Baratanje figurom predsjednika

Parafrazirajući Žan Klera, ova epoha svjedoči oskudicu djela koju prikriva enormna količina komentara. Sudbinu umjetnosti, kako vidimo vješto dijeli i politika: ona se pretvara u - dnevni događaj namijenjen jednokratnoj upotrebi - kojeg prati neizbrojivo mnoštvo komentara.

Pošto se, dakle, Donald Tramp pojavi u prsluku kojeg nose krajputari i radnici iz gradske čistoće, to je performans politike, jedno - baratanje sa figurom predsjednika, tako da, ako smo nekad imali ‘menekene u politici’ (Bodrijar), sada imamo - predsjednika fizikalca, predsjednika koji je radnik na crno ili predsjednika komunalca.

Da bi projekat uspio, neophodno je da na njemu radi - mag marketinga, tim koji poznaje ćud tržišta, eksperti za progon egzistencije u koju polažu spektakl; razumije se da jedan rijaliti uspijeva ako je pretjerano sirov, što će reći realniji od realnosti. Međutim, sjaj biznisa/bogatstva mora moći da otjelovljuje nešto ujedno superiorno i srećno, nerijetko se stiče utisak kako je sadržaj ‘familijaran’, namijenjen publici koja je jedna velika porodica. (Kad je već na sebe navukao prsluk koji je kombinezon radnika eksploatisanih preko svake mjere, uz to i obespravljenih, Tramp se mogao pojaviti iz šahte, i tako parirati Kamali oko koje sve na sceni moćno i efektno blješti, demokratski iskazujući jednu potenciju i snagu, jednu, prema tome, Ameriku sjutrašnjice.)

Strategija da se prikrije/sakrije oskudica kojom smo pogođeni mnogošta uvodi u igru, prije svega pripadamo postmoderno režiranoj realnosti u kojoj se sa njenom dematerijalizacijom izvodi kapitalistički ples; simulacija stvarnosti daje mnogo više “stvarnosti” nego što bi to mogla, recimo, konvencionalna stvarnost. Utoliko prije, od politike do moderne umjetnosti prepisuje se model kakav imamo u arhitekturi trga od ekrana i/ili Tajms Skvera: gigantski vizuali, artificijelni audio, jedna bukolika napast na čula što konstantno djeluje na subjekt koji je u pohodu na aktuelni proizvod konzumacije, i traži da ga otkrije svugdje. - Nema istine realnosti jer nema realnosti u “istini”,

Kapitalizam koketira sa našom ogoljenom površnošću... I to čini, zaista, na jedan, pa moglo bi se reći gotovo savršen način, budući da ova epoha potrebuje snagu i dominaciju, nove feudalce, zabavljače i multimilionere čija je drskost vanserijska. Kad pogledamo šou koji izvodi Tramp i kome uz to takav scnarij sasvim pristaje, zar ne dolazimo u iskušenje da pomislimo kako je njega osmislio genije kakav je bio Endi Kaufman, lik kojeg nam je Forman pokušao približiti u filmu “Čovek na mesecu.” (1999) - (Budući da ovaj tekst nastaje dan uoči izbora u Americi koji će itekako uticati na ostatak svijeta, potpisnik redova hoće da kaže kako se o Trampu treba pisati kao o - simptomu savremenog svijeta. Džudit Batlerova nije krila dilemu pitajući se da li je on “samoubica ili genije?” Kakogod, uvijek već mora se uzeti u obzir broj Amerikanaca kojima je Tramp primjer pravoga predsjednika SAD. Da li to možda govori da su - demokrate dosadne, da lijevi i liberali nemaju talenta za izvođenje politike kao predstave, isuviše moralizujući diskurs i čineći ga dijelom mejnstrim misli? Uza sve rečeno, valja dodati sada ovaj obrt: dok se vrlo malo govorilo o pokušaju atentata na Trampa, sada se previše govori o njemu kao fašisti, i ako se, dakle, program dominantno dijeli na - ekonomski rast Amerike i prepoznavanje fašista od strane demokrata, onda je politika zbilja u oskudici.)

Otkrivanje Amerike

Strana koja do kraja problematizuje pojavu kakva je “trampizam,” ide dotle i otvoreno ga naziva fašistom. O tome se vode intelektualne debate i diskusije polemičko-zaoštrenog karaktera. Ono što, ipak, predstavlja problem po sadašnje stanje demokratije u Americi jeste izostanak istih debata kada je pokušan atentat na njega, jer prisustvujemo zvaničnoj retorici koja zagovara ideju “da Tramp treba biti zaustavljen” (Jan-Werner Müller).

Daleko od toga da ovdje govorimo o tome kako se bilo ko od glasova koji se čuju u Americi slaže da se Tramp mora zaustaviti po svaku cijenu, naprotiv, sâm Müller se nipošto ne slaže da se Donald Tramp proglašava fašistom, ukoliko uzmemo u obzir šta to predstavlja.

Ako se, dakle, Trampu nalaze zamjerke zbog načina kako mobiliše svoje glasačko tijelo, onda stvari priđimo i sa ove strane. Naime, samo za trenutak razmislimo u kolikoj mjeri je opasno demokratsko biračko tijelo mobilisati da izađe na izbore pričom kako je to način da se zaustavi Tramp - fašista!

U kolikoj mjeri se vodi računa da takav pristup sjutra može dovesti do eskalacije nemira unutar same Amerike? Kad Endi Kaufman da sebi u zadatak da isprovocira publiku - što je danas, naprosto, nemoguće, sama publika je ta koja provocira - poteže za skandaloznim izjavama, ne libi se upotrebljavati riječi koje direktno pozvaju na sukob. Bez daljnjeg, Trampov politički jezik sračunato `podgrijava` situaciju, nijedna riječ u njegovom govoru nije - neutralna, pa ipak, druga strana sa etiketom da se radi ni više ni manje do - fašisti, neuporedivo je u ovom slučaju opasnija. (Demonizacija desnice u Francuskoj je spasila demokratiju, to jest, da budemo precizni Makrona, koji je taj recept prepisao od Sarkozija. U redu, pitanje je onda: šta sa svim onim Francuzima koji su glasali Marin Le Pen, ili, koji će glasati Trampa jer to već jednom jesu, kako nazvati takvo biračko tijelo? Možda bi broj takvih glasača bio neuporedivo manji da zaista nešto nije odveć trulo u demokratiji!)

U knjizi “Suverenitet, moć i kriza” (Eseji o evropskom mišljenju), Alpar Lošonc za Trasimaha - koji, uzgred, na bojnom polju stoji pokraj Sokrata - piše: “On bi mogao da bude prototip ideje da su vrednost i pravda zapravo maske koje skrivaju ispoljavanje moći.” Da budemo načisto - borba za moć počesto uzima demokratski lik! Kako bi isti taj lik progovorio o fašizmu, i pored znanja šta ta riječ proizvodi kao reakciju u drugom. Otud, treba se upitati: zašto izostaju analize o tome kojim se sve metodama u politici služi ista demokratija? I, zar nije u krizi tim prije što iznova iznevjerava ono što bi trebala i morala biti?

Pretpostavimo da je Tramp sve ono što mu se pripisuje da jeste, od toga da je klovn pa do toga da je fašista, ali i kao takav on, ipak, iznova otkriva Ameriku, utoliko više što je između njega i Kamale Haris tzv. “mrtva trka”. Ukoliko se posegne govoriti kako su njegove pristalice mahom one koje dolaze sa ruba zemlje ili iz ogromnih provincija, onda je to čist gest diskriminacije, jer izostanak političkog poznavanja situacije posljedica je jako loše/zapuštene ekonomije. Na tragu ovoga, nisu li pasivni krajevi najčešće oni koji nemaju ni osnovne uslove za dostojanstveni život, no, i pored toga ili baš iz razloga što nisu predmet brige političkog establišmenta, bivaju nevidljivi dio društva. Zar onda nije logično da im je po svemu bliži - radikalni stav od ružičaste demokratije čije djelovanje nikad konkretno nisu osjetili?

Zaista, treba priželjkivati jednog Endi Kaufmana baš danas, budući da toliko nedostaje njegov anti ili dadaistički humor koji samo rijetke nije ostavljao sasvim ravnodušnim. Možda bi Kaufman bio idealna ponuda kad bi se našao između Trampa i Kamale Haris, suprotnostima koje se sasvim dobro ogledaju jedna u drugoj.

( Vuk Vuković )