Kasno Filip u Skupštinu stiže

Nakon noći u kojoj je Brajovićev parlament uspio da nadmaši onaj Azrin, od 27. januara prošle godine, po brizi za poštovanje države i volje šefa DPS-a, što mu dođe na isto, izašao je DAN sa naslovnicom i vapajem: Ivice zaustavi maricu. Dvosmisleno, ali suština je bila jasna - samo Ivica (VDT) treba da izda obavezujuće uputstvo Marici (SDT), pa da svima lakne. Što je nedavno već jednom učinio i čime je razbjesnio Mila (DPS) koji mu je poručio da drugi put dobro razmisli i za tako bitne odluke obavezno priupita političke strukture, prevedeno - njega samog!

I dok je Crna Gora klizila ka krvoproliću, većem od onog koje je SDT spriječio 16. oktobra, oglasio se samozvani predsjednik države. Nakon 15 godina prespavanih na toj poziciji odlučio je da se oproba u poslu istinskog predsjednika. Zorom, oko 7 i 15 po srednjeevropskom vremenu, probudio je Medojevića koji je na neudobnoj stolici u poslaničkom klubu, tek pred jutro, uhvatio malo sna, potom je digao na noge i Stankovića, što je gunđanjem propratila drugarica Draginja, da bi onda i cjelokupnu javnost uzdrmao saopštenjem o svojoj odluci da se umiješa u političko-pravnu sapunicu i pozove VDT-a da zaustavi druga Milivoja.

Gdje bi danas bila Crna Gora da je Vujanović već u svom prvom mandatu, dobijenom takođe nakon sumnjivih izbora, jer svi su oni u organizaciji Sveta Marovića i DPS bili takvi, šta bi dakle bilo sa Crnom Gorom i sa nama da je još tada predsjednik digao glas protiv urušavanja finansijskog sistema zemlje od strane Prve banke, osnovane 1901, pod okriljem šefa DPS-a i njegove porodice. Da je poslao pismo, poput ovog, tadašnjem premijeru Đukanoviću i rekao da je neprimjereno da banka njegove porodice dobija državnu pomoć u iznosu od više desetina miliona eura narodnog novca! I da kasnije jedan dio tih para vraća preko onog famoznog miliona koji se vrtio 11 puta.

Koliko bi danas mediji, a time i čitavo društvo, bili slobodniji da je Vujanović u prvom i drugom mandatu dizao glas protiv fizičkih napada na nezavisne novinare i finansijskog reketiranja neposlušnih medija. Ili da se sličnim povodom oglasio protiv javnog linča prvaka NVO sektora i uglednih ličnosti javnog života. Umjesto što je odrađivao posao za svog partijskog Šefa izigravajući smokvin list koji, šutnjom ili protokolarnim izjavama, treba da prikrije sva nepočinstva režima i njihovu, direktnu ili indirektnu, vezu sa pomenutim nedjelima.

Vujanović je ćutao i kada je naveliko krenula pljačka budžeta, izdavanjem garancija koje su na kraju bespovratno progutale stotine miliona državnog novca namijenenog za gradnju i adaptaciju vrtića, škola, bolnica, puteva. Ekonomija je tapkala u mjestu, državni dug zemlje letio u nebo, dok je Vujanović na sve to ostao nijem ili je samo aplaudirao. Širok osmijeh i zlatan zub, bila je mjera njegovog doživljaja uloge i pozicije izabranog predsjednika?

Ili, kakav bi to demokratski iskorak za Montenegro bio da je u aprilu 2013. Vujanović odbio da ga partijski Šef i njegov tadašnji pokrovitelj Marović izguraju na binu kao novog predsjednika, da je umjesto otimanja pobjede protivkandidatu Lekiću priznao poraz?! Da se Vujanović odvažio na takav potez, koji bi se očekivao od svakog pristojnog a kamoli ponosnog čovjeka, Crna Gora bi već skoro 5 godina živjela sa kohabitacijom, a ne pod diktaturom. Ne bi bilo političke korupcije, još manje razloga za Vladu izbornog povjerenja, za državni udar na dan izbora, demokratski dijalog u parlamentu bi rješavao sve sporove, a kompromis bi vodio društvo ka izlječenju i istinskim vrijednostima.

Da je Filip bio predsjednik države, kao što nije, da je služio građanima a ne pojedincima, niko danas na javnoj sceni ne bi sumnjao da je njegovo pismo VDT-u izraz stvarne želje da se izabrani predsjednik umiješa u rješavanje političke krize, a ne jeftin trik odrađen po nalogu partijskog Šefa kako bi se ohladila čorba koju je Đukanović sam zakuvao. Samozvani predsjednik ovim pismom je samo ovjerio već pomenuti stav Šefa DPS-a o neophodnosti da VDT sve važne odluke nosi na potvrdu u DPS i Milu lično. Tako, kažu, nije bilo ni kod Tita.

Stanković se danima preznojavao šta da čini, izložen pritiscima i apelima iz zemlje i inozemstva, a onda se oglašava Filip nejaki oslobađajući prostor VDT-u da postupi po naređenju! Istina, u prvi mah, a naročito nakon višeznačnog saopštenja DPS-a i oglašavanja njegovih papagaja, Stanković nije bio siguran da li Vujanović i ovog puta djeluje po Milovom nalogu. Želio je, ipak, da sve provjeri kako mu Đukanović opet ne bi udario šamar u stilu kako VDT nije smio tako važnu odluku, kao što je izdavanje obavezujućeg uputstva, donijeti bez pravnog osnova i pod pritiskom političara, makar se radilo o predsjedniku države?!

Zato je Ivica sačekao par dana, još jednom razmislio, popio još jedan čaj od nane, još jednom pročitao pomenuti dopis, još jednom pitao Mila za mišljenje i tako nepobitno utvrdio zašto se Filip tog jutra digao na lijevu nogu i pozvao neispavanog Meda i zašto nam opet, kao i onog 16. oktobra, prijeti krvoproliće. Rezultat svi znamo - izdato je obavezujuće uputstvo čime je spasen mir, spaseni i DPS i DF, spaseni Aco i Limenka, Telekom i Ana, spaseno obezbjeđenje i novi Mercedes VDT, spasen talik od SDT, spaseni nezavisnost i profesionalni kredibilitet pravosuđa...

Jedino je Filip ostao da visi, ali ko uopšte to primjećuje kada je ionako od prvog dana imenovanja za predsjednika Montenegra sebe učinio nevažnim i čak nevidljivim.

( Željko Ivanović )