Boli rana, duša još više: Radovići se nadaju da će dobiti krov gdje bezbjedno mogu skloniti glavu

Do prije četiri mjeseca, Nikšićanin Adem Radović snalazio se nekako da prehrani porodicu i sebe. Od posla nije bježao, samo da zaradi. Znao je da boluje od dijabetesa, ali bolest nije ozbiljno shvatao. Sve dok mu nijesu odsjekli, prvo nožni palac, a zatim i nogu do koljena.

Boli ga, kaže rana, ali još više duša jer ne može da zarađuje, a uslovi u kojima supruga, dvoje djece i on žive su više nego loši.

“Kćerka ima 18 godina, a sin 10. Starija kćerka je udata tu blizu i stalno dolazi da pomogne. Težak sam, pa mora majci pomoći da odem do kupatila. Pao sam s kreveta jer nijesam mogao sam do kupatila. Pao sam dva puta. A šta da ti pričam kakvi su uslovi - vidiš sama. Baraka je u jako lošem stanju. Plafon je pun rupa i zimi je ovdje katastrofa - svude duva i promaja bije sa svake strane, kad je kiša svuda curi. Negdje krpimo, negdje onako. Nema ništa od ove barake. Crk’o nam je frižider, a i mašina za veš. Ne može se ovako živjeti”, priča Adem dok mu supruga pomaže da se što udobnije smjesti.

A udobnost ne može da ima kada su, kako reče, uslovi nikakvi.

Radovići žive u naselju Zverinjak, pored Željezare, i Adem kaže da komšije dobro znaju u kakvim uslovima žive. Nadležni ne, jer ih, kako tvrde, niko za 20 godina, koliko žive u pomenutom naselju, nije posjetio.

“Svi u Zverinjaku znaju kako živim i čude se kako mi nešto ne pripadne. Nadležni ne dođu da vide gdje živim, kako živim, a ne da mi daju nešto. Vi ste prvi što ste došli. Neki su dobili stanove iako nijesu džavljani Crne Gore, a ja iako sam državljanin Crne Gore nemam nikakva prava za pristojan krov nad glavom, za neki smještaj. Nije meni krivo što su oni dobili stanove. I oni su bili po barakama kao ja, ali je stanje njihovih baraka bilo bolje. Volio bih neki smještaj da imam. Samo da možemo da sklonimo glavu na suvo. I da imam kupatilo gdje mogu normalno ući. To bi mi bilo najbitnije. Noga mi neće izrasti da ponovo hodam, pa makar neki smještaj da dobijem. Obraćao sam se opštini, uzeli mi ime i prezime i rekli vidjećemo i od toga ništa. Niko ne svrati kod nas da vidi kako živimo, niti obrati pažnju na nas”, kaže pedesetjednogodišnji Adem.

Priznaje da mu je teško bilo kad su mu rekli da moraju da mu odsjeku dio noge. Ali, kako kaže, bilo je uzmi ili ostavi.

“Prvo su mi otkinuli palac, a pošto je infekcija otišla gore morali su da skinu nogu do koljena. Rekli su mi - ili da je otkinu ili ću umrijeti. Sam sam odlučio i rekao - ili ću izgubiti ili dobiti. Eto, živ sam. Imam bolove, ne mogu mnogo da idem, samo uz pomoć žene i kćerke i to do kupatila, a teško i do tamo jer je sve usko, nikakvo. Sad samo sjedim i ležim. Više nijesam sposoban da radim. Kad sam imao nogu, krpio sam s poslom tamo-vamo, pa se nekako moglo, a sad ništa. Sin prima materijalno, skoro 500 eura, i sa tim se krpimo. Ali, preživjećemo mi s tim parama nekako, samo da dobijemo pristojan krov nad glavom. Možda nas sad čuju i pomognu”, umjesto pozdrava reče Adem.

“Možda” je riječ nedovoljna za ispunjenje sna, ali potrebna za nadu. Radovići se nadaju da će nakon dvije decenije teškog života uspjeti da dobiju krov gdje bezbjedno mogu skloniti glavu. Možda...

( Svetlana Mandić )