Prevencije nikad dovoljno

Često sam pisala o nedostatku prevencije u zdravstvu, što ću i ovom prilikom spomenuti. U jednom od Vladinih dokumenata, između ostalog, stoji: “Reformom na svim nivoima zdravstvene zaštite, koju smo precizno i detaljno osmislili, cilj nam je razvoj kvalitetne i dostupne javne zdravstvene zaštite, koja se temelji na univerzalnosti, solidarnosti, jednakosti, pravednom finansiranju i sigurnosti. Kako bismo poboljšali zdravlje i dobrobit stanovništva i smanjili zdravstvene nejednakosti, donosimo i sprovodimo mjere za jačanje i zaštitu zdravlja, prevenciju bolesti i poboljšanje zdravstvene pismenosti građana Crne Gore”. Ovo je obična populistička priča za javnost i za “mirnu savjest” onih koji su je napisali!

Kada govorimo o nezaraznim i zaraznim bolestima, najčešće se pod prevencijom podrazumijeva rano otkrivanje i blagovremeno liječenje bolesti, u čemu crnogorsko zdravstvo, uglavnom, nije uspješno. Postoje i međunarodni dani, posvećeni svakoj bolesti pojedinačno, ali ni to ne doprinosi da prevencija bude na zadovoljavajućem nivou. Glavni uzroci obolijevanja ljudi leže duboko u crnogorskom društvu, koje obiluje siromaštvom, nedostatkom socijalne pravde, stresnim epizodama... i svime što razara ljudsko zdravlje. Onda slijedi nemogućnost pravovremenog liječenja, jer se naše zdravstvo “preselilo” u privatni sektor, gdje je profit iznad svega, pa pacijenti moraju da se zadužuju da bi platili ljekarske usluge u PZU.

Nasilje koje zdravstveni radnici trpe od pacijenata i/ili njihove pratnje, posljedica je “moralnih normi” koje nam je donijelo smutno vrijeme u kome danas živimo, nedovoljnog bavljenja nadležnih zdravstvom u cjelini i neadekvatnih sankcija za nasilnike. Tamo gdje je zakazala država, ne treba pametovati o edukaciji pacijenata jer svi “pijemo otrov iz iste čaše”, i pacijenti i zdravstveni radnici! Sankcije za nasilnike uvijek su nedovoljne, ali predstavljaju upozorenje potencijalnim siledžijama (ili ubicama).

Broj krivičnih djela se smanjuje, ali ne i eliminiše, jer je izostala prevencija u svim segmentima društva.

Takozvano “nesavjesno liječenje”, odnosno sumnjive smrti pacijenata, posljedica su nedostatka prevencije u širem smislu riječi, koja podrazumijeva adekvatan radni prostor i medicinsku opremu, stručne i savjesne medicinske radnike i sve ono što zahtijeva savremen i bezbjedan tretman pacijenata u svim granama medicine, u svim zdravstvenim ustanovama. Po ovom pitanju se oglašavamo sporadično, nakon tragičnih događaja, dok u “mirnodopskim” uslovima ne činimo ništa što bi natjeralo nadležne da stanje u zdravstvu dovedu na zadovoljavajući nivo.

Što se tiče tzv. vršnjačkog nasilja u školama i van njih, radi se o problemu sa kojim se udruženo moraju boriti svi - država, obrazovne institucije i roditelji. Rješavanje ovog problema je jedan od najvećih izazova za obrazovne institucije 21. vijeka. Prema Piteru Smitu (profesor emeritus psihologije na Goldsmit koledžu Univerziteta u Londonu), autoru knjige “Psihologija vršnjačkog nasilja”, ono što roditelji mogu da učine u prevenciji i prepoznavanju vršnjačkog nasilja ogleda se u obezbjeđenju sigurnog okruženja za svoju djecu, praćenju znakova da li je dijete izloženo vršnjačkom nasilju i pružanju podrške ukoliko im se ono povjeri. Roditelji bi trebalo da sarađuju sa školom i budu uključeni u programe za suzbijanje nasilja. U školi su učenici okruženi profesorima, koji imaju znanja iz pedagogije, dok školsko obezbjeđenje (gdje ga ima) nikada ne treba da napušta zgradu i mora biti spremno da reaguje.

Opet moram spomenuti društvo, zatrovano mržnjom i bogato nasilnicima, od onih koji samo psuju do okorjelih kriminalaca, koji se oružjem obračunavaju na ulicama crnogorskih gradova. Sve te, teško iskorjenjive pojave, utiču na našu djecu i omladinu, te borba protiv vršnjačkog i svakog nasilja postaje teška i neizvjesna. U državi kojoj fali na desetine sudija i u kojoj su rijetke presude u razumnom roku, bezbjednost nije zadovoljavajuća, što trpe svi njeni građani. Umjesto da se nadležne institucije posvete obezbjeđenju odgovarajućih uslova rada za sudsku granu vlasti (prostorno i kadrovski), planira se izmjena Krivičnog zakonika, kako bi pritvor mogao da traje i do pet godina, umjesto sadašnje tri. I ovo se može nazvati “prevencijom”, ali u pogrešnom smjeru. Kao npr. da osnovno školovanje produžimo na deset (10) godina, jer nam djeca slabo uče?!

Petnaestak dana smo sa nestrpljenjem očekivali svaku informativnu emisiju, nadajući se da će objaviti vijest o hapšenju dvostrukog ubice, koga su jurile elitne jedinice policije i crnogorske vojske, uz podršku iz vazduha. I u tom slučaju je izostala prevencija, jer neko nije na vakat procijenio psihičko stanje i navike osobe, koja je uvijek spremna da ubije. Kod nas profajleri nijesu u modi! Dozvole za nošenje oružja izdaju se ofrlje, uz “površnu” ocjenu ljekarske komisije, pa se naoružani potencijalni izgrednici šetkaju ne samo ulicama i na veseljima, nego i ustanovama, uključujući i zdravstvene...

( Milojka P. Perović )