Vijesti nisu loše

U razgovoru sa ljudima koji žive van Crne Gore, a ima ih mnogo više nego što iko može da zamisli, usudiću se reći, više i nego što popis to kaže, evidentno je da svi oni vole da vire što se zbiva u Crnoj Gori. Gdje god bili, u kojoj god vremenskoj zoni boravili, oni ispod nekog radnog stola ili na nekom važnom sastanku ili poslovnoj večeri, vire u ekran telefona, da vide stiže li neka nova notifikacija. Gledaju da li je neko nađen, preživio, je li prošla poplava i što je zahvatila, da li su im poznati inicijali onih dignutih u vazduh, izbodenih, survanih, udarenih i upucanih.

Ne može se protiv toga, što bi rekao Džiboni “Pa opsujem da ne mogu prostije/ mada odavno sam otišo iz geta”. Svi, oni u Crnoj Gori kao i oni van nje, pokušavaju katkad da se klone loših vijesti. Rijetko ko je navučen na to da mora da sluša i gleda mrak, da se filuje, troši, nervira i da mu to prija. Vrlo mali broj ljudi.

Zato se ljudi toliko raduju uspjehu sportista, nekog matematičara ili bilo koga ko je nešto postigao, jer razgrće mrak, postaje svjetionik. Ali sudeći po reakcijama ljudi, za svaku tragediju, udes ili nesreću, postoji vid relativizacije, makar po onom modelu “dešava se svugdje u svijetu”. To može reći i onaj u Valensiji i Jablanici, onaj u Novom Sadu, kao i građanin sela u Bijelom Polju. Ali to neće vratiti mrtve njihovim porodicama koje će tražiti odgovor zašto se tragedije dešavaju. Njima izgovori ne trebaju, njima trebaju odgovorni.

Zato nije tačno da mediji pumpaju emocije jače nego što je neka tragedija realna. Mediji mogu da naglase, ali čovjek prima do mjere koja je realna. Ako je prenaglašeno, odbiće se. Zato treba već jednom shvatiti, da nisu Vijesti loše, nego ima previše loših vijesti.

Niko normalan se ne naslađuje nesrećama, ali samo licimjer može da ih prećuti i ne konstatuje. Guranje pod tepih može da funkcioniše neko vrijeme, ali nema tog tepiha koji može sve da pokrije.

I nije kriv novinar koji prenese lošu vijest, krivi su svi koji su mogli da učine nešto da do te loše vijesti ne dođe. I valja ponoviti, najgore opravdanje je “to se dešava svuda”. To je sličan metod onom koji je kontra ali ipak korespondira: “Ovo nema niđe bez kod nas”.

Dobre vijesti potrebne su hitno. Dobre vijesti ne nastaju same od sebe. Do njih se dolazi na više načina: umanjenjem loših vijesti po principu prevencije, povećanjem odgovornosti svih, ali baš svih ljudi, kao i radom. Ono što se zaboravlja je da je osnovni problem, uzrok svih posljedica zapravo nerad, od koga počinje i ta čuvena neodgovornost. Trenutno se proizvode samo izgovori umjesto odgovori.

Loših vijesti imamo i za izvoz. Premalo je ljudi za tako loše vijesti. Ne može to u toj mjeri da se konzumira u nedogled. Doći će do pucanja, stoga je šteta što popis stanovništva nije bio nalik poligrafu, da ljudi makar anonimno daju izjave koliko popiju: rakije, piva i antidepresiva. Kad bi odgovorili iskreno, kad bi te podatke uporedili, vidjeli bi da se mnogi ljudi anesteziraju od realnosti, da bježe u neko treće stanje.

Od čega bježe? Od loših vijesti. Samo da to još nekome konačno dođe iz dupeta u Vladu. Prije nego ljudi prsnu kao sijalice. Jer, nisu loše Vijesti, nego su vijesti loše. Valja to imati u vidu, jer zna se od čega sve kreće. Dobro se zna, a zlo se ne smije prećutati.

( Đuro Radosavović )