Blic turneja po Vojvodini

Svojevremeno sam studirala u Beogradu i u više navrata sam prolazila kroz Vojvodinu. Ali, to su bila druga vremena. Rijetko se putovalo radi uživanja, a mnogo više radi povoljnije trgovine. Do Novog Sada sam išla više puta nekim tužnim povodima i nikad nisam stigla da ga podrobnije upoznam.

Zato sam u maju, kad se organizovalo druženje generacije sa fakulteta u Zemunu, vidjela zgodnu priliku da bar na kratko upoznam Vojvodinu. Uvijek se trudim da vrijeme koje mi je na raspolaganju iskoristim tako da vidim što više. Odmah sam shvatila da je Vojvodina prevelika za vrijeme koje imam i da moram da se odreknem nečega. Poslije brojnih izmjena i dopuna, moj vjerni pratilac na svim putovanjima i ja smo sastavili rutu. Plan je bio sljedeći: Sremski Karlovci, Fruška Gora, Novi Sad, Sombor, Subotica, Vrbas.

Iz Zemuna smo krenuli ujutro. Pred sobom smo imali prelijepi majski dan. Prije Sremskih Karlovaca sam pored puta primijetila meni neobični vjerski objekat. Mislila sam da pripada nekom od brojnih narodnosti koji žive u Vojvodini. Zahvaljujući Guglu saznadoh da je u pitanju crkva Srpske pravoslavne crkve koja je posvećena žrtvama operacije “Oluja” i da je to prva crkva SPC izgrađena u ruskom stilu. I ime joj odudara od uobičajenih: crkva Blage Marije Banstol.

Ubrzo smo stigli i do Sremskih Karlovaca. Vjerujem da svi mi iz šezdeset i neke, a vjerujem i oni malo stariji i mrvu mlađi, imamo neku romantičnu sliku ovoga gradića u glavi. Tome je, naravno, najviše doprinio pjesnik Branko Radićevič, a i čuvena karlovačka gimnazija koju smo zavoljeli kroz film “Lajanje na zvezde”. Dugačka je i bogata istorija ovoga grada. U prolazu smo prošetali pored gimnazije, Bogoslovije, pravoslavne i rimokatoličke crkve, crnogorskog konzulata.

Sledeći cilj nam je bio Nacionalni park Fruška Gora. Naravno, služili smo se Gugl mapama i pripomagali putokazima i tako smo stigli do Stražilova, vrha Fruške Gore na kojem je sahranjen Branko Radičević koji je ovom mjestu posvetio svoju čuvenu pjesmu “Đački rastanak”. Stigli samo do njegovog spomenika, ali ne i groba.

Pošto smo shvatili da odavde možemo samo da se vratimo, a ne i da nastavimo dalje krenuli smo ka Petrovaradinskoj tvrđavi koja se nalazi na padinama Fruške gore, a na putu ka Novom Sadu. Tvrđava je građena 88 godina, kroz skoro cijeli 18. vijek. Zbog svog položaja, čak do 1948. godine isključivo je služila kao vojni, a onda je postala kulturni i turistički objekat.

Danas se na ovom prostoru nalazi glavna zgrada Muzeja grada Novog Sada, opservatorija i planetarijum Astronomskog društva Novog Sada i razne druge zanimljive institucije. Ipak najprepoznatljivije obilježje Petrovaradinske tvrđave je njena kula sa satom. Specifičnost satnog mehanizma starog više od 300 godina je u tome što njegova mala kazaljka pokazuje minute dok velika kazaljka pokazuje sate. Pročitah negdje da ga zovu i „Pijani sat“ jer kad je hladno kasni, a pri lijepom vremenu žuri.

Na Petrovaradinskoj tvrđavi se unazad 24 godine održava festival “Exit”, vjerovatno najznačajniji muzički festival na prostoru bivše Jugoslavije u 21. vijeku, a i šire. Gužva je bila na tvrđavi. Mjesta za parking smo se dokopali u momentu kad smo htjeli da odustanemo. Lijepo je prošetati ovuda, baciti pogled na Dunav, na Novi Sad koji se pruža duž njegove suprotne obale.

U podzemnu tvrđavu koju češće zovu Petrovaradinske katakombe nismo pokušavali da uđemo jer za to nismo imali vremena. Činjenica je i da nisam ljubitelj zatvorenog prostora takve vrste. Iskoristili smo vrijeme da prošetamo, popijemo kafu na lijepom vidikovcu. Lijepo mjesto su izabrali za festival. Sigurna sam da je i to dosta doprinijelo popularnosti Exita.

Do Novoga Sada je trebalo samo da pređemo most. Ušli smo u novi smještaj, istovarili stvari i odmah krenuli u obilazak. Srećom, centar nam nije bio daleko. Prvo na šta smo naišli je bila zgrada čuvenog Srpskog narodnog pozorišta, otvorena 1981. godine, koja se u to vrijeme smatrala najljepšom i najfunkcionalnijom u regionu. Prošlo je od tad više od 40 godina. Vjerovatno su se stvari promijenile, pa možda sada ima i ljepših i funkcionalnijih pozorišta, ali malo tako popularnih. Pozorište se u zgradu uselilo poslije 120 godina postojanja što znači da postoji već 163 godine. Ispred pozorišta stoje biste najpopularnijeg pozorišnog pisca sa ovih prostora, Jovana Sterije Popovića i Pere Dobrinovića, glumca i pozorišnog reditelja.

Novi Sad je osnovan krajem 17. vijeka. Zbog značaja koji je imao za srpsku kulturu krajem 19. vijeka su ga zvali Srpska Atina. Tada je napravljena i Gradska kuća, jedna od najljepših zgrada na glavnom gradskom trgu, Trgu slobode. Ispred nje se nalazi monumentalni spomenik posvećen Svetozaru Miletiću, jednom od najmlađih gradonačelnika koje je Novi Sad ikad imao.

Preko puta Gradske kuće nalazi se rimokatolička crkva Imena Marijinog koju obično zovu Katedrala. Mala crkva koja se ovdje prvobitno sagradila je skoro dva vijeka starija od zgrade koja se nalazi nasuprot njoj, ali sadašnji izgled katedrala je dobila skoro u isto vrijeme kad se sagradila Gradska kuća. Toranj crkve je visok 72 metra pa nije lako napraviti dobru fotografiju.

Većina nas je porasla uz pjesme Jovana Jovanovića Zmaja, a kasnije smo decenijama gledali seriju Neven dok se nije traka izlizala. Većina nas starijih dobro zna i njegovu tužnu životnu priču, pa je jasno zašto je to jedan od naomiljenijih pjesnika na širem prostoru. Zato je i njegova ulica jedna od najpopularnijih ulica u gradu. Na kraju ulice, ispred impresivne građevine Vladičanskog dvora nalazi se i čika Jovin spomenik.

U blizini Vladičanskog dvora nalazi se najznačajnija pravoslavna crkva u gradu: Saborna crkva Svetog Đorđa. U gradu ima dosta vjerskih objekata i većini smo se divili samo izdaleka.

U centru grada ima mnogo interesantnih fasada kojima sam se divila i fotografisala dok mi se vrat nije ukočio. Nisam stizala da se uputim šta se nalazi u kojoj zgradi. Samo sam se divila strpljenju i majstorstvu graditelja. Na žalost, kod nas sličnih zgrada nema. Ako smo nekad nešto i imali, srušene su pod izgovorom da se prave ljepše. Ljepota je i u trajanju.

Iako su me gradske fasade oduševile, ja bez prirode ne mogu. Noge su me same povele u Dunavski park, spomenik prirode koji se nalazi skoro u centru grada. Nisam očekivala jezerce. Bilo je puno ljudi na ovom komadiću prirode, ali je imalo mjesta za sve. Svako je u parku uživao na svoj način. Naravno, tu je i bista Mike Antića. Nije mogla da se postavi na bolje mjesto.

Nismo stigli da obiđemo muzeje i galerije, nismo stigli ni do čuvenog Štranda, ali zato nismo mogli da ne odemo do čuvenog Ribarskog ostrva, popularno zvanog “Ribarac” gdje se nalaze brojni restorani koji na meniju pretežno nude riblje specijalitete. Nismo se pokajali. Čak ni jednu fotografiju nisam napravila posvećujući svu pažnju smuđu.

Iz Novog Sada smo krenuli ka Subotici, najsjevernijem gradu Vojvodine i drugom po broju stanovnika. Granica s Mađarskom je na samo 10 km od grada. Subotica je postala moderan srednjoevropski grad krajem 19. i početkom 20. vijeka. Njeni bogati građani toga doba su htjeli da njihov grad bude ljepši čak i od Budimpešte. Zato su dali šansu novom pravcu u arhitekturi – secesiji. Čitala sam nešto o tome, ali sam voljela da to i uživo vidim.

Parkirali smo se u blizini centra grada. Prva zgrada koja mi je privukla pažnju bila je Rajhl palata, koja je jedan od simbola grada i jedno od remek djela mađarske secesije. U njoj je smještena Savremena galerija. Oglas pored ulaznih vrata je, pretpostavismo, dio nekog umjetničkog performansa. Naišli smo u vrijeme kad se nešto renoviralo, pa smo joj se, kao što većinom i radimo, divili izdaleka.

I u Subotici Gradska kuća dominira veličinom i ljepotom Izgrađena je na samom početku 20. vijeka. I ona je, kao i Rajhlova kuća rađena u stilu mađarske secesije. Upravo ovaj arhitektonski stil u velikoj mjeri odvaja Suboticu od ostalih gradova i čini je veoma privlačnom za turiste.

Spontano i potpuno iracionalno, revoltirana politikom Izraela odbila sam da vidim sinagogu u Novom Sadu. Dok sam stigla do Subotice shvatila sam da je to bilo glupo i da zgrada nije ništa kriva. Zato sam pošla da vidim čuvenu subotičku sinagogu za koju tvrde da je jedna od najljepših primjera sakralne arhitekture secesije, ne samo u okolini već i u cijeloj Evropi. Morala sam se saglasiti.

Narodno pozorište je bilo u fazi renoviranja, a ulaz u Narodnu biblioteku je više nego interesantan. Vidjeli smo i pravoslavnu, rimokatoličku i franjevačku crkvu. Bilo je tu mnogo različitih spomenika i interesantnih skulptura, bista Danila Kiša, brojne zanimljive fasade, fontane. Sve smo to pretrčali za nekoliko sati. U tome smo šampioni.

Uputili smo se na drugu stranu, ka Somboru, koji je mješten u sjeverozapadnom dijelu Vojvodine. Do njega smo došli prolazeći beskrajnu ravnicu. Interesantno je ovako, na dan-dva, gledati u daljinu, a da pogled nema na čemu da se zaustavi, ali na duže staze… Prisjetih se čuvene knjige “Osma ofanziva” Branka Ćopića i dobre serije po njoj snimljene. Riječ je o kolonistima koji su iz gudura Bosne, Hercegovine i Crne Gore došli u ovu ravninu. Trebalo je vremena da se na to naviknu. Neko nije nikad uspio. Sumnjam da bih i ja. Škljocala sam iz auta jer smo se vozili autoputem.

Sombor ima mnogo dužu istoriju od Subotice koja seže od 14. vijeka. Puni vijek i po (15. i pola 16 vijeka) Somborom su vladali Turci. Uvijek sam imala neku romantičnu predstavu o ovom gradu kojoj je uzrok, sigurna sam, poznata pjesma Zvonka Bogdana “Fijaker stari”.

“Fijaker stari ulicama luta

i sobom nosi zaljubljeni par

cele noći sneg polako pada

a dvoje mladih greje srca žar.

Prošla je noć ta kao oka treptaj

i zora rana ostavlja svoj trag

ja napuštam najmiliju dragu

sve divne noći i taj Sombor grad”

Kad god se spomene Sombor na um mi padne ova pjesma. Nisam usamljena. Fijaker je simbol ovoga grada, pa se replika fijakera nalazi i pored ulaza u Gradsku kuću.

Osim fijakera u Somboru su izuzetno popularni i bicikli. Parkinzi za njih su svuda, a najviše nas je oduševio onaj ispred osnovne škole.

Kažu da je Sombor najzeleniji grad u Srbiji. Pored somborskih ulica nalaze se neobična stabla još neobičnijeg naziva – bođoši. Donešeni su iz doline Misisipija daleke 1903. godine i neznano kako dobro su se prilagodili klimi mnogo drugačijoj od one u postojbini. Sombor je ponosan na svoje zelenilo i njeguje ga. Svedočili smo jednoj od akcija sađenja cvijeća u centru grada.

Osim Gradske kuće, Gimnazije i Sokolskog doma sve istaknute građevine u širem centru grada su vjerski objekti koji su uglavnom pravoslavni i rimokatolički. Nisam se mnogo unosila, sustizao me i umor, a bilo je i nemoguće sve to popamtiti. Uglavnom, sve fasade crkava su uglavnom bile skoro sređene, dok poneke prelijepe zgrade vape za renoviranjem. Valjda će i na njih doći red.

Novi Sad, Subotica i Sombor su opravdali očekivanja. Vožnja ravnicom je bila nesvakidašnje iskustvo. Morala sam negdje omanuti, a to je bio izbor posljednjeg grada u Vojvodini koji smo planirali da posjetimo. Malo zbog toga što nam je bio na putu za povratak kući, a više nadajući se da i tu ima šta da se vidi, izabrala sam Vrbas i pogriješila. U Vrbasu tako malo toga ima da se vidi da ništa nećete propustiti ako ga zaobiđete. To što ima razvijenu industriju (Vital, Carnex) nije mu pomoglo ni da ima centar grada koji ćeš da prepoznaš kao centar grada. Jedino čega ne fali su vjerski objekti. Čak je u izgradnji i jedna monumentalna crkva, koja je veličinom i luksuzom nadmašila sve koje smo do tad vidjeli. Osim ove, ima ih još nekoliko: pravoslavna, evangelistička, reformatorska…

U Vrbasu živi dosta onih koji su svojevremeno pošli iz Crne Gore. Kako se sad izjašnjavaju nebitno je, ali na postojbinu nisu zaboravili. U Gradskom muzeju je gostovala JU Muzeji i galerije iz Nikšića sa izložbom “Princeze na dvoru Petrovića”, a prikazivala se i izložba “Lubarda, sasvim lično”. U, valjda, glavnoj ulici smjestilo se i Udruženje Crnogoraca Vrbasa.

U povratku smo imali ideju da se upoznamo s Fruškom Gorom sa druge strane. Odvezli smo se poprilično. Šetali malo šumom, pogledali karte, putokaze… i shvatili da je ovo ipak preambiciozno i da se ne može pretrčati za par sati. Odustali smo i ostavili Frušku goru za neku drugu priliku. Valjda će je biti.

I tako… Tokom nepuna četiri dana obišli smo dobar dio Vojvodine. Malo ko bi nam mogao parirati u tome. Neumorni smo kad krenemo u obilaske. Bili smo zadovoljni. Planirali smo sljedeće potencijalne kandidate za obilazak. Opet se nervirali što smo omanuli sa Vrbasom. Onda nas je od Čačka do Gostuna uhvatilo takvo nevrijeme sa kišom i gradom tokom kojeg se nije vidjelo gdje vozimo, gdje smo u više navrata mislili da ćemo ostati bez stakala na autu, da je taj utisak, bar na dan, dva bacio sve ostale u zapećak. Ipak, mini-ekskurziju po Vojvodini ću upamtiti kao jedno baš lijepo putovanje.

JASNINA PUTOVANJA

( Jasna Gajević )