u njenoj poeziji prema ovoj analizi “reč iz funkcionalne, komunikativne jezičke sredine svakodnevnog sporazumevanja (“pijačna dekleracija”) beži u pesmu, gde se oslobađa utilitarnosti,... te zadobija apsolutni status, a taj status jamči aktiviranje njenog kreativnog potencijala” (Karneval u Amnionu, st.128.).

Za kraj nam ostaje samo još da zaokružimo ovaj prikaz. Prikaz o jednoj snažnoj, i prije svega doživljenoj zbirci pjesama. Ostaje nam da vidimo šta ostaje kad sve latice lotosovog cvijeta otpadnu, ili budu pokidane. Da vidimo šta to čini supstancu, ili telo pesme, taj nabijeni supstrat jednog poetskog univerzuma, kako bi to rekla Dragana V. Todoreskov, još jedna naša renomirana književna teoretičarka. Da, ostane nam upravo to tijelo ispunjeno istinskim buntom, vanrednim poetskim slikama, a onda i samim logosom koji pod pritiskom svega rečenog ne dopušta da se sve raspe u etar i ode u nigdinu. Zapravo, biva magnetizmom sakupljeno, kako kaže sama pjesnikinja.

( Ljiljana Bulajić )