Vimbldon je više od tenisa

Kada nakon dana provedenog u Londonu shvatite da ljudi sa kojima dolazite u kontakt - taksisti, konobari, prodavci... - mahom pričaju engleski lošije od vaše divlje crnogorske varijante, morate se zapitati gdje se kriju svi ti Englezi.

Ali zato Vimbldon, najveći teniski turnir i jedan od najznačajnijih sportskih događaja na svijetu, donosi esenciju ostrvske kulture i bez daha ostavlja čak i posjetioce koji o “bijelom sportu” znaju tek ponešto - da je Federer najveća legenda na turniru, da Novak neće pojesti šniclu prije meča, da Nadal odlično izgleda...

Crnogorska ekspedicija, koju je činilo četvoro dobitnika nagradne igre “Stella Artois”, pobjednica nedavnog takmičenja barmena, novinarka “Vijesti” i vođe puta predstavnici Pivare Trebjesa, imala je priliku da provede dan na Vimblonu, uz pristup svim sadržajima, pa i VIP dijelu i uvjeri se da je ovaj događaj mnogo više od tenisa.

“Ne bih dalje, obezbjeđenje je veliko, a veoma smo blizu”, kaže taksista arapskog porijekla, dok se zaustavlja na par stotina metara od ograde kompleksa, a sa druge strane ulice savršeno poređani ljudi čekaju u kilometarskoj koloni za ulaznice.

Poranili smo, većina kapija još nije otvorena, na svakoj je tipični britanski “queue” (kju-red), oko posjetilaca među kojima je i dosta turista, redari i stjuarti, sve je označeno putokazima i uputstvima. “Dobar dan, mogu li vam pomoći?”, bakica u odijelu sa šeširom na glavi, tipična predstavnica grupe sa oznakom “počasni stjuart” (ili bilo ko od brojnog uniformisanog osoblja van ograde ili unutar kompleksa) neće vas pustiti ni da nekoliko trenutaka zvjerate okolo dok otkrijete pravac u kojem treba ići.

Dakle, čuvena britanska ljubaznost, apsolutno na svakom koraku, pa čak i kada treba saopštiti naredbu. Tako će vas policajac, dok mu pružate torbu na ulazu, s osmijehom upitati da li vam smeta da je pretrese, a domaćica u VIP dijelu imate li nešto protiv da provjeri da li ste baš vi taj “veoma važni posjetilac”.

Uprkos tome što je “ogromno obezbjeđenje” zadržalo opreznog taksistu podalje od kapija, sva ta sila je praktično nevidljiva, nema “šifonjer” specijalaca na vidiku, tek poneki bobi koji se fotografiše s turistima. Iluzija, koja doprinosi opštoj opuštenosti i pod konstantnim CCTV nadzorom.

Iako je do početka mečeva na glavnim terenima ostalo par sati, a tek je prvo kolo, prvi dan Vimbldona, unutar ograde je veoma živo, otvoreni su restorani, suvenirnice, na sporednim terenima sportisti se pripremaju za mečeve, dok ih rani posjetioci u tišini posmatraju sa par metara udaljenosti. Suveniri, piće, hrana, jagode - ništa nije jeftino, ali bar niko neće ostati žedan - u “ground” zoni je mnoštvo česmi označenih natpisima “za piće” ili “za dopunu boca”.

Uoči mečeva koji počinju u 13 časova, domaćin “Stela Artois”, jedan od sponzora Vimblodona, ugostio nas je u svom dijelu VIP rejona. Ručak čini bogati švedski sto sa uglavnom britanskim specijalitetima, uz nezaobilazno pivo ili koktel. Naravno, poziv na popodnevni čaj i prigodnu marendu (voće, kolači, sendviči) nismo odbili.

Na skoro popunjenom terenu 1, za koji imamo karte, prva igra Venus Vilijams. Ono što se nazire u TV prenosu na licu mjesta je očigledno - dok igra traje savršena je tišina (ni zvonjavu telefona nismo doživjeli), tolika da se čuju aplauzi i sa centralne arene. Nakon dva gema je mini pauza, ako želite da uđete i izađete, to morate uraditi u tom trenutku.

Gdje god da ste smješteni vidjećete sve, osim što će igrači biti u prirodnoj veličini, ako ste u prvim redovima. Ulaza je toliko da gužve ne može biti, a na svakom je vojnik u svečanoj uniformi u ulozi redara. Dok se Venus Vilijams mučila sa Elis Meters, dvije Crnogorke odlučuju da probaju da uđu na centralni teren bez karte, možda i tu lijepa riječ otvara vrata. Tamo su redari duplirani - “Ja sam iz mornarice, a on iz avijacije”, objašnjavaju nasmijani momci svoje uniforme. Gem traje, pa pričamo “o životu i inače”, između ostalog saznajemo da to što posjetioci na teren unose alkoholna pića u staklenoj ambalaži nije ništa čudno - osim na fudbalskim utakmicama u Velikoj Britaniji možete piti što god vam je milo.

“Naravno”, pustiće nas na slobodna sjedišta, pod uslovom da ustanemo, ako stignu vlasnici karata. Koliko god prvi teren bio impresivan, glavni je klasa više, a Marej koji pred domaćom publikom vodi protiv Aleksandera Bublika na još savršenoj osmomilimetarskoj travnatoj podlozi, doživljaj pojačava do maksimuma.

Počinje pljusak, pa iz natkrivenog dijela gledamo i kako vimbldonska mašina za nekoliko sekundi pokriva teren. Masa izlazi sa terena čekajući nastavak, koristeći pauzu za tradicionalne jagode sa šlagom, odlazak u toalet ili cigaret-pauzu (“Ne ohrabrujemo pušenje, ali ako nađete mjesto na kojem nikom ne smetate, nećete imati problema”).

U tim trenucima dužina redova može prestraviti neiskusne, a ako se ipak odlučite da testirate efikasnost ovog sistema, uvjerićete se da na odlazak u toalet (čist, papir, sapun, sušilica za ruke, topla i hladna voda, u VIP dijelu ekstra cvijeće i peškiri za jednokratnu upotrebu) nećete čekati duže od par minuta.

U povratku još malo razgovora sa kraljevskom armijom, pa završnica Marejevog meča, očekivani trijumf domaćina, ovacije, ekstaza u gledalištu... Zahvaljujemo se avijatičaru na ulazu, na našem terenu počinje Nadalov meč, na glavni se nećemo vraćati. Uprkos tome, pozdravlja nas sa “vidimo se kasnije”.

Pošto je Rafael Nadal raznio Džona Milmana, uz prethodni obilazak svakog kutka Vimblona, shvatamo da prvi dan nema ništa bolje da ponudi, pa se upućujemo ka izlazu, da u ostatak kasnog popodneva uguramo još neki sadržaj, kako bi trodnevni boravak u britanskoj prijestonici bio maksimalno iskorišćen. Redar nam predočava da možemo prodati ulaznice (“ground pass” obezbjeđuje pristup sporednim terenima i pratećim sadržajima, a za centralni i prvi teren portebna je još jedna karta) - vratiće nam ih nakon skeniranja, a zatim ponuditi kasnim posjetiocima po cijeni od deset funti. Ako nam je taj novac bitan, možemo čekati da ih neko uzme, u suprotnom ide u humanitarne svrhe. Pridružujemo se taksi “kjuingu” u žalosti što odlazimo sa druge planete - gdje sve funkcioniše, pa čak ni na sportskom događaju nema vike, guranja, neljubaznosti... Savršena prezentacija 140-ogodišnje tradicije ovog turnira i petocifrene istorije britanske kulture.

Niko ko posjeti terene i sve što kompleks nudi, ne može ostati ravnodušan

“Ovo putovanje, prilika da se posjeti jedan od najljepših gradova u Evropi i jedan od najekskluzivnijih teniskih turnira na svijetu, jedinstveno je iskustvo. Oduševljena sam Vimbldonovim kompleksom, jer nije nešto na šta čovjek može da naiđe svakodnevno. Sve je odrađeno planski i profesionalno, da niko ko posjeti terene i sve što kompleks nudi, ne može ostati ravnodušan. Veoma mi je drago što sam iskoristila pobjedu da vidim nešto novo i upoznam kulturu potpuno drugačiju od naše”, kazala je Jovana Delać, barmenka šampionka.

“Vimblon i privilegije koje smo imali na turniru su me oduševili. To možemo samo da sanjamo i nisam siguran da ćemo ikad više doživjeti nešto slično”, kazao je jedan od nagrađenih, student Alden Ramović, ne propustivši da se zahvali svome bratu od strica Demiru koji mu je poklonio putovanje. Nagrađeni su Vimbldon posjetili drugog dana u pratnji Anđele Kadović i prisustvovali mečevima na glavnom terenu. Da su riječi nedovoljne da opišu taj dan slaže se i Dragica Boljević, dok Srećko Moškov na pitanje pak uspijeva da izdvoji još jedno nezaboravno Londonsko iskustvo: “Jutros, u Ridžent parku, vjeverice su mi jele iz ruku”, a zatim se vraća na glavnu temu: “Biti na terenu, pogotovo nekome ko voli tenis, sve njih vidjeti na jednom mjestu... I imali smo sreće što su se protivnici Đokovića i Federera predali, pa smo gledali i ono što nismo planirali. Neočekivano sam vidio moju ljubav Karolinu Voznjecki”.“Ovo je jedno od najljepših putovanja na kojima sam bila, a tome je najviše doprinijelo dobro društvo, bilo je zabave, šetnje, London je predivan, a Vimbldon je ostvarenje snova i mi smo zaista srećni dobitnici”, jednako je oduševljena i devetnaestogodišnja Podgoričanka Ksenija Radonjić.

Prijetnja terorizma vidljiva samo kroz upozorenja, doseljenici mahom pričaju protiv Bregzita

Za instant upoznavanje Londona u tri dana, potreban je dobar plan. Uz mapu grada i metroa, osnove engleskog i osjećaja za orijentaciju, te dnevnu ulaznicu za prevoz (12 funti), moguće je Grinič (Grenič, kako ga domaćini zovu), Big Ben, zgradu parlamenta, Vestminstersku opatiju, Trafalgar skver i šetnju kroz Nacionalnu galeriju strpati u jedan dan. Ostatak vremena za Katedralu svetog Pavla, šetnju obalom Temze, Tauer bridž, Pikadili, posjetu Sohou sprint kroz čuvenu šoping ulicu Oksford...

“Tube” je svakako najefikasniji za ovu vrstu obilaska, recimo put od hotela u centru do Griniča, koji uključuje dvije metro linije, a zatim i vožnju gradskim autobusom traje manje od sat vremena. Više je trebalo tipičnom crnom taksiju da nas kroz gradsku gužvu vrati od Vimbldona do smještaja, a što se tiče ovog vida prevoza, Uber je udobniji i bar dvostruko jeftiniji.

Prijetnja terorizma, sveprisutna u medijima i realna nakon nedavnih dešavanja u ovom gradu, na terenu se može primijetiti jedino kroz upozorenja putnicima u metrou i posjetiocima Vimbldona da “zbog svoje i bezbjednosti drugih” ne ostavljaju prtljag bez nadzora, te da će sve takve stvari “biti odmah uklonjene”.

Kada pričaju o drugoj glavnoj temi – Bregzitu, doseljenici se mahom deklarišu protiv, uz komentar da je to politička sprdnja sa kojom ni oni koji su je zagovarali ne znaju šta da rade, jer nisu očekivali da će biti izglasana.

Prosječni turista imaće malo dodira s Britancima, ako izuzmeno Vimbldon, “crni taksi” i osoblje u muzejima i sličnim institucijama, sav ostali personal čine doseljenici. Čistim slučajem podijelismo taksi sa sredovječnim Britankama iz unutrašnjosti, koje nam u veselom razgovoru s mnogo duha (obje se liječe od raka dojke, što opušteno pomenuše dok smo prolazili pored njihove bolnice), preporučiše da drugi put obavezno posjetimo i njihove predjele, jer nude potpuno drugačije iskustvo od nepregledne kombinacije modernih solitera, zadivljujućih poduhvata antičkih graditelja i tipičnih zgrada od crvene cigle.

Jovana Delać zasluženo najbolja u točenju piva

„Stella Artois, „zvijezda“ među pivima, bogate istorije i još bogatijeg ukusa, nastalog davne 1366. u Belgiji, zvanično je pivo najprestižnijeg teniskog turnira, a kao njeni distributeri u Crnoj Gori, iskoristili smo priliku da našim potrošačima omogućimo da budu dio Stella priče na Wimbeldonu”, kazala je Natalija Milić, PR menadžer Pivare Trebjesa.

Ona je podsjetila da su četiri putnika izabrana kroz nagradnu igru „Stella Artois vas vodi na Wimbledon“, dok je Jovana Delać to zaslužila pobijedivši u takmičenju točenju ovog piva u konkurenciji 35 barmena iz sedam crnogorskih gradova. „Oni su naučili devet zlatnih stella artois koraka pravilnog točenja i služenja piva, a potom iskazano umijeće pokazivali u više rundi. Žiri takmičenja “Serviraj za Wimbledon” je ocijenio da Jovana najbolje toči pivo, što je njoj i jednom članu njenog kolektiva donijelo dvije karte za ovo nezaboravno putovanje”, kazala je Milić.

( Ivana Novaković-Leković )