Kosmološki motivisan i vođen spjev u Pljevljima

Povodom predstojećeg praznika “Njegošev dan”, u organizaciji Narodne biblioteke “Stevan Samardžić”, Opštine Pljevlja i Sekretarijata za kulturu, socijalna i druga pitanja, minulog vikenda u sali Skupštine opštine Pljevlja održano je predavanje prof. dr Mila Lompara na temu “Načela dobra i zla u Luči mikrokozma”.

Lompar je istoričar književnosti, esejista i redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Lompar je podsjetio na vrijeme Njegoševog stupanja na presto i naglasio značaj uticaja njegovog učitelja Sima Milutinovića Sarajlije “koji je omogućio da se Njegošev duh rascveta u različitim smerovima”.

Lompar podsjeća da je Njegoš dva puta bio u Rusiji - 1833. i 1837. godine.

Tokom prvog boravka je hirotonisan za mitropolita, na svečanosti je bio prisutan i car Nikolaj I Romanov.

Sa ruskih putovanja doneo je veliki broj knjiga. Dobro je govorio ruski jezik, no bio je iznenađen činjenicom što se na ruskom dvoru govorio francuski jezik. Tu se suočio sa paradoksima života i paradoksima svijeta. To je sve razlagalo epsku formu njegove kulture i nosilo ga u drugim pravcima, rekao je Lompar. Nadalje, profesor Lompar je analizirao pjesmu “Misao”, za koju je saopštio da je “embrion Luče mikrokozme”.

Kazao je i da je Luča napisana za četiri nedjelje Velikoga posta, a posveta je napisana kasnije.

O svemu tome svjedočio je Milorad Medaković kao njegov lični sekretar.

“U pisanju Luče Njegoš je angažovao svoje lično iskustvo koje je bilo molitvenog karaktera i koje je na neki način otkrivalo dublju religioznost”, rekao je Lompar, ukazujući da je Njegoš poručio da se Luča štampa u Beogradu i da “ima lepu i ukrašenu vinjetu na koricama”, što je pokazatelj, smatra Lompar, Njegoševog osjećaja za estetiku.

Medaković je, ističe Lompar, svjedočio da mu je najmilije djelo bila Luča.

“Njegoš se u pisanju Luče oslonio na jednu važnu književnu tradiciju. Riječ je o literaturi o postanju svijeta ili Šestodnevskoj literaturi. Prvi istraživači su smatrali da je spjev epigonskog karaktera i da on na neki način samo ponavlja to što se u toj vrsti knjiga inače i kazuje. No, potonji istraživači, među kojima je i njemački slavista Alojz Šmaus, smatraju da je spjev originalan po zamisli, ističe profesor i naglašava izjavu Nikolaja Velimirovića iz 1911. godine koji je rekao da iako u Njegoševim djelima ima kanonskih odstupanja, to ne mijenja na istini da je Njegoš bio istinski religiozno nadahnut čovjek. O Luči je mnogo pisano, mnogo je pisano o Njegoševoj kosmogoniji. Sam spjev se sastoji od šest pjevanja i posvete. U prva dva pjevanja motiv je ushođenje ili put duše ka nebu. Ostala govore o nebeskoj bici, o borbi Boga i Satane. U šestom pjevanju opisuje priroda zla. To je pitanje teodiceje. Spjev je kosmološki motivisan i vođen”, kaže Lompar koji je u predavanju poseban akcenat stavio na analizu prvih stihova posvete:

“Da, svagda mi dragi nastavniče,

srpski pjevče nebom osijani,

zadatak je sm’ješni ljudska sudba,

ljudski život snoviđenje strašno!”

“Njegoš pokazuje da u pogledu na čovjeka mi imamo dvije različite perspektive. Iz jedne djeluje strašno i zaprepašćujuće. S druge strane, naš život je smiješan. To je strašna dvostrukost našeg postojanja”, naglasio je profesor.

Lompar je do detalja analizirao pitanje dobra i zla, kao i karakter Njegoševog pjesništva.

Iako je Luča na prvi pogled teža, ona je, smatra Lompar, lakša za tumačenje od Gorskog vijenca, jer je on pola unutarmetafizičko, a pola istorijsko.

Luča je za profesora Lompara reprezentativni obrazac nečega što je asketski mistični odgovor.

U svom uvodnom slovu, direktorica Biblioteke Bojana Đačić, sinoć u ulozi moderatora, najavila je profesora Lompara kao čovjeka bogatog znanja i širokih interesovanja, koji je u srpsku književnost uveo autoritativni i aristokratski duh.

Đačić je, između ostalog, podsjetila prisutne šta su o Njegošu rekli veliki umovi poput Andrića, Crnjanskog i drugih.

“Njegoš je tragični junak kosovske misli” - kako ga je nazvao Ivo Andrić; “Koji je narodnu sudbinu doživljavao kao svoj lični doživljaj” - kako je napisao Slobodan Jovanović; “Najjači i najdublji duh među srpskim piscima” - kako ga je ocijenio Jovan Skerlić; “Tako da do danas celo srpstvo nema dva Njegoša” - kako je kazala Isidora Sekulić; “Pesnik koji bi i da sav naš narod izumre, jasno i gorostasno sačuvao njegov lik među narodima” - kako je tvrdio Miloš Crnjanski; “I kad na ovom svetu nestane bregova i ljudi, živeće dva crnogorska kolosa, Lovćen i vladika Rade” - kako je rekao Ljuba Nenadović”, podsjetila je Đačić.

( Goran Malidžan )