Tramp će pokušati da razdvoji Putina i Sija

Izvještaji o telefonskom razgovoru između novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Država, Donalda Trampa, i njegovog ruskog kolege, Vladimira Putina (mada je Kremlj te navode brzo demantovao), dali su prvi uvid u ton i pravac njihovog odnosa u neposrednoj budućnosti. Prema pisanju “Vašington posta”, Tramp je razgovarao s Putinom 7. novembra, upozoravajući ga protiv bilo kakve eskalacije u Ukrajini i podsjećajući ga na “značajno vojno prisustvo Vašingtona u Evropi”.

Bez obzira na to da li se razgovor zaista odigrao ili ne, svaku - čak i ako je samo indirektna - razmjenu poruka između njih dvojice treba pažljivo da prate američki saveznici na Zapadu, kao i glavni partner Rusije na Istoku: kineski lider Si Đinping. A takvih poruka bilo je mnogo u posljednjih nekoliko mjeseci.

Putin je ranije, na dan navodnog telefonskog razgovora, održao dug govor na godišnjem sastanku Valdaj debatnog kluba u ljetovalištu Soči na Crnom moru. Nije iznenađujuće da je govor - kao i Putinovi odgovori na pitanja publike nakon toga - bio antizapadni i pun uvjeravanja da je novi svjetski poredak sada u “fazama istinskog stvaranja”.

Međutim istovremeno, Putin se potrudio da pohvali Trampa kao “hrabrog čovjeka”, rekavši da bi razmotrio svaki Trampov predlog usmjeren na obnavljanje odnosa SAD i Rusije i okončanje onoga što je Putin nazvao “ukrajinskom krizom”.

Međutim, Putin je nakon toga znatno više vremena posvetio iznošenju argumenata za odnos između Rusije i Kine. Tu se nije toliko obraćao budućem američkom predsjedniku, već svom starom prijatelju, kineskom lideru.

Razlog za to seže do jedne od Trampovih poruka Putinu i Si Đinpingu. Tramp je rekao Takeru Karlsonu na jednom predizbornom skupu 31. oktobra da će raditi na tome da “razjedini” Rusiju i Kinu. Tramp je sugerisao da su oni “prirodni neprijatelji” jer Rusija ima ogromnu teritoriju koju Kina želi zbog svoje populacije.

Rusija i Kina imaju istoriju sukoba zbog teritorije duž svoje duge kopnene granice u Sibiru. Ovo je bio dio kinesko-sovjetskog raskola 1960-ih, koji je prethodio otvaranju SAD prema Kini pod tadašnjim predsjednikom Ričardom Niksonom 1970-ih.

Za razliku od Niksona, Tramp će po svoj prilici pokušati da resetuje odnose SAD sa Moskvom, a ne sa Pekingom. Iako je teško zamisliti sličan raskol između Rusije i Kine danas, Trampova očigledna želja da iskoristi nesuglasice između Rusije i Kine u korist SAD-a ne bi trebalo da se odbaci kao potpuno nerealistična.

Na prvi pogled, Putin i Si Đinping su blisko usklađeni. Međutim, dublje istraživanje odnosa između Rusije i Kine sugeriše da je to prvenstveno odnos između njihovih trenutnih lidera i da nedostaje institucionalna dubina koja karakteriše druge saveze.

U Rusiji postoji mnogo ogorčenosti prema Kini, kako u javnim, tako i u političkim krugovima. Rusi su i dalje oprezni u vezi sa rastućom ulogom Kine u Centralnoj Aziji i zabrinuti su zbog mogućih sporova oko dugo problematičnih granica. Mnogi su takođe nezadovoljni činjenicom da je Moskva sada mlađi partner Pekingu.

Ovo su potencijalno svi problemi koje Tramp može iskoristiti da stvori raskol između Rusije i Kine. Međutim, mnogo toga zavisi od toga šta Putin smatra da je u interesu Rusije. Ovo bi trebalo da bude nešto što bi zapadne zemlje trebalo da ozbiljno razmotre kada je riječ o tome u kojem pravcu će Trampova politika prema Ukrajini ići i šta to znači za Ukrajinu i Zapad.

Dogovor kojem bi posredovao Tramp vjerovatno bi podrazumijevao priznanje ruskih teritorijalnih osvajanja u Ukrajini od 2014. godine, potpuno ukidanje sankcija i široku međunarodnu rehabilitaciju za Moskvu. Sigurno bi takođe uključivao smanjenje američkog angažmana u NATO-u i obećanje da se savez neće dalje širiti.

Tramp bi mogao da postigne dogovor sa Putinom, ali pitanje je da li će ga se Putin pridržavati. Mnogo je vjerovatnije da će Putin jednostavno igrati na obje strane u nadi da bi Rusija mogla na ovaj način postati treći ravnopravan partner pored Kine i SAD u novom međunarodnom poretku.

Ovo je, naravno, puka fantazija s obzirom na veličinu ruske ekonomije, ali vjerovatno neće uticati na Putinove proračune, s obzirom na njegovu želju da obnovi status Rusije kao svjetske supersile.

Otvoreni pristup SAD prema Moskvi, umjesto Pekingu, takođe je teško zamisliti jer je malo vjerovatno da će američki evropski partneri pristati na to. Neki, poput Viktor Orbana iz Mađarske i Roberta Fica iz Slovačke, mogli bi smatrati ovu ideju generalno atraktivnom, ali Njemačka i Francuska, između ostalih u EU, vjerovatno će željeti da postignu dogovor s Kinom.

Razlog za to je ekonomske prirode - oni su uglavnom prevazišli svoju zavisnost od ruske nafte i gasa, ali ne i od Kine kao tržišta za izvoz.

Peking, s druge strane, neće dokono sjedjeti dok Tramp pokušava da stvori raskol između Rusije i Kine. Uprkos Putinovim naporima da izgradi paralelne odnose sa Sjevernom Korejom i Iranom, Si Đinping zadržava značajan ekonomski uticaj na Rusiju i iskoristiće ga da zadrži Rusiju na svojoj strani.

Diplomatski, Putin zavisi od Sija i organizacija koje predvodi Kina, kao što su Šangajska organizacija za saradnju i Briks. Mada postoje razlike između Moskve i Pekinga, oni takođe dijele zajedničko viđenje svijeta u kojem je SAD u terminalnom opadanju - što će sada vjerovatno biti još više ubrzano preokretima koji se očekuju tokom drugog Trampovog mandata.

Za Kinu posebno, sprečavanje SAD da se potpuno okrenu Indopacifičkom regionu biće ključni prioritet - a sprečavanje Trampa da postigne dogovor sa Putinom na štetu Kine biće visoko na Sijevoj agendi kao sredstvo da se postigne taj cilj.

Tramp bi mogao da pokuša da se otvori prema Rusiji postizanjem dogovora sa Putinom o Ukrajini. Međutim, takav dogovor s Putinom nije isto što i razdor između Rusije i Kine. Naprotiv, vjerovatnije je da će to “razjediniti” Evropu i SAD, te dodatno oslabiti transatlantski savez.

Umjesto da ponovo učini Ameriku velikom, Tramp bi mogao dodatno ubrzati njen pad tako što će zamijeniti teze i pomisliti da uništavanje onoga što je ostalo od liberalnog međunarodnog poretka nije isto što i njegovo preoblikovanje prema interesima SAD.

Autor je profesor međunarodne bezbjednosti na Univerzitetu u Birmingemu

Tekst je preuzet sa portala theconversation.com

Prevod: N.B.

( Stefan Vulf )