INTERVJU Zijah Sokolović: Bogat nostalgijom, riješen da brani iluziju pozorišta

U trenutku kada je, kako kaže, u Jugoslaviji bilo kulturno blagostanje, odlučuje da iz sigurnih voda zapliva u nepoznate i postane slobodni umjetnik. Bilo je to 1983. godine i nikada se nije pokajao zbog toga. Uostalom - “glumac je glumac”.

Njegove predstave traju decenijama, aplauzom i ovacijama ga dočekuje i ispraća publika širom svijeta, glumi, režira, piše, predaje, UNDP je ambasador dobre volje za toleranciju i protiv nasilja, penzioner i, kako za sebe reče, normalni je stanovnik planete Zemlje.

Igrao je i režirao u oko 170 pozorišnih predstava, snimio na desetine filmova i TV serija, dobio više od 100 nagrada, među kojima čak sedam za životno djelo. Za sebe kaže da se ne bavi pozorištem da bi glumio, već da bi nešto rekao, “bogat je nostalgijom vremena i prostora” i srećan što može da bude “glumac koji brani iluziju pozorišta”, jer to je “smisao umjetnosti”.

Na nedavno završenom 20. Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću bio je predsjednik žirija koji je odlučivao o nagradama. U pauzi između dvije predstave, dvije stvarnosti ili ponuđene iluzije, nastala je i ova “duo drama” jer, kako reče, sve je pozorište, pa i intervju - oboje smo se “spremili da ostavimo što bolji utisak”, ja postavljam pitanja, on odgovara, čak je i pozornica tu (terasa lokala), a umjesto vještačke svjetlosti (reflektora) imamo Sunce.

Njegovo ime je Zijah A. Sokolović.

“Glumac..je glumac...je glumac” - šta je glumac?

Kao mlad sam imao tu sreću u nesreći da se bavim pozorištem - bio sam prva generacija školovanih glumaca u Sarajevu i u BiH. Tako sam dobio mogućnost da odgovorim ili da razmislim o tome ako sam glumac, šta sam ja to? Da odgovorim na pitanje zašto se bavim time, a drugo, šta sam ja u stvari da bih se bavio time, tako da me je posle sustiglo to pitanje šta je to biti glumac, ko je je izmislio uopšte tu komunikaciju i šta je to značilo da je opstalo do danas. Znači, to je nešto mnogo dublje u prirodi čovjeka.

Od vremena do vremena, kako sam stario, tako su moji odnosi prema tome postali sve složeniji i zahtijevali su mnogo duže i ozbiljnije odgovore nego od onih prvih koji su me i natjerali da napravim predstavu “Glumac... je glumac... je glumac”, tad sam razumio da je spas čovječanstva u pozorištu, da jedino živi čovjek može donekle da objasni svu ljepotu i svu tragičnost svijeta. Svi ostali oblici nisu tako, što bi rekli, učinkoviti, zato što je pozorište strašno ozbiljno, ozbiljno u toj ljudskoj paničnoj situaciji da se objasni svijet u kojem čovjek živi i da se objasni čovjekova priroda. I nekako sam uspio da u svoje predstave i u svoj odnos prema pozorištu, stavim odgovore koji me još uvijek muče.

Da li ste zadovoljni odgovorima do kojih ste stigli?

Ono što je fantastično, odgovor šta sam ja, ili šta je poziriste, Ili glumac, potražio sam u predstavi “Glumac...je glumac...je glumac” prije 46 godina i na to pitanje još uvijek odgovaram igrajući tu predstavu. Znači da je to pitanje tako složeno, da je interesantno i za vrijeme koje prolazi, a igra se. Ono što me malo bunilo je kada bih pronašao neki smisao odgovora, da mi se on vremenom gubio. I ja sam se gubio, jer sam postao drugačiji u nekim stvarima, ali me to nije puno zbunjivalo.

Nastojao sam da ostanem u tome i sve predstave koje sam radio, od “Glumca”, pa “Cabares, Cabarei”, “Međuigre 0-24”, pa onda i “Medvjed”, i “Demokratija” koja je poslije izašla, pa i “Lijevo-desno glumac” gdje sam najdalje otišao u tom načinu upotrebe pozorišta u objašnjavanju samog pozorišta, čak i “Goja”, koju sam radio prošle godine, je jedno teško razmatranje glumca danas, kao glumca.

Pojedine Vaše predstave, poput “Glumac...je glumac...je glumac”, “Cabares, Cabarei”, “Rođenje - Kobajagi donijela me roda”, “Medvjed”, “Međuigre”...traju decenijama. Jeste li, kad ste ih stvarali, vjerovali da ćete ih toliko godina i u toliko zemalja igrati?

Isto i mene opterećuje ta vrsta analize i ne bih želio da se u nekom, sem ozbiljnom elementu, vraćam na ta razmišljanja. Ali, mislim kad sam birao teme, one su dolazile iz jednog stanja koja u mom svijetu nisu bila istražena na taj način ili nisu postavljena pitanja u tim predstavama tako kako sam ih ja postavljao i tražio odgovor. Što znači da trajanje predstava zavisi od tog prvog impulsa vremena u tom vremenu kada su nastale.

Neka vremena, i u glumcu i kod čovjeka, nisu su promijenila. Pitanja su ostale konstante i ostala je ta nesvjesnost. Možda sam samo kod predstave ‘”Lijevo – desno glumac” bio svjestan da je to tema koje je apsolutna. I onda sam bio začuđen, kako to nisam mogao ranije da pronađem, a stalno sam se vrtio. S tom temom sam išao na kafu, išao sam spavati, putovao sam s njom, a trebalo mi je 55 godina da kažem – to je to: teme koje su izabrane i ta upornost da se ne odustane od ideja, jer ako se odustane od pozorišta, onda sve ovo o čemu sam razmišljao, šta sam želio, ide u prolaznost.

U čemu se Vaše shvatanje i pristup pozorištu, igri, glumi, razlikuje kada ste glumac od onoga kada ste reditelj?

Igrao sam u mnogo lijepih predstava u asamblima, tako sam se vraćao iz neke samoće u društvo, da postanem dio cijeline, da se ne zaboravim i da se ne otuđim. Bilo je interesantno tragati za načinom na koji razmišljam o predstavama. I onda, živeći u Austriji, jedna divna glumica, Fide Iral, s kojoj sam igrao divnu predstavu dva sata na njemačkom, mi je rekla: “Zašto Vi ne režirate?” Iako sam u početku rekao da je dosta ljudima što igram, ipak sam odlučio da radim par predstava, da vidim kako ja to razumijem kad je neka zahtijevna tema. I onda sam se počeo mijenjati kao čovjek.

Možda je iz toga i proizašla predstava “Lijevo-desno glumac”. Ta lakoća pristajanja na sve date okolnosti. To znači da bi i u životu trebalo da čovjek lako pristaje da živi samo ako razumije date okolnosti. Ako ne razumije da je u krizi srednjih godina, onda stvarno ni doktor mu neće pomoći, ni hemoroidi, ni prostata. I onda sam dobio tu lakoću da pokušam da razumijem sebe, ili sebe kroz neki komad koji sad treba mene da promijeni u načinu igre. I bilo je stvarno neobično. Trebalo mi je vremena da prihvatim taj jedan oblik, da, ako mogu da kažem, neutrališem svakodnevni život, uobičajene navike, odnose, do režije. Počeo sam se stvarno bezobrazno mijenjati. I svijet sam počeo apsolutno drugačije da gledam.

Da li Vam se dopala promjena koju ste vidjeli u/na sebi i u društvu?

Dopala mi se zato što sam otkrio u sebi apsolutno nepoznate prirodne sposobnosti kao čovjeka koje su postojale, a nisu bile otkrivene zato što nisam bio u tim datim okolnostima. Pozorište je svemoćno u mnogobrojnim oblicima i moramo ga koristiti kao takvog, barem u istraživanju ili gledanju. Ne da gledamo predstavu i da idemo kući, ne da gledamo svoj život i da se ljutimo ili idemo da pijemo, ili da se liječimo kod psihijatra, nego da pokušamo sami da razumijemo. U tome je ljepota pozorišta.

Kad sam počeo da igram predstave na Akademiji bio sam i maštovit i simpatičan, imao sam tu duhovitost mentaliteta te zemlje i tog grada. Sve je to bilo simpatično, ali to nije bilo ono što je mene interesovalo. Pitao sam se da li mogu da uradim nešto drugo i vidio sam da mogu. Htio sam da razmišljam i da nešto kažem i tako je nastao “Glumac...je glumac”. Smisao moje uloge je da nešto ljudima kažem, a da ljudi vjeruju u to. Mi smo u situaciji sada da više vjerujemo vraču u Africi, kad bubnja, nego predsjedniku koji je svaki dan na televiziji. A isto je vrač. I on ima ulogu, ima ista sredstva, isto je pozorište.

Smisao u tome je da ja u svom opredjeljenju kao glumac iskoristim priliku da kažem nešto ljudima što mogu čuti samo u ovoj formi. Odustao sam od toga da budem glumac u svim oblicima. Želio sam da ostanem u tome gdje bih ja želio da nešto kažem.

Često u razgovoru pominjete Austriju. Koliko Vas je ona promijenila, i kao čovjeka, i kao umjetnika?

Napustio sam radni odnos 1983. godine, u vremenu kulturnog bogatstva, i postao sam samostalni umjetnik. Više nisam imao platu, nisam imao zdravstveno osiguranje. Odlučio sam se na jednu vrstu samoće - da sam radim to što mislim da treba da radim i da živim od toga. Znači, ja sam već bio u nekoj vrsti dalekog kapitalizma. Svi su bili šokirani. I to je možda neka tajna Austrije, što sam morao da igram svaku predstavu sa uvjerenjem da će ljudi ponovo doći da me gledaju, jer ja od toga živim. A ne želim da to devalviram, da sad pravim neke komedije koje ću prodavati, kada nije ni bilo toga u tom nekom smislu.

Znači, ja moram da igram predstavu kao da je ova početak sljedeće koja će biti, da bi ljudi došli da me gledaju. Kada sam došao u tu Austriju, onda sam vidio da oni manje-više isto razmišljaju kao ja, egzistencijalno, i da moraju za tu svoju egzistenciju da se stoprocentno trude. Da sve prestave igraju isto, sa punim angažmanom, da ne mijenjaju tekst, da ne otkazuju predstave, ni kad su bolesni, i kad nisu bolesni, da dolaze svi na probe istovremeno, da imaju apsolutni umjetnički angažman u tom domenu koji mogu da daju. Ušao sam u potpuno drugi svijet.

Kada ovdje kažeš disciplina, ljudi se nakostriješe, zato što disciplina po njima podrazumijeva nekreativnost. Ja ne pripadam tome. Ja pripadam nekoj individualnoj mašti duboko ukorijenjenoj u čovjeka koji treba da izađe u tom obliku. Upoznavši tamo glumce shvatio da se ne moram mijenjati, nego da se samo moram obogatiti nekim drugim stvarima. Imao sam osjećaj kao da nisam u Austriji, jer mi znamo kakva je Austrija. Ono, mi sve znamo. Mi smo ljudi koji sve znamo. Samo reci zemlja, mi sve znamo. Reci ime, mi sve znamo. I možemo da pričamo o tome. Samo mi reci temu. Promijenilo me u tom smislu jer sam dogradio svoj život, dogradio u jednom obliku da ljudi žive tamo na taj način i prave predstavu.

Rekli ste da predstave ne mogu trajati vječnost, ali knjige mogu. Da li ste se zbog toga odlučili da pišete?

Svi me nagovaraju da pišem ličnu knjigu, ne samo o doživljajima, nego o susretu predstava sa vremenom u kojem su prolazile. Drugačije je bilo igrati “Glumac.. je glumac...” 1978, a drugačije je danas. I u rečenicama, i u riječima. Igrajući na Brionima sa Ivicom Vidovićem, Perom Kvrgićem, Radom Šerbedžijom, bila je tu i Marina Vujčić, njen muže je sa Šerbedžijom osnivač festivala, koja mi je rekla: “Zašto ne izdate tekst te vaše predstave kao knjige, jer ovo je sve divno? Da ostane nešto”. Pitao sam je kako i ona je rekla da složimo taj tekst, da ljudi koji su gledali predstavu kažu da je to tekst, a ne neka improvizija. Ja znam tačno šta sam htio, kojim pozorišnim elementima sam se služio da bih se spasio kao glumac. Spasio u ideji, u igri. I onda sam to složio u tekst.

To je bilo drugo izdanje teksta. Prvo je bilo 1978. godine kada je Fabijan Šovagović, jedan veliki glumac, nakon što je odgledao moju predstavu napisao esej o njoj. Bio sam šokiran šta je on vidio u toj predstavi - sve ono što sam naučio, što sam znao, što sam vidio i što sam želio je stavio. On mi je rekao da moram da izdam knjigu tog teksta. Kad je knjiga izašla, rekao mi je da je to dokument. I onda kad je Marina to predložila, shvatio sam to mnogo ozbiljnije. Rekao sam da tekst mora bit neki dokaz da su ljudi gledali predstavu. Onda smo zvali ljude koji su gledali predstavu da pišu o tom i oni su pisali. I kada su počeli da pišu to je bilo jako dirljivo. Koliko ljudi vole to zanimanje, koliko ljudi cijene što sam se bavio tim zanimanjem i koliko su ljudi imali poštovanje što ja pričam o tom zanimanju toliko godina. To je za mene bilo fascinantno.

Imali smo sedam izdanja knjiga. I naravno, uvijek pare budu problem i prestali smo. I za “Cabares, cabarei” isto sam izdao knjigu. I to je išlo ko alva i dan danas ljudi hoće o tome da čitaju. I sad sam došao do treće knjige, izdavač je iz Podgorice, “Nova knjiga”. Bio je na Brionima i došao posle predstave da mi čestita, da kaže da je fantastična. Rekao mi je da moramo da izdamo knjigu. Znate, kad se ljudi oduše predstavom sve obećaju. On je obećao knjigu, ja sam rekao dobro, i knjiga je stvarno tu. Većina ljudi iz prve knjige “Glumac...je glumac” je pomrlo. I to je nešto fascinantno. Pero Kvrgić, Ćirilov, Šova, Stefanovski, Pero Kvesić, novinar koji je prvi napravio intervju sa mnom i rekao da je moja predstava za 101 čovjeka. On je tad rekao - fantastično je to u predstavi što samo jedan razumije, a svi gledaju. Sad su pisali ljudi iz ovog vremena.

U Vašoj biografiji stoji: živi u Beču, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Podgorici, Skoplju... Šta to znači - da Vas svuda ima, Ili da se i dalje tražite?

Ja i prije, u bivšoj Jugoslaviji, nisam bio član Saveza komunista. Bio sam član možda pozorišnog savjeta. Znači, baveći se sobom i glumom, nisam želio da pripadam nekoj cijelini, jer bih počeo da razmišljam kao cijelina. Toga sam se bojao. I taj odlazak u slobodne glumce je bila sloboda da tražim pozorište koje mene interesuje.

Ako bih se izjasnio u bilo kom smislu, ja bih se ograničio i teritorijalno i mentalno, i kod ljudi i kod sebe, na određeni prostor. Morao bih da pripadam njemu u smislu glume i u smislu, na kraju krajeva, i angažmana. Nepripadajući nikome u tom smislu, a po rođenju to što jesam kao takav, ja sam se opredijelio za pozorište, a pozorište postoji u svim gradovima svijeta.

Ja sam tako i razmišljao - da pripadam svim pozorištima u čitavom svijetu. Kako ljudi žele drugačije, to je sad njihova privatna stvar. Nabrajanje gradova je u stvari jedna ironija i želja da ne pripadam nikom posebno. Ko želi da me prihvati i kao čovjeka i kao glumca, može da me prihvati čak i kao penzionera u tom smislu, dobro je. Ali da me svrstava u bilo kakva ograničenja, zato što će onda i moje pozorište da se svrstava u vremenu u kojem živimo, ne želim.

( Svetlana Mandić )