INTERVJU Vil Firt: Manipulacija ljudima pomoću jezika je svjetski problem

Jezici su duboko povezani sa kulturom i vremenom, a s nekoliko ograničenja, engleski se može smatrati jezikom globalnog kapitalizma i anglo-američkog imperijalizma, kaže u razgovoru za Vijesti jedan od najprepoznatljivijih prevodilaca južnoslovenske književnosti u svijetu, Vil Firt (Will Firth).

Sa druge strane, smatra on, postoji suštinska bliskost između “internacionalističkog” jezika esperanto i osloboditeljskih težnji socijalističkih pokreta.

Svoje putovanje Firt je započeo kratkim članstvom u Komunističkoj partiji Australije. Opisujući Komunističku partiju Australije u ranim ‘80-im, kaže da u to vrijeme više nije bila strogo staljinistička i da je odisala poštovanjem prema svemu sovjetskome i ruskome.

“To me je fasciniralo, pa sam na fakultetu uz njemački jezik upisao i ruski. Nešto kasnije dodao sam i srpskohrvatski jezik kao sporedni predmet, jer mi je bilo jasno da će taj jezik biti koristan ako se želim zaposliti kao tumač u zdravstvu, sudstvu ili slično. Korišćenje ruskoga kao ‘odskočne daske’ za učenje drugih slavenskih jezika proširena je praksa u svijetu. Pomoću ruskoga i srpskohrvatskoga počeo sam onda učiti i makedonski, autodidaktički”, objašnjava Firt i dodaje da svoju ulogu u očuvanju jezika vidi u promovisanju južnoslovenske književnosti i zalaganju za višejezičnost na međunarodnom nivou.

On dalje otkriva i kako je to prevoditi južnoslovensku književnost, te kako slovenski jezici zvuče govornicima engleskog. Govori o autorima i autorkama naših prostora, crnogorskoj savremenoj književnosti i jezičkim trendovima u svijetu.

“Pošto nemaju mnogo dodirnih točaka, tvrdio bih da slovenski jezici uglavnom zvuče egzotično i čudno za ljude kojima je engleski jezik rodni - negdje tvrdo, možda čak i prijeteće zbog mnoštva piskavih suglasnika. Ja sam naravno prevazišao tu fazu i sve zavolio. Najmilije mi zvuče slovenački - kao osvježavajući brbljavi potok, i češki - kao neka dobronamjerna stroga tetka. To su moje potpuno subjektivne asocijacije!”, kaže Firt koji je nedavno imao svoje književno veče u Podgorici, u organizaciji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore.

Kako se rodilo zanimanje za južnoslovensku grupu jezika i kako je izgledao proces njihovog učenja?

Vjerovali ili ne, podsticaj mi je došao od kratkog članstva u Komunističkoj partiji Australije u ranim 1980-im. Iako partija u to vrijeme više nije bila strogo staljinistička, odisala je poštovanjem prema svemu sovjetskome i ruskome. To me je fasciniralo, pa sam na fakultetu uz njemački jezik upisao i ruski. Nešto kasnije dodao sam i srpskohrvatski jezik kao sporedni predmet, jer mi je bilo jasno da će taj jezik biti koristan ako se želim zaposliti kao tumač u zdravstvu, sudstvu ili sličnom. Korišćenje ruskoga kao “odskočne daske” za učenje drugih slovenskih jezika proširena je praksa u svijetu. Pomoću ruskoga i srpskohrvatskoga počeo sam onda učiti i makedonski, autodidaktički.

Koliko je prevodilaštvo zahtjevna vještina i da li se prilikom prevođenja sa ovih jezika o nečemu posebno mora voditi računa? Kako izgleda taj jedan proces?

Volim svoju profesiju, u njoj sam se pronašao, ali jeste da je i te kako zahtjevna. Možda volim tu svakodnevnu borbu s riječima i njihovim značenjima. Ne razmišljam baš mnogo o procesu prevođenja. Djelimično je mehanička, pogotovo kod proze, djelomično više inspirativna, npr. kad prevodim poeziju. Najbolja rješenja znaju doći kasno uveče, poslije čaše piva, ili čak u snu. Proces varira od žanra do žanra, od knjige do knjige.

Nešto mi je lakše prevoditi s njemačkoga zbog jezičkih i kulturnih sličnosti s engleskim, a primjećujem da možda polovina frazeologizama ima srodni pandan u drugom jeziku, dok, kada prevodim s vaših jezika, o puno više toga se mora promisliti. Pored toga, kod vas ima složenosti uvjetovane glagolskim vidom (svršeni/nesvršeni glagoli) i nemanjem članova. Ovo posljednje stvara bezbroj sitnih dilemica koje se najčešće razrješavaju uvidom u kontekst. Potrebna je potpuna koncentracija, pa nema spavanja na radnom mjestu!

Kako vidite južnoslovensku književnost nekad i sad i da li ima neke opšte karakteristike? Koje pisce biste izdvojili kao posebno bitne?

Rekao bih da je posljednjih decenija kod jednog dijela pisaca i spisateljica došlo do razvrstavanja po nacionalnim kanonima, i starim i novodefinisanim, dok drugi dio autora i autorki piše nadnacionalno. To mi je najupadljivije. Magični realizam je nekad bio u modi, a danas kod mnogih autora i autorki vidim sličnu “ludu” razigranost. Ali razlike između njih nadmašuju opšte karakteristike, a ja se ionako usredsređujem na pojedina djela koja prevodim.

Nisam komparatist, pa teško mi je uvjerljivo istaknuti posebno bitne autore i autorke. Hajde, pokušaću: padaju mi na pamet Miroslav Krleža i Miloš Crnjanski, od kojih sam prevodio po jedno kapitalno djelo, pa i Ivo Andrić, Danilo Kiš, Borislav Pekić i Dubravka Ugrešić, koji su uglavnom već prevedeni od starijih mojih kolega i koleginica.

Najmilije mi zvuče slovenački - kao osvježavajući brbljavi potok, i češki - kao neka dobronamjerna stroga tetka. To su moje potpuno subjektivne asocijacije

Upoznati ste i sa crnogorskom savremenom književnošću. Kakvi su naši književni glasovi i koje crnogorske autore biste izdvojili?

Crnogorska novija književnost za mene još uvijek prkosi definiciji. Osobine i snage pojedinačnih autora i autorki uočljivije su od svakog stvarnog ili zamišljenog kolektivnog identiteta. Bilo bi nepošteno da postuliram zajedničku stilsku ili tematsku osnovu. Uz to, kao svako od nas, imam svoje slijepe tačke. Priznajem da sam malo čitao Njegoša, recimo, a od Mirka Kovača ni riječi.

Vaši književni glasovi kojim sam pomagao odnosno još pomažem da izađu u anglosferu su Stefan Bošković, Pavle Goranović, Andrej Nikolaidis (4 romana!), Slavica Perović, Milovan Radojević, Ognjen Spahić i Tijana Rakočević - to su autori i autorike od kojih sam dosad prevodio roman ili drugo obimno djelo. A ako treba navesti autore i autorke pojedinačnih pripovijedaka i pjesama, odlomaka i “demo” prevoda, spisak će se popuniti imenima Aleksandar Bečanović, Balša Brković, Aleksandar Ćuković, Ilija Đurović, Svetlana Kalezić Radonjić, Dragana Kršenković Brković, Brano Mandić, Slađana Kavarić Mandić, pokojna Boslijka Pušić, Dragan Radulović, Lena Ruth Stefanović, Jovanka Vukanović, Sonja Živaljević i Tijana Živaljević (nadam se da nikoga nisam zaboravio). Književni glasovi su različiti i svaki se ističe na svoj posebni kvalitetni način.

Da li biste izdvojili neke crnogorske autore/autorke u prevodu čijih knjiga ste uživali i koje privatno volite da čitate?

Crnogorskih autora i autorki u prevodu nema baš mnogo. Posebno su mi u posljednje vrijeme dojmile kratke priče Svetlane Kalezić Radonjić, koje su uglavnom još neprevedene.

Kako vidite grupu jezika koju zovemo crnogorski, srpski, hrvatski, bosanski? Tu se često govori o zajedničkom jezičkom području, ali ti jezici su podlijegali i različitim političkim manipulacijama, bivali korišćeni u nacionalističkom duhu, kako nekad, tako i danas. Kako to komentarišete?

Za mene postoji zajednički, četvoroimeni jezik. Ako jezik koji se većinski govori u Velikoj Britaniji, SAD-u, Australiji i još desetini država po planeti nazivamo engleskim, smiješno mi, je iz moje spoljne perspektive, nazvati varijante vašeg jezika različitim imenima. Dobro, znam da to ima tradiciju. Zloupotreba jezika u nacionalističkom duhu i manipulacija stanovništva pomoću jezika je nažalost svjetski problem.

Kakav je odnos jezika, politike, kulture i nacije?

Međuuslovljeni su do neprepoznatljivosti. Važna je to tema, ali ne bavim se teorijom ili publicistikom po toj tematici. Trebalo bi.

Da li je i koliko za prevodilaštvo potrebno poznavati duh, mentalitet i kulturu naroda i prostora iz kojeg autor potiče?

Naravno. Jako je važno. Međutim, isto tako je bitno da prevodilac sačuva svoje utiske, svoje vlastito tumačenje nekog djela, pa i svoj samostalni način prepričavanja na svoj jezik.

Crnogorska novija književnost za mene još uvijek prkosi definiciji. Osobine i snage pojedinačnih autora i autorki uočljivije su od svakog stvarnog ili zamišljenog kolektivnog identiteta. Bilo bi nepošteno da postuliram zajedničku stilsku ili tematsku osnovu. Uz to, kao svako od nas, imam svoje slijepe tačke. Priznajem da sam malo čitao Njegoša, recimo, a od Mirka Kovača ni riječi

Takođe ste i esperantista. Nekada to zvuči prilično apstraktno. Možete li približiti esperanto čitaocima i zbog čega je važan, kakva je simbolika tog univerzalnog jezika?

“La ĉefa simbolo de Esperanto estas verda kvin-pinta stelo”. Pogodili ste? “Glavni simbol esperanta je zelena petokraka zvijezda”.

Esperanto je planski kreiran jezik koji je nastao 1887. godine s ciljem da bude univerzalni drugi jezik za sve. Ima rječnički fond utemeljen pretežno na romanskim korijenima i gramatiku skoro bez izuzetaka, a tokom svoga postojanja i korištenja razvijao je i razvija jedinstvenu međunarodnu kulturu. U svijetu ima između pola miliona i dva miliona govornika (“esperantista”) zavisno od procjene. Krajem 19. i početkom 20. vijeka radnički pokret u mnogim zemljama otkrio je da esperanto može služiti za međusobno sporazumijevanje običnih ljudi koji nemaju pristup kvalitetnom obrazovanju i priliku učiti strane jezike. Dakle, postoji suštinska bliskost između “internacionalistčkog” jezika esperanto i osloboditeljskih težnji socijalističkih pokreta. Doživio sam tu sponu u sindikalnoj praksi i ubijeđen sam da je sjajna stvar.

Neki neupućeni vjeruju da je esperanto “neprirodna” tvorevina, pa mora biti bezdušna i siromašna pojava. Nije. Činjenica je da esperanto ima svoju književnost i čak i neke svoje običaje. Ima živu istoriju i na Balkanu, a u Hrvatskoj je esperanto zvanično priznat kao zaštićeno kulturno dobro.

Danas primjećujemo da je znanje i govorenje engleskog jezika praktično podrazumijevano. Takođe, nerijetko se neke riječi i fraze iz tog jezika prilagođavaju i preuzimaju u drugima. Kako vidite taj trend u eri globalizma i kosmopolitizma?

Vrlo kritički. S nekoliko ograničenja engleski možemo smatrati jezikom globalnog kapitalizma i anglo-američkog imperijalizma. Nije neutralno sredstvo za sporazumijevanje i nije lak za učenje, pogotovo po usporedbi s esperantom! Taj “kosmopolitizam” je samo prividni, jer nije zasnovan na ravnopravnosti jezika i naroda nego je hegemonija - kulturna prevlast uspostavljena krvavim zavojevačkim pohodima. To očigledno pokazuje praktička nevidljivost južnoslovenskih književnosti i drugih kulturnih “proizvoda” u Anglosferi. Stvarni multikulturalizam počiva na razumijevanju i poštovanju raznolikosti.

Engleski jezik pak volim, jer mi je maternji, a ja kao mnogi drugi ga koristim poslovno, ali bilo bi pogrešno zanemarivati njegovu ulogu - i ulogu sila koje stoje iza njega - u današnjem svijetu.

Kakva je budućnost jezika sa malih govornih područja ili jezika onih naroda koji polako nestaju? U tom kontekstu, kako se jezik čuva?

Bojim se da budućnost nije baš svijetla. Svake godine nestaje više jezika, zajedno s njihovim često neistraženim i nepodijeljenim kulturnim bogatstvima. Kako se jezik čuva? To je pitanje je sve nas. Za neke to može biti njegovanje svijesti o ljepoti vlastitog rodnog jezika i njegove baštine, za druge praktikovanje dvojezičnosti u multietničkim familijama, a za treće možda s nekim uticajem u društvu obezbjeđivanje jezičnih usluga za manjine, migrante i slično. Svoj lični doprinos vidim u tome da promovišem književnost iz vaših krajeva i da se zalažem za višejezičnost na međunarodnom nivou, što za mene uključuje upotrebljavanje pomoćnih jezika kao što su esperanto.

Da li biste nešto dodali?

Samo da sam počastvovan što ste me pozvali na intervju. Puno hvala!

( Anastasija Orlandić )