INTERVJU Sorokin za "Vijesti": Književnost je divlji i lijepi konj, a ne razbijački alat

Mnogi pisci cijelog života pišu jednu knjigu, većina ih tako funkcioniše, međutim, Vladimir Sorokin kaže da svaki put voli da skine svoju staru književnu kožu i navuče novu. On već decenijama iznova izmišlja svoju književnost i ono što u ruskoj literaturi može biti napisano. Kako kaže, svako ko u ruskoj književnosti kreće u avanturu pisanja, iz sebe ima bradate klasike od kojih, htio-ne htio, pozajmljuje. Ali i to treba umjeti, iskoristi njihove alate, a ne posmatrati ih idolopoklonički. Sorokinu to polazi za rukom odavno. Tokom proteklih 40 godina, rad Vladimira Sorokina srušio je skoro sve zamislive političke, društvene i književne tabue u Rusiji.

Veoma rano počeo je da se bavi pisanjem, grafikom, slikarstvom i konceptualnom umjetnošću pod uticajem ruskog andergraunda osamdesetih (ilustrovao je više od pedeset knjiga). Sorokinov književni debi (poezija) povezuje se sa 1972. godinom, poslije čega, mada intenzivno piše, čitavu deceniju gotovo ništa ne objavljuje. Godine 1985. u pariskom časopisu A-Ja objavljuje izbor od šest priča i (u izdanju čuvene kuće Sintaksis Andreja Sinjavskog), roman “Red”. Tek marta 1992. godine ovaj roman je objavio i ruski časopis Umjetnost filma.

Uslijedili se romani: Norma (1979-1983), Trideseta Marinina ljubav (1982-1984, prvi put objavljen 1995), Roman (1994), Srca četvorice (1994), Plavo salo (1999), trilogija Led (2002), Broov put (2004), 23.000 (2005), Dan opričnika (2006), Šećerni Kremlj (2008), Mećava (2010), Telurija (2014). Objavio je i veliki broj zbirki novela, priča i eseja: Gozba, Jutro jednog snajperiste, Moskva, Mjesec dana u Dahauu, Eros Moskve, Konjska čorba, Hirošima, Nišan, Crni konj sa bijelim okom itd. Napisao je i veliki broj pozorišnih komada: Zemunica (1985), Ruska baka (1988), Povjerenje (1989), Dismorfomanija (1990), Jubilej (1993), Hochzeitsreise (1995), Šči (1996), Dostoevsky-Trip (1997), Peljmeni (1997), Srećna Nova (1998), Kapital (2006), Zanošenje (2009). Potpisuje i veoma zapažene i nagrađivane filmske scenarije: Bezumni Fric (1994), Moskva (2001), Kopejka (2001), “4”(2004), Meta (2011), Dau (2013). Napisao je i libreto za operu Rozentalova djeca na muziku Leonida Desjatnikova, koja je premijerno izvedena 2005. godine u Boljšom teatru. Na Venecijanskom bijenalu 2015. Sorokin je izveo performans u “Paviljonu Telurija”, a 2017. godine u Talinu je priredio izložbu slika i grafika. Dobitnik je velikog broja nagrada “Narodni Buker” i “Andrej Beli” za posebne zasluge u ruskoj književnosti (2001), nagrade “Liberti” (2005) za doprinos rusko-američkoj kulturi, kao i rusko-italijanske nagrade “Maksim Gorki” za roman Led (2010). Roman Mećava dobio je 2010. godine nagradu NOS (Nova slovesnost), najprestižniju rusku nagradu “Velika knjiga” 2011, a nagradu kineskih izdavača i prevodilaca koja se dodeljuje za najbolji strani roman 2012. Roman Plavo salo dobio je 2012. godine nagradu “Twitter Prize” kao najbolji strani roman, koja se dodjeljuje glasanjem na japanskom Tviteru. Za člana Njemačke akademije za jezik i književnost izabran je 2013.

Djela Vladimira Sorokina prevedena su na engleski, francuski, njemački, italijanski, holandski, finski, švedski, poljski, srpski, estonski, japanski, korejski i druge jezike.

Ako ti uspije da elegantno ritneš vlast - odlično, ali praviti od toga profesiju, opasno je za samu književnost

Podgoričkoj publici u oktobru se predstavio lično i svojim radovima na otvaranju izložbe “Plavo salo/Dan opričnika - cancelrussianculture”. Jedan od najpopularnijih i najpriznatijih savremenih ruskih pisaca stigao je u Crnu Goru, nakon Njujorka, Londona i Berlina, sa izložbom radova napravljenih uz pomoć vještačke inteligencije. Njegove priče, kao i njegovi likovni radovi, su provokativne, nadrealne, apsurdne, groteskne i transgresivne, često prikazuju scene koje su tabu, koje su uznemirujuće, zastrašujuće i neprijatne za čitanje, ali i urnebesne i uvijek stilski briljantne.

Mnoge od njih smještene su u alternativne ili futurističke hiperbolizovane verzije Rusije, i spajaju elemente naučne fantastike, satire i društvenih komentara. Sada živi u Berlinu, a mnoge njegove knjige su ili ograničene za distribuciju ili su potpuno zabranjene u Rusiji, poput njegovog najnovijeg romana “Nasljeđe”. Tokom godina, čak i prije rata između Rusije i Ukrajine, mnoge njegove knjige su takođe izazvale žestoku pometnju među kritičarima i negodovanje među konzervativcima i provladinim aktivistima.

Za “Vijesti” je govorio o svojoj književnosti, komplikovanom odnosu pisca i vlasti u Rusiji kroz istoriju, cenzuri, novim opričnicima, današnjem Kremlju i Putinu, otkazivanju ruske kulture i ratu u Ukrajini...

Da li i dalje vjerujete da ruski pisac ima dvije mogućnosti: da piše ili da se plaši?

U Rusiji, vlast i pisac nikada se nisu voljeli. Pisci (oni dobri) pisali su istinu o ruskom životu i državi, što se vlastima nije dopadalo. Gotovo svi naši klasici stradali su zbog vlasti, a neki su i život izgubili. Osamdesetih godina prošlog vijeka shvatio sam jednom zauvijek: ako se bojiš da pišeš istinu, nemoj pisati, budi samo čitalac. To je kao sa alpinizmom: ako želiš da se popneš na Everest, ali bojiš se visine - ostani kod kuće, gledaj fotografije vrha koje su napravili drugi.

Nakon svih ovih godina napada, čini mi se da ste postali samo hrabriji i popularniji, čak i na Zapadu. Da li sam u pravu?

Da, broj čitalaca se povećao. Ali to nije samo zbog skandala i pažnje vlasti. Pišem već više od četrdeset godina! Na Zapadu je moja prva knjiga izašla 1985. godine. Tokom tog vremena urađen je veliki posao i nešto je ostalo na papiru.

Piramida vlasti, reaktor diktatorske energije, zrači onog ko je na vrhu, čineći od njega ne osobu, već funkciju. Vertikala vlasti je antičovječanska konstrukcija, koja ne uzima u obzir želje i potrebe običnog čovjeka, a stanovništvo za nju predstavlja samo materijal za njene planove. Sve ruske nesreće potiču od nje. U 21. vijeku ovo je zastrašujuće arhaična struktura, groteska koja obesmišljava život građana, čineći ga opasnim, nepredvidivim, siromašnim.

Da li riječi pisaca, u eri cenzure, postaju još ubojitije?

Najvažnije u situaciji sa cenzurom je da ne bude autocenzure i da pisac ne koristi književnost kao razbijački alat za borbu protiv piramide vlasti. Mnogi naši pisci disidenti, kada je SSSR propao, propali su zajedno s njim, jer je njihova književnost bila potpuno zavisna od objekta njihove mržnje. Književnost je divlji i lijepi konj, a ne razbijački alat. Ako ti uspije da elegantno ritneš vlast - odlično, ali praviti od toga profesiju, opasno je za samu književnost.

Književnost u Rusiji i dalje igra veoma važnu ulogu u društvu. Da li postoje dvije ruske književnosti, ona u otadžbini, i ova, kao što je Vaša, u egzilu i kako Vam one djeluju?

Za pravog pisca granice država ne igraju ulogu. Svoju Rusiju nosimo u sebi, kako je primijetio Nabokov. Danas nema gvozdene zavjese i one čvrste podjele pisaca na sovjetske i antisovjetske, koja je postojala u 20. vijeku. Tada su u SSSR-u piscima odozgo nametali metod socijalističkog realizma. U Putinovoj Rusiji, gdje nema ideologije, već samo želja vlasti da se očuva po svaku cijenu, nema ni književnog državnog mejnstrima. Roman o veličini sadašnje ruske vlasti i o mudrosti Putina nije napisan i teško da će biti napisan. Ipak, savremena Rusija nije Sjeverna Koreja.

Opričnina je otrov koji od vremena Ivana Groznog truje ruski život. Opričnik je sluga vlasti s posebnim ovlašćenjima. U svakom policajcu, u svakom bezbjednjaku, živi opričnik kojem je sve dozvoljeno za “zaštitu države”. Duh opričnine prožeo je rusku vlast

Kako vidite trenutnu situaciju u svojoj zemlji iz berlinskog egzila? Da li je Vaša emigracija trajna?

Ne želim sebe da nazivam emigrantom. Emigracija je karta u jednom pravcu, težak položaj u kojem su se pisci nalazili u 20. vijeku. Naravno, danas postoje ljudi iz kulture koji ne mogu da se vrate zbog krivičnih postupaka koje je vlast pokrenula protiv njih. Moja situacija nije takva, mogu da se vratim bilo kada, ali jednostavno ne želim. To je moj izbor. Siguran sam da će se režim u Rusiji promijeniti na bolje i da ću se vratiti. I mnogi će se vratiti.

Otkazivanje ruske kulture smatram ironičnim, jer je ona odavno postala dio svjetske, i nijedan društveni događaj, čak ni rat, ne može je otkazati, prekrižiti. Četrdesetih godina prošlog vijeka mnogi su odbijali da čitaju Getea. Ali rat se završio, i opet ga izučavaju na univerzitetima širom svijeta i čitaju kod kuće. Ratovi dolaze i odlaze, a kultura ostaje. Naše bradate književne klasike nije moguće otkazati.

U članku objavljenom u “Gardijanu” četiri dana nakon početka rata u Ukrajini, napisali ste da je predsjednik Putin posisao mržnju prema Zapadu “u crnom mlijeku iz sise KGB-a”. Kako danas vidite njega i njegovu politiku?

Problem nije u Putinu, već u arhaičnoj, piramidalnoj strukturi vlasti koju je izgradio još Ivan Grozni u 16. vijeku i koja opstaje do danas. Čovjek, koji se nađe na njenom vrhu, poslije deset godina postaje diktator. To je zakon, kao sila prstena u “Gospodaru prstenova”. Prije svog predsjednikovanja, Putin je bio običan činovnik, ne gori od drugih. Tada je govorio razumne stvari o demokratiji, zapadnom partnerstvu, slobodi govora itd. Piramida vlasti, reaktor diktatorske energije, zrači onog ko je na vrhu, čineći od njega ne osobu, već funkciju. Vertikala vlasti je antičovječanska konstrukcija, koja ne uzima u obzir želje i potrebe običnog čovjeka, a stanovništvo za nju predstavlja samo materijal za njene planove. Sve ruske nesreće potiču od nje. U 21. vijeku ovo je zastrašujuće arhaična struktura, groteska koja obesmišljava život građana, čineći ga opasnim, nepredvidivim, siromašnim.

“Dan opričnika” napisan je 2006. godine, u vrijeme relativnog optimizma u Rusiji. Kako ste bili tako sigurni da će stvari poprimiti zlokoban obrt i da će Vaša zemlja završiti u ratu?

Opričnina je otrov koji od vremena Ivana Groznog truje ruski život. Opričnik je sluga vlasti s posebnim ovlašćenjima. U svakom policajcu, u svakom bezbjednjaku, živi opričnik kojem je sve dozvoljeno za “zaštitu države”. Duh opričnine prožeo je rusku vlast. Znaci nove opričnine bili su vidljivi na početku ovog vijeka, o čemu sam napisao priču. Ali, to je velika tema. Kada je riječ o ratu u Ukrajini, to je posljedica činjenice da je jedan čovjek više od dvadeset godina sjedio na vrhu piramide vlasti. Diktatori prije ili kasnije pokreću ratove, jer žive u svijetu svojih geopolitičkih iluzija.

Ko je opasniji - opričnici iz prošlosti ili ovi današnji?

I jedni i drugi su odvratni.

Koliko Vam je važan angažman u likovnoj umjetnosti i kako korespondira sa Vašom književnošću?

Po prvom zanimanju sam umjetnik, bavim se time od svoje devete godine, osamdesetih godina u SSSR-u zarađivao sam za život praveći grafike za knjige. Kada ne pišem (a takve pauze kod mene mogu trajati nekoliko godina), crtam. To su dva potpuno različita procesa, koje nikada nisam kombinovao. To je kao letjeti nebom i plivati ispod vode. Oni međusobno obogaćuju jedan drugog, bez sumnje.

Kao što ste napravili pionirske korake u ruskoj književnosti i razbili mnoge tabue, okušali ste se i u modernoj tehnologiji vještačke inteligencije. Da li je to Vaše trajno opredeljenje, da uvijek idete dalje, bar deset koraka ispred drugih?

Zaranjanje u nove kulturne vode moja je slabost. Pisao sam ne samo romane, već i scenarije za filmove, čak libreta za opere. Marat Geljman, naš neumorni art-entuzijasta, predložio mi je da radim sa vještačkom inteligencijom (AI). Zaroniо sam u ovaj novi bazen. I moram reći, osjećam se odlično u njemu. Ima mnogo mogućnosti da se uradi nešto što će veoma iznenaditi.

U nazivu Vaše izložbe, kojom ste se prestavili u Podgorici, stoji i “cancel Russian culture”. Šta mislite o politici otkazivanja kulture i da li je cjelokupna ruska književnost i umjetnost kriva za aktuelnu politiku Kremlja i da li treba da trpi posljedice?

Zaista, poslije tog izraza, koji je već postao izlizani kliše, na našoj izložbi je trebalo da stoji znak ‘?’. Ali on je iz nekog razloga nestao! Otkazivanje ruske kulture smatram ironičnim, jer je ona odavno postala dio svjetske, i nijedan društveni događaj, čak ni rat, ne može je otkazati, prekrižiti. Četrdesetih godina prošlog vijeka mnogi su odbijali da čitaju Getea. Ali rat se završio, i opet ga izučavaju na univerzitetima širom svijeta i čitaju kod kuće. Ratovi dolaze i odlaze, a kultura ostaje. Naše bradate književne klasike nije moguće otkazati. Nadam se da će se ovaj besmisleni i krvavi rat uskoro završiti.

( Nina Vujačić )