Reporter "Vijesti" u Finskoj - zemlji snijega, kafe, sreće i Djeda Mraza: Od vrele saune do ledenog Baltika

Veza Finaca i saune je istorijska, poznata i neraskidiva, a razlike u temperaturi koja godišnje ide i do 20 stepeni Celzijusa iznad nule, a zimi u debele minuse, samo su je učvrstile.

Sauna je dio državnog identiteta i toliko je uvržena u društvo da gotovo svi stanovnici ove sjeverno evropske zemlje imaju neki vid ljetnjikovca koji koriste za odmor u ovom toplotnom džepu.

Toplota i udobnost drvetom obložene saune i kontola vlage u njoj, kroz polivanje ugrijanog kamenja vodom, Fincima ipak nije dovoljna, pa jednoličnost visokih temperatura razbijaju i paralelnim kupanjem u Baltičkom moru. Ovaj ritual nije za plašljive i osjetljive, a posebno zimi kada more poledi, pa se bućka u rupama u ledu.

Iako izazovno i šokantno za Balkance, ništa ne može da se poredi niti nadomjesti osjećaj jurcanja duž malog pristaništa i uzbuđenje pri skoku u Baltik. Temperatura mora je i sada niska, oko 12 stepeni, pa brzi zagrljaj vodenog ledenog ćebeta stiže momentalno i ne pušta do izlaska iz njega. Da je ovaj kontastni finski ritual stvarno hladan, govore i tabani, koji su nakon nekoliko sekundi u moru - već obamrli.

Na takvim potpuno utrnulim nogama je zanimljiv i povratak do ljetnjikovca, pa hod više liči koračanju po kanapu iznad visoke litice nego obalskoj šetnji, ali je iskustvo svakako vrijedno. Sve to je za Fince, samo dio opuštanja, odmaranja i druženja.

Kupanje u ne još zamrzlom Baltiku sigurno je jedan najupečatljiviji događaj posjetiocima glavnog grada ove zemlje - Helsinkija.

Urbana džungla na moru

Za mnoge vjerovatno neočekivano miran i skladan, centar Helsinkija ne krase neboderi i džinovske skalamerije od zgrada, pa upravo tu leži njegova snaga. Poluostrvsku metropolu čine jednake višespratnice do deset spratova, a sve ulice su išarane tramvajskim i biciklističkim stazama preko kojih neprestano gaze pješaci i jure autobusi. Ovaj nervni sistem saobraćaja i aktivnosti radi ujednačeno na svom svakom čošku, i cijeli je pokriven neprestanom mrežom javnog prevoza.

Finci su osim snijega, saune, Laponije i noći bez mraka, poznati i po svom ispijanju kafe. Tu činjenicu i ne kriju, pa je espreso aparat nezaobilazan dio svih kancelarija. Po glavi stanovnika godišnje troše oko 12 kilograma, a očigledno je taj višak energije, fokusa i kreativnosti bio uložen i u efikasnost drumskog prometa, u čemu su definitivno uspjeli. Ulice se duž poluostrva naslanjaju jedna na drugu, pa grad nije naporan ni za obilaske pješice, dok potporu tim putovanjima u svakom momentu mogu dati tramvaji, autobusi i bicikla.

U ovoj urbanoj košnici se u svakom bloku radi rekonstrukcija neke ulice, bulevara ili niču zgrade, što obično znači i velika saobraćajna zakrčenja. To se ipak tokom petodnevne posjete nije dalo vidjeti, uprkos višesatnim vožnjama i isto toliko dugim šetnjama, pa na ulicama nije bilo zastoja, a na semaforima u nijednom momentu nije bilo više od četiri, pet automobila. Široke ulice, bulevari, regulisano kretanje u svim smjerovima i pouzdan javni saobraćaj, služe kao idealan primjer kako bi i ostali svjetski gradovi mogli da funkcionišu.

Činjenica da Helsinki nema visoke zgrade koje značajno odskaču od ostalih, znači i da bi pogled sa jedne od njih bio spektakularan. Upravo za to služi hotel “Torni”, čiji je toranj jedna od najviših i najboljih tačaka za posmatranje grada. Vrijedan je posjete jer se pred okom sa ovog mjesta pruža cijelo gradsko jezgro, luke, Finski zaliv i uličice, a posebno radi zalaska sunca koji baca tamno naradžaste fleke po krovovima u zapadnom dijelu grada.

Glavni grad baštini i mladi duh i život, što se najbolje vidi i kroz količinu kulturnih i drugih sadržaja, a prvo mjesto među njima pripada gradskoj biblioteci “Odi”. Parola ovog mjesta je jednostavna, a istaknuta je i u brošuri na ulazu u objekat - “ako Vam je dosadno, dođite i provedite vrijeme ovdje”. Taj poziv nije sarkastičan niti šaljiv, jer je gotovo cijela zgrada besplatna za korišćenje. Ideja iza projekta je potpuno nerealna, ali neko je opet napravio ovakav objekatu u samom centru. Ulaz je naravno besplatan, kao i korišćenje više stolova sa šahovskim tablama u njenom prizemlju.

U tom dijelu su i kafići, robotizovani pult na kojem se mogu vratiti pročitane knjige, kao i bioskop. Pravo blago leži na drugom spratu, gdje postoje na desetine ustakljenih zvučno izolovanih kancelarija i soba, u kojima se mogu vidjeti ljudi na kaučima koji igraju video igre na konzolama, kako starim tako i novim, drugi koji rade na 3D štampačima, mašinama za postere, sviraju muzičke instrumente, gostuju u podkast emisijama, drže časove pletenja, jezika, matematike ili intervjue za posao...

Zakup za gotovo sve prostorije je besplatan, pa je samo potrebno digitalno rezervisati termin za korišćenje. Za one koji ne žele rad i još ekrana pred očima, tu je i treći sprat koji funkcioniše kao klasična biblioteka. Na raspolaganju je oko 70.000 knjiga i stripova, a zainteresovani mogu da ih čitaju na kaučima, u foteljama, kafiću i na terasi kada dođu topliji dani. Ideja i funkcija ovog mjesta je malo reći impresivna, a za one koje ove znanje i rad ne zanimaju, tu su i kafić i odličan pogled na parkove i parlament, pa je svakako vrijedan posjete.

Za ljubitelje prirode, koji više vole da gledaju nego da čitaju, u blizini su i Prirodnjački muzej Helsinkija i Botanička bašta, koji nude kosture, makete i preparirane životinje, i sve od vještačkih i ustakljenih do prirodnih staništa životinja i biljaka.

Šetnja centrom se stvarno isplati, a posebno kosa putanja sa zapadnog dijela grada do ostrva i naselja Katajanoka. Tu se iz prve ruke na ulici osjete žamor, užurbanost i organizovanost Finaca. Šetnja i upijanje ambijenta se kroz povezane ulice relativno brzo završava, pri dolasku na čistinu odnosno Senatski trg, nad kojim se nadvija jedan od zaštitnih znakova grada - Helsinška katedrala. Ova impresivna građevina je glavno mjesto za fotografisanje, pa se u svako doba dana i noći na njenim strmim stepenicama mogu sresti grupe turista.

Sa izdignutog platoa kod katedrale, pogled se pruža na okolne zgrade i trg, ali pažnju posebno privlači hram od crvene cigle na lijevoj strani. Tako se nekoliko stotina metara dalje, stiže na ivicu obale i malog mosta koji vodi do ovog, jednog od najvećih pravoslavnih zdanja u ovom dijelu Evrope - hrama Uspenski. Visini i moći građevine dodaje i činjenica da se nalazi na najvišem brdu ostrva Katajanoka, odakle uz Helsinšku katedralu, zajedno nadziru grad. Na ovom ostrvu je u blizini i prepoznatljivi panoramski točak i mnogobrojne luke za putovanja brodom.

Vladaju nebom i zemljom

Finska efikasnost i organizacija se ne vidi samo u lukama i brodovima, kulturi i uslugama, već i u mreži javnog prevoza. Posebno je olakšan put sa aerodroma do centra Helsinkija, pa se brzim spustom niz trostruke više desetina metara duge pokretne stepenice stiže do voza, koji zatim kroz pola sata stiže u gradsko jezgro. Da baštine tehnologiju, guraju granice i počinju da vladaju i nebom, potvrđeno je i pri posjeti kompaniji “Iceye” u obližnjem gradu Espu. Tu se u narandžasto-ciglastoj zgradi dizajnira nešto o čemu Sjedinjene Američke države i Zapad uvijek bruje - sateliti.

Kako je pojasnio direktor za strategiju i jedan od osnivača ove kompanije Peka Laurila, “Iceye” dizajnira i pravi satelite koji zatim bilježe radarske fotografije Zemlje. Lurila je naglasio da su do sada lansirali 38 “SAR” satelita, koji mogu da stvaraju razne fotografije terena, a ti podaci konkretno služe za lakše rješavanje problema izazvanih prirodnim nepogodama. Sateliti, kako je kazao, puštaju puls koji se odbija o zemlju i formira sliku pa im ne smeta ni loše vrijeme.

“Nudimo punu uslugu za mušterije koje se mogu pretplatiti na snimke. Osiguravajuća kuća tako može da procijeni koliko novca im treba po nekoj vremenskoj nepogodi, a država koliko je građana ugroženo i koliko pomoći je potrebno i gdje”, istakao je on i naglasio da je na ovaj način odgovor brži, te da podaci mogu da služe i za bolje predviđanje i ponašanje poplava, požara i zemljotresa...

Laurila je istakao i da pomažu u slučaju katastrofa, pa sarađuju sa Vladom, agencijama kao što je američka Federalna za krizni menadžment i kompanijama širom svijeta. Da posao shvataju ozbiljno, a zanat smatraju tajnom, pokazala je činjenica da se pri obilasku laboratorija ne smiju nositi telefoni, a kamoli praviti fotografije. Tako se iza niza sigurnosnih vrata, brojnih zvukova električnih dugmića i iskucanih šifri, kriju isprepletani hodnici koji povezuju više ustakljenih prostora u kojima inženjeri i drugo osoblje rade na satelitima.

Iako laik može da vidi klasično naučno-fantastične stvari kao što su kablovi, matične ploče, razni alati, solarni paneli i drugi opaki mehanizmi, pozadinu uma ne ne napušta činjenica da Evropa ima kompaniju koji radi na ovim sistemima i sopstvenog Ilona Maska, koji se javno ne eksponira u tolikoj mjeri. Na pitanje kako satelite dostavljaju u svemir, Laurila je pojasnio da od starta koriste upravo usluge Maskove kompanije “Space X” i popularne rakete “Falcon 9”, te da je to trenutno najjeftinija opcija za lansiranje satelita.

Impresivna je čak i prostorija u kojoj se ovi kockasti sivi sateliti sa krilima testiraju, a čini je prostorija od 15 kvadrata sa specijalizovanim našiljenim pjenastim kupolama na svim zidovima, kako na podu tako i na plafonu. Uslovi za testiranje moraju da budu perfektni, a upravo ta površina pruža najbolje rasipanje neometanog signala. Satelit ima više režima za fotografisanje, pokriva površinu od 84.000 kilometara kvadratnih, a može da zumira do visine od pola metra.

Iako sjevernije kulture bije glas o hladnim i udaljenim ljudima, ovdje to nije slučaj. Finci sa razlogom prednjače na svjetskom indeksu sreće, a ključni razlog za to je što je povjerenje u sistem visoko, sve iritirajuće sitnice su otklonjene jer je administracija gotovo potpuno digitalizovana, što prostor mimo radnog vremena ostavlja za odmor. Sve posjećeno pokazuje da iako suštinski skupa, Finska za razliku od evropskih zemljama koje drmaju ekonomske, građanske i političke krize, ide ka tome da postane svjetska sila, makar u digitalnom i tehnološkom smislu.

Mumijevi - zaštitni znak

Animirani crtani serijal na kojem su djeca tokom 1990-ih i kasnije odrastala - Mumijevi, potiče upravo iz Finske. Djelo autorke Tove Janson počelo je kao roman, ali je vremenom preraslo u stripove, filmove i serijale raznih vrsta, a sada je zvanično zaštitni znak države.

Tako se sada šopovi sa igračkama, figuricama, suvenirima, razglednicama i pratećom opremom sa ovom veselom porodicom i drugim sporednim likovima, mogu naći na svim ćoškovima grada.

Idealizovanu verziju i sliku djetinjstva malo razbija činjenica da su balkansa djeca navikla na serijal Mumijevih, koji je napravljen kroz japansko-švedsku saradnju, pa i dio likova odstupa od te nostalgične verzije. Posebno se ističe Mala Mu, koja je znatno viša i mršavija u originalnoj verziji.

Ne pomaže ni nauk da Mumijevi u stvari nisu nilski konji, već neka vrsta bijelih trolova široke njuške...

( Mirko Kotlaš )