Zaštita životinja: Ljubav jača od svakodnevnih briga
Marta Darmanović iz Podgorice jedna je od onih koji dobar dio dana i slobodnog vremena ulažu u zbrinjavanje ostavljenih i bezdomnih životinja na ulicama glavnog grada Sa drugim aktivistima, kroz Zajednicu NVO, organizovala je nekoliko performansa u Podgorici, kada su nadležnima, među kojima je i ministar poljoprivrede Vladimir Joković, ukazali na ključne probleme i uputili i više inicijativa Iz Ministarstva poljoprivrede u odgovoru “Vijestima” najavili su skori sastanak sa volonterima, uz uvjeravanja da žele krajnje otvoren razgovor
Pronaći dom za nekog psa, zbrinuti nekog, jer je povrijeđen, neki se izgubio... Svakog jutra Marta Darmanović iz Podgorice dobije sličnu poruku.
“Dan mi počinje provjerom poruka u grupama s volonterima. Tu uvijek ima nešto novo - ili upit za dom za nekog psa, ili je neko ostao bez doma, ili se neki pas povrijedio, izgubio, ili nas zovu na neku intervenciju. Prva kafa ide uz poziv Ratki, koja prva rano ujutro obilazi azil, da provjeri jesu li svi psi živi i dobro. Rijetko se desi da nema bar jedna loša vijest, tako da već od ranog jutra kreće mozganje šta raditi dalje”, priča ona za “Vijesti”.
Darmanović je aktivistkinja za zaštitu životinja i jedna od onih što svakodnevno doprinose potpuno volonterski. Kad ujutro pregleda poruke i uz prvu kafu čuje o novostima iz podgoričkog skloništa za napuštene životinje, baca se na administraciju - šalje dopise nadležnima, priprema naredni performans, ispunjava prijave... a potom i sama odlazi u sklonište:
“Obilazim svih 170 boksova, provjeravam zdravlje i raspoloženje pasa - svaka promjena može ukazivati na problem. Uvijek se nešto pojavi, pa se brzo povezujem s ostalim volonterima da organizujemo plan i obavijestimo veterinare. Zatim mjerim i vagam pse koje šaljemo potencijalnim udomiteljima, pravim fotografije i sadržaj za društvene mreže azila”, priča ona.
Briga o napuštenim i životinjama na ulicama glavnog grada ni tu ne prestaje. Sa drugim volonterima, ona potom smišlja kako smjestiti pse, jer su boksevi u skloništu, kaže, uvijek puni.
“Razmatramo spajanje pasa, pansioniranje, intenzivnije kampanje na mrežama za udomljavanje, ne bi li brže pošli, da novi dođu, da ih sklanjamo sa ulica, gdje je za njih život veoma surov. Popodne se vraćam kući, uređujem i postavljam materijal na mreže. Provodim vrijeme sa svojim životinjicama, kako mojim, kako onim koje su kod mene do udomljenja, spaseni sa ulice (četiri psa i četiri mačke). Potom opet idem u azil za vrijeme posjeta, kako bih se srela s potencijalnim udomiteljima”.
Ako nije kući ili u skloništu, na ulici će sigurno naletjeti na nekog psa kojem treba intervencija:
“Zaustavim odmah auto i ako uspijem, uzmem psa. Ako je neki pas u baš lošem stanju, tražimo hitno alternativno rješenje, jer se u azilu takvi psi odmah uspavljuju. Zatim brzinski improvizujemo - nalazimo privremene pansione i sredstva za liječenje i testove. Nekad uspije, mnogo češće ne, i onda je velika panika i tuga”.
Nije ništa drugačije i ako je štene u pitanju, jer mlade pse, zbog opasnosti od moguće zaraze, ne mogu da smjeste u sklonište:
“Uzmem ga, pa kreće frka, trka, histerija, tražimo opcije gdje i kako ga smjestiti, ovo je uvijek najteže naći”.
Uz brigu o onima u skloništu i na ulicama Podgorice, volonteri, među kojima i Marta, brinu uvijek i o nekoliko pasa u pansionima, koji su na različitim stranama grada. Neke obilaze povremeno, kad stignu, a Marta ovih dana jednog posjećuje svakog dana, kako bi ga nahranila i dala mu terapiju.
Kraj dana nije ništa mirniji od početka:
“Dvadeset i četiri sata smo dostupni, jer nas svi zovu u vezi sa životinjama. Često me i poslije ponoći kontaktiraju, nađu udarenog psa, nemaju ni sredstava, ni smještaj za njega. Ustajem iz kreveta, uzimam psa i vodim ga kod veterinara ili kući, gdje god ga mogu smjestiti...”.
Dani kakve opisuje, manje ili više svakodnevica su i za druge volontere i volonterke, među kojima su i Milica Đikanović i Kristina Ćetković, iz NVO Ruka-šapi i NVO Spas, iz Podgorice.
Ono što godinama žive i gledaju svakodnevno, one su, u saradnji sa aktivistima iz drugih gradova, prenijele na ulice, gdje su od 4. oktobra organizovale više performansa, a nadležnim institucijama - Ministarstvu poljoprivrede i ministru Vladimiru Jokoviću, Komunalnoj policiji Glavnog grada, Upravi za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove (UBHV), ukazujući na ključne probleme, uputile i više inicijativa.
Do sada su, kažu za “Vijesti”, konkretne odgovore dobile samo od podgoričke Komunalne policije:
“Dan nakon performansa. Direktor UBHV (Vladimir Đaković, prim. nov.) nam se obratio u toku performansa i pozvao na sastanak nakon istog, ali smo dogovorili da sastanak zakažemo formalno i nadamo se da ćemo uskoro i sjesti i razgovarati na ovu temu. Što se tiče resornog ministarstva, od njih još nismo dobili odgovore, niti poziv na sastanak”.
Iz Ministarstva su u odgovoru 11. novembra “Vijestima” kazali da je dogovoreno se “da u toku ove sedmice” organizuje sastanak.
“I krajnje otvoreno porazgovaramo o svim problemima, kao i o koracima koje smo već preuzeli na temu pitanja koja su postavili, a prije samog donošenja inicijative”, navode u odgovoru.
Dodali su i da je u u toku procedura prijema novih veterinarskih inspektora, te da će u narednom period pojačati nadzor nad tom oblasti.
Prebacivanje nadležnosti, minimalne kazne
Ko je ikad komunicirao sa nadležnima u vezi sa zaštitom životinja, makar jednom je naišao na situaciju u kojoj institucije prebacuju nadležnost jedna na drugu. To je, kažu i sagovornice “Vijesti”, jedan od ključnih problema u oblasti zaštite životinja. Pojašnjavaju da mnogo toga, u pogledu nadležnosti, nije izričito definisano u propisima. Iz tog razloga, kako su poručile, treba mijenjati krovni, Zakon o zaštiti dobrobiti životinja.
Kao još jedan od problema navode i to što u svim opštinama i dalje ne postoje skloništa, nisu definisani ni lokalni akcioni planovi. Kažu da i tamo gdje postoje, ne postoji nadzor rada skloništa, i onih čiji je osnivač lokalna samouprava, ali i privatnih.
“I ono što je najveći problem od svega: nepostojanje adekvatnog i pravovremenog nadzora uslova u kojima žive vlasnički psi i nedovoljno kažnjavanje počinilaca slučajeva mučenja i zlostavljanja životinja”.
Zamjerke imaju i na rad sudova, koji, dodaju, dosuđuju minimalne kazne:
“Što je u konačnici rezultovalo da se zlostavljači ne boje kazni i kažnjavanja, već su na neki način stimulisani i osnaženi da i dalje rade isto”.
Nisu NVO adresa za sve
Sagovornice “Vijesti” ne daju visoku ocjenu za odnos građana i lokalnih zajednica prema zaštiti životinja, ni za njihov angažman kako bi se identifikovani problemi riješili.
“Nažalost, većina građana i građanki očekuje da nevladine organizacije, u kojima većina osoba životinje spasava isključivo na volonterskoj osnovi, preduzme sve akcije - od zbrinjavanja, kažnjavanja, edukovanja... Kada građani i građanke shvate da je odnos prema životinjama pokazatelj odnosa prema ranjivima, i u odnosu na to preduzmu sami akcije koje su u njihovoj moći, tada ćemo moći da se nadamo da ćemo kao društvo napredovati”.
Saglasne su, dodaju, sa direktorom UBHV, da je stanje na terenu pokazatelj trenutne svijesti i odnosa prema životinjama.
“A to stanje je poražavajuće i katastrofalno. Na kraju, čast izuzecima, koji gotovo svakodnevno ulažu nadljudske napore da pomognu makar jednoj životinji”.
A o tome kakav je u Crnoj Gori odnos pojedinaca prema životinjama, govore i oblici nasilja na koje aktivisti nailaze na terenu:
“Napuštanje i zanemarivanje, ostavljanje bez hrane, vode i skloništa, držanje u lošim uslovima kao što su mali kavezi ili kratak lanac i nepuštanje nikad sa istog. Fizičko zlostavljanje koje uključuje prebijanje, mučenje, urezivanje lanca u vrat, vješanje, vezanje za motorna vozila, ranjavanje i usmrćivanje iz vatrenog oružja, trovanje. Zatim borbe pasa i drugih životinja”.
Spisak tu ne prestaje:
“Eksploatacija životinja u radu - konji se i dalje koriste kao zaprežna sredstva utovareni da vuku teret preko granica izdržljivosti. Nedostatak veterinarske brige i vakcinacije i zanemarivanje zdravlja životinje dok sama ne skonča od nebrige i zapuštene bolesti. U suštini, ovo pitanje nije za nas već za institucije koje se ovim bave, počev od lokalnih institucija, preko resornih uprava i ministarstva, pa sve do sudova i tužilaštva”.
Loše iskustvo imaju i sa nadležnim inspekcijama i tvrde da, nakon što se obrate veterinarskim i komunalnim inspektorima, odgovor dobiju rijetko ili tek nakon dužeg vremena. A i kada dobiju odgovor, on nije konkretan:
“Kada se dobije odgovor, on uglavnom bude da nadzor nije mogao biti izvršen iz nekog razloga ili da je vlasnik opomenut. Znači, bez konkretnog kažnjavanja ili oduzimanja životinja”.
Poneki razgovor i tišina
Na pitanje o odnosima nadležnih u pogledu zaštite životinja, sagovornice “Vijesti” kao primjer dobrog upravljanja i postupanja navode Službu zaštite i spašavanja, odnosno vatrogasce:
“Koji se bez izuzetka odazovu na pozive volontera i građana da izađu na teren da skinu mačku sa drveta ili izvuku zaglavljenog psa”.
Kazale su da je, u odnosu na ukupan broj dopisa i inicijativa koje su aktivisti uputili nadležnima, uvaženo tek nekoliko.
“Veterinarska inspekcija je izašla po prijavi da izvrši nadzor u podgoričkom skloništu zbog smrti stotine štenaca od parvovirusa i naložila zatvaranje skloništa za prijem štenaca do pronalaska karantinskog rješenja. To je ogroman uspjeh, jer se decenijama to dešava, a niko ništa nije preduzimao po tom pitanju”.
Dodaju i da su Glavni grad Podgorica i “Čistoća”, u čijoj je nadležnosti podgoričko sklonište za napuštene životinje, uvažili predlog volontera da se naprave dvorištanca ispred boksova psima, kako bi mogli da izlaze u koliko-toliko slobodan ograđen prostor i da tu budu do udomljenja.
“Dok smo od istih ostali uskraćeni za objašnjenje zašto su i dalje svi odgovorni za smrt štenaca u skloništu na istim pozicijama, potpuno nekažnjeno”.
Kako su kazale sagovornice “Vijesti”, na dopise koje su u vezi sa životinjama upućivale opštinama Tuzi, Berane i Ulcinju, nikad nisu dobili bilo kakav odgovor.
“I na ovo pitanje treba da odgovore nadležne institucije, jer one imaju predlog svih upućenih inicijativa. Nažalost, naše iskustvo je da se nakon razgovora, ništa ne uradi i riješi”.
Od Vlade, do Vlade...
Grupa organizacija uputila je inicijativu sa više zahtjeva Vladi Zdravka Krivokapića, potom ponovila i Vladi Dritana Abazovića. “Niko nije odgovorio. Ovoga puta uputićemo inicijativu i trenutnoj Vladi, ali i Skupštini i predsjedniku Crne Gore, pa ćemo vidjeti koliko su spremni i zaista žele da se bave ovim problemom. Neki od tih zahtjeva biće: smanjenje poreza na veterinarske usluge, veći budžet za projekte podizanja svijesti i promociju odgovornog vlasništva, kampanje podsticanja udomljavanja, kampanje podizanja svijesti o važnosti vakcinacije i sterilizacije kućnih ljubimaca, izmjene postojećih zakonskih rješenja i slično, nadzor nad skloništima, transparentnost rada skloništa, obavezni sajtovi za oglašavanje pasa iz skloništa...”.
Iz Zajednice NVO za zaštitu životinja prvi performans organizovali su 4. oktobra, na Međunarodni dan zaštite životinja. U međuvremenu su, zaključno sa 17. novembrom, organizovali takvih pet događaja, a završni je planiran za 10. decembar, na Međunarodni dan prava životinja.
Nakon inicijativa upućenih Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, UBHV i Komunalnoj policiji Glavnog grada, pored ostalih, inicijative će uputiti i sudovima, tužilaštvu...
“Time ćemo zaokružiti priču i imati svu potrebnu dokumentaciju, obraćanja, sve odgovore, kao i ćutanja. Sljedeću godinu započećemo ili sastancima ili pravim protestima, ne mirnim performansima, što će zavisiti od odgovora institucija i spremnosti na saradnju”.
Skloništa “nužno zlo”
Skloništa za napuštene i bezdomne životinje nisu rješenje i ona su nužno zlo, kažu sagovornice “Vijesti”.
“Kako postanu aktuelna tema, tako građani i građanke počnu da pozivaju skloništa da se bezdomne životinje ‘pokupe’. Skloništa su samo privremena rješenja kroz koja životinje, u ovom slučaju, psi, treba samo da borave u okviru programa ‘uhvati, steriliši, pusti’. Lokalne uprave treba da shvate da je na njima da edukuju lokalno stanovništvo da su bezdomni psi dio ‘imidža’ gradova i da podstaknu empatiju kod sugrađana da zajedno počnu da brinu o životinjama”.
Trenutno, kako dodaju, ulične životinje ne uživaju nikakvu zaštitu, nemaju obezbijeđenu hranu, zaklon od vremenskih uslova...
“U situaciji u kojoj psi smetaju određenom broju građana, a ti građani mogu da ih otruju ili upucaju, a da prođu nekažnjeno, skloništa su, nažalost, nužno zlo”, kazali su iz Zajednice NVO za zaštitu životinja.
Dodaju i da bi skloništa mogla da funkcionišu kao pansioni, gdje bi psi boravili do udomljenja ili dok se ne vrate na ulicu. Da bi to bio slučaj, kažu da je neophodan nadzor njihovog rada, kao i da skloništa imaju vebsajtove, putem kojih bi se transparentno oglašavali psi koji se u njima nalaze, kako bi se za njih našao dom.
Ni uslovi u skloništima u Crnoj Gori, kažu, nisu svuda isti:
“Podgoričko sklonište ima 170 boksova i dobre uslove, ako izuzmemo lošu organizaciju oko virusa. Barsko recimo samo 10, ali velikih, i u njima smještaju više pasa zajedno. Beransko oko 40, a nema nikad zaposlenih na radnom mjestu”.
Iako podgoričko sklonište navode kao dobar primjer u Crnoj Gori, dodaju i da se iz budžeta Glavnog grada za njegov rad opredjeljuje 50 hiljada eura godišnje, a da sklonište u Zagrebu “ima pola miliona eura godišnje”...
Stranci ogorčeni zbog odnosa prema životinjama
Švajcarac Kurt Amsler ljetos je pokrenuo elektronsku peticiju sa protestnim pismom, u kojem je, pored ostalog, naveo da su stranci koji posjećuju Crnu Goru ogorčeni zbog odnosa prema životinjama.
“Nijedna zemlja koja želi i treba da promoviše turizam ne želi negativan ‘public’”, naveo je on.
Sagovornice “Vijesti” kažu da je Amsler samo potvrdio ono što one odavno znaju - da su slike pasa i mačaka koji su napušteni, pretučeni, utopljeni, pregaženi, trovani, mučeni, odvojeni od majki po rođenju, bačeni u zavezanim kesama u kontejnerima, bolesni na ulicama ili lancima, “apsolutna svakodnevica u apsolutno svim gradovima u Crnoj Gori”..
Amsler je peticiju adresirao na crnogorskog predsjednika i premijera, te bivše i sadašnje ministre evropskih integracija i turizma. Peticija ima preko 10.000 potpisa.
Napuštanje i zanemarivanje, ostavljanje bez hrane, vode i skloništa, držanje u lošim uslovima, kao što su mali kavezi ili kratak lanac i nepuštanje nikad sa lanca. Fizičko zlostavljanje koje uključuje prebijanje, mučenje, urezivanje lanca u vrat, vješanje, vezanje za motorna vozila, ranjavanje i usmrćivanje iz vatrenog oružja, trovanje... samo su neki on oblika nasilja nad životinjama koje volonteri zatiču na terenu
( Damira Kalač )