"Učenje Don Huana" Karlosa Kastanede: Duhovno putovanje pod sjenkom pejotla

Knjiga “Učenje Don Huana - znanje Indijanaca Jaki”, tajanstvenog američkog pisca Karlosa Kastanede, po rođenju Brazilca, a po nekima Peruanca - u njegovom slučaju, već oko mjesta rođenja počinju nepoznanice - priča je o Don Huanu, indijanskom poznavaocu ljekovitog bilja i iscjeljitelju od mnogih bolesti. Ovu svojevremeno izuzetno popularnu knjigu sa engleskog prevela je Nada Ćurčija Prodanović.

Priča o Don Huanu biće uvod u modu koja je obilježila jedno vrijeme - teško je danas dočarati koliko je i na kakve sve načine Kastaneda bio popularan sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka. Milionski tiraži ali i medijske kontroverze pratile su fenomen Kastanede, a i sam autor kao da se trudio da što manje nejasnoća razjasni...

“Legenda” kaže da je Karlos Kastaneda bio student antropologije na Kalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu kada je počeo sa iznalaženjem materijala za ovu knjigu zbog čega je često putovao po okolnim mjestima i tražio poznavaoce trava koje su u svrhu liječenja koristili Indijanci na tom području. Prilikom jednog takvog putovanja, na jednoj autobuskoj stanici u Arizoni, sasvim slučajno je upoznao starijeg Indijanca za koga mu je njegov prijatelj, koji mu je ujedno bio i vodič prilikom takvih istraživanja, rekao da taj čovjek dobro poznaje mnoge ljekovite trave. To je bio Don Huan i Kastaneda je stupio u razgovor sa njim, ali je ubrzo stigao autobus koji je toga sjedokosog Indijanca odvezao u drugom pravcu od onog u kome je trebalo da putuje Kastaneda. Prijatelj mu je objasnio da taj Indijanac nije iz Arizone već iz sjeverozapadnog dijela Meksika, tačnije, iz meksičke savezne države Sonore. Karlos je znao da neće biti lako o tome razgovarati sa Don Huanom jer je i dalje vladalo nepovjeranje između Indijanaca i bijelaca čemu Indijanci skoro da nimalo nijesu krivi. Čak su i ime tom narodu smislili prvi bijelci koji su se iskrcali na tlo Amerike misleći da su došli u Indiju pa su tamošnje domorodce nazvali Indijancima. Međutim, Kastaneda se nije obazirao na to, pa je više puta odlazio kod Don Huana njegovoj kući u Meksiku sam bez svog pratioca jer je imao jaku želju da sa Don Huanom razgovara u četiri oka. Pri tom je pažljivo slušao i bilježio sve njegove mudrosti koje je čuo, nastojeći da mu što ne promakne. Na taj način je saznao dosta o ljekovitom bilju i njegovoj upotrebi u spašavanju oboljelih ljudi. Saznao je da su posebno mjesto u mnoštvu biljaka koje je Don Huan s velikim učinkom koristio bile i tri halucinogene biljke: pejotl... tatula... i jedna gljiva, vjerovatno Psilocybe mexicana. U to vrijeme Don Huan je bio čuven kao uspješni brujo što je na španskom značilo: uspješan ljekar, vidar, vještac, čarobnjak, zapravo šaman. Okolni ljudi su vjerovali da on pored tih naučenih vještina u liječenju, posjeduje još i neko “tajno znanje”, natprirodnu moć s kojom se rodio. Don Huan je te trave upotrebljavao, odvojeno i u raznim dozama zavisno od toga u koju svrhu ih koristi, zapravo, šta je s njima želio da postigne. Pored liječenja oboljelih, koristio ih je i u cilju postizanja umjerenog zadovoljstva i raspoloženja, katkad i natprirodnog zanosa i osjećanja beskrajne sreće. Međutim, nekad su mu te biljke služile i za magiju. Njihova primjena čovjeka je dovodila do posebne percepcije putem koje organizam direktno saznaje bitna svojstva raznih pojava i predmeta u stvarnosti. Na taj način čovjek uključuje povezivanje čulnih podataka sa ranijim iskustvom. Omogućuje mu se korektno rasuđivanje i kategorisanje podataka prispjelih u njegovu svijest. Baš tome Don Huan je pridavao posebnu važnost jer je smatrao da je upravo to stanje jedini način racionalnog progresa i učenja, jedini put do stvarnog sticanja moći u ostvarivanju realnog uspjeha. Karlos Kastaneda je to stanje nazvao “stanjem neobične stvarnosti”.

Tek nakon punu godinu dana poznanstva i nekog oblika saradnje sa Don Huanom, Kastaneda kaže da mu se ovaj dosta neobični Indijanac počeo polako otvarati, pa čak i povjeravati. Jednog dana mu se povjerio da posjeduje izvjesno znanje koje je primio od svog učitelja koji ga je upućivao u neku vrstu šamanističkog šegrtovanja. Don Huan je bio beskrajno zahvalan tome čovjeku, dobrotvoru kako ga je on zbog toga često nazivao, pa je želio da Karlosa Kastanedu uzme za svog šegrta. Tada je Karlos dosta saznao i o tom čovjeku, učitelju Don Huana, koga je on zvao: diablero, jer su Indijanci iz Sonore tako nazivali zle osobe. Osobe koje su uz pomoć crne magije, a njom su se sonorski Indijanci često služili, kako su vjerovali - mogle da čovjeka pretvore u bilo koju životinju, kojota, psa, pticu...

Na osnovu onoga što je Karlos toga dana čuo od Don Huana shvatio je da učenje toga čudnog starca treba razumjeti na način na koji ga je on razumio i usvojio i da Don Huanovo učenje jedino na taj način može postati jasnije, ubjedljivije i imati pravi i puni smisao. Pored svega toga Kastaneda je na kraju ponovo, po ko zna koji put, zaključio da je Don Huan ipak najveći značaj davao upotrebi halucinogenog bilja. Međutim, ovaj mudri Indijanac nije bio voljan da previše priča o toj vrsti trava i njihovoj primjeni, već je razgovor skretao na izvjesne predmete koji su prožeti nekom čudnom energijom tvrdeći da su postali takvi zahvaljujući moćnim ljudima i blagonaklonim duhovima. Ti predmeti su alat, ali ne obični alat, već, kako je to Don Huan smatrao: alat smrti. Predmeti o kojima je govorio, po njemu, nemaju moć prenošenja znanja. U stvari, on nije smatrao da su ti predmeti, stvarni predmeti u materijalnom smislu, već je razne vrste moći nazivao alatima zato što je to poseban oblik ratnog oruđa namijenjenog da se u borbi bace na neprijtelja, da ubiju. Don Huan se povjerio Kastanedi da tih vrsta moći ima na desetine i desetine i da ih čovjek može steći. Da moć jednog predmeta zavisi od njegovog vlasnika, od toga kakvu moć ima njegov vlasnik. Rekao je da je ta energija predmeta kod slabijeg brujo-a, vrlo mala, dok je kod snažnijeg brujo-a znatno veća, jer snažan brujo svom predmetu daruje svoju snagu. Don Huan je rekao da postoje ograničenja tih vrsta moći, ali ni o njima tom prilikom nije htio puno da govori. Umjesto toga rekao je kakve je sve moćne predmete on imao. Prvo je pomenuo Maiz-pinto, kristale i perje. Objasnio je da je maiz-pinto zapravo malo zrno kukuruza koje u sredini sebe ima crvenu prugicu i da dobar brujo ima četrdeset osam tih zrna. Rekao je da svako to zrno može da ubije čovjeka ako uđe u njegovo tijelo. Da se to zrno kada uđe u čovjekovo tijelo smjesti u njegovim prsima ili crijevima. Taj čovjek se nakon toga ubrzo razboli i umre u toku tri mjeseca. Jedino ga može spasiti brujo koji ga liječi pod uslovom da je jači od onoga brujo-a koji ga je začarao. A taj koji ga liječi morao bi isisati to zrno što je u bolesnom čovjeku. Pri tom je Don Huan napomenuo da je malo brujosa koji bi se usudili da to rade, jer ako nije dovoljno jak da ga odbije od sebe, zrno će ući u njega i ubiće ga umjesto onog zaraženog čovjeka. Pri tom je Don Huan rekao da je žitna magija jedna od najjačih magija. Da se jedna od njih sastoji u tome što se jedno zrno stavi u svjež pupoljak žutog cvijeta. Cvijet se postavi na mjesto na kojem će žrtva najvjerovatnije doći u kontakt sa njim. A kada se to desi, magija je ostvarena. Sva moć zrna prelazi u čovjeka i obavlja svoju magičnu moć. Interesantno je to da nijedna ptica, ako slučajno vidi to magično zrno kukuruza, neće da ga pojede. Don Huan je kasnije objasnio Kastanedi postupak dobijanja tih zrna koji je u biti veoma složen. Istovremeno je pojasnio da znanje jeste moć, ali prava moć zavisi od vrste znanja koje čovjek ima, jer kakvog smisla može imati znanje o koječemu, a koje mu nije ni od kakve koristi.

Don Huan je Kastanedu podsjetio da je maiz-pinto samo sredstvo, instrument, a ne saveznik. Da mora naučiti da razlikuje to dvoje. Pritom je dodao da su kristali i perje (maiz-pinto), prave igračke u poređenju sa saveznikom.

Po učenju Don Huana sticanje saveznika značilo bi eksploatisanje stanja neobične stvarnosti izazvane halucinogenim travama.

Zahvaljujući vjerodostojnim pribilješkama, Karlos Kastaneda u ovoj knjizi otkriva Don Huanov sistem vjerovanja. Autor priznaje da je u svakom slučaju bilo teško sasvim razumjeti njegov način i rada i znanja.

Ova knjiga je napisana u dva dijela. U drugom dijelu autor je iznio strukturalnu analizu izvučenih podataka zabilježenih u prvom dijelu knjige i po njegovom mišljenju u njemu su, između ostalog, podržane tvrdnje da je Don Huan svoje učenje izlagao kao sistem logične misli, a da taj sistem ima smisla jedino ako se posmatra u svjetlosti svoje osnovne strukture.

U ovom dijelu knjige Kastaneda bilježi razne seanse u toku kojih ga je Don Huan učio vještinama upotrebe pojedinog bilja a autora je posebno interesovala upotreba pejotla.

Kastaneda je knjigom “Učenje Don Huana” izazvao veliko interesovanje kod miliona čitalaca širom zemlje, ali i kontroverze, posebno u naučnom svijetu. Obzirom na prirodu materijala koji čini srž ove knjige, mnogi su u cjelosti osporavali njenu valjanost. Međutim, bilo je ipak mnogo više onih koji su u “Učenju don Huana” vidjeli omamljujuću priču o jednom neobičnom duhovnom putovanju koristeći sveobuhvatan način spoznaje istinski vrijednih moći čovjeka, pogotovo onih perceptivnih. Za ovu knjigu bili su posebno zainteresovani tragaoci koji su bili nezadovoljni mogućnostima spoznaje života i svijeta u domenu koji im je omogućavala Zapadna civilizacija. U svakom slučaju ova knjiga je uspješan produkt neobuzdane mašte autora koji ostavlja snažan otisak u psihi čitaoca.

Karlos Kastaneda je rođen, kako se “većinski” smatra u Peruu, ali, navodno postoje i podaci da je Brazil njegova rodna zemlja, dok oko godine nema sporenja - riječ je o 1925. godini, a umro je 1998. u Los Anđelesu.

Objavio je petnaest knjiga koje su prodate u više od dvadeset osam miliona primjeraka i štampane na sedamnaest jezika. Značajan dio kritičara smatra Kastanedine knjige prije svega književnom fikcijom, ali nisu malobrojni ni oni koji njegov opus smatraju autentičnom filozofijom, ili nekom vrstom teorijske podloge modernog šamanizma...

Njegov rad pomogao je da se definiše čitava dekada šezdesetih ujedno nagoveštavajući New Age pokret.

Doktorirao je 1973. na Univerzitetu u Los Anđelesu, na grupi za Antropologiju. Disertaciju je uradio upravo na osnovu iskustva i znanja koja je stekao tokom istraživanja i pisanja svoje prve tri knjige - “Učenje don Huana”, “Odvojena stvarnost” i “Put u Ištlan”. Kastaneda se ubrzo nakon toga povukao iz javnosti kako bi dalje radio na sopstvenom unutrašnjem razvoju.

Živio je u ogromnoj kući u Los Anđelesu, zajedno sa tri žene koje je nazivao “saputnicama na putu ka Osvješćenju”. One su prekinule sve veze sa porodicama, prijateljima i odrekle se svojih imena kako bi se pridružile njegovom pokretu.

Osnivač je Cleargreen-a, organizacije koja je promovisala Tensegriti - termin koji je Kastaneda koristio da opiše tradicionalna toltečka pravila duhovnih vježbi za sticanje određenih moći koja mu je prenio njegov učitelj don Huan Matus.

( Vujica Ognjenović )