Ne dogorijeva vječna zublja dvojice poklonika svjetlosti

Estetska kultura u kojoj dominuju ljepota i svjetlost je poveznica dva velika umjetnika - Petra Lubarde i Petra II Petrovića Njegoša. Njegoš ima jednu veoma izgrađenu fotogonijsku, kosmogonijsku i teogonijsku sliku svijeta, kako je on to iskazao u “Luči mikrokozma”. Lubarda, poklonik svjetlosti, prihvata i shvata svjetlost kao ključni element u slikama posvećenim Crnoj Gori.

Ovo je dio teza iz predavanja “Lubarda i Njegoš”, prof. dr Sonje Tomović-Šundić održanom juče u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti (CANU) u Podgorici.

“Njegošev dan, dan kulture, obilježen je 13. novembra, a takođe u Akademiji i galeriji se prigodnom izložbom obilježava 50 godina smrti velikog umjetnika Petra Lubarde. Tako da ova dva povoda su sigurno dobra prilika da danas čujemo nešto više o veoma zanimljivoj temi, veoma zanimljivom odnosu između dva genijalna umjetnika, između slike i riječi, i načina kako redovna profesorka na Fakultetu političkih nauka Sonja Tomović-Šundić to vidi”, poručio je Pavle Goranović.

Profesorka kaže da je Lubarda svakako poznavao i “Gorski vijenac” i “Luču mikrokozma” i da su one na njega ostavile snažan utisak.

“Njegoš je imao izuzetno razvijenu vizuelnu kulturu, estetski ukus”, rekla je ona.

Navodi da taj isti osjećaj prema vizuelnom imamo izražen kod Lubarde i da je to ona spojnica koja negdje čini njihovu dubinsku međuzavisnost.

“Osim toga, postoji još nekoliko tačaka gdje se oni mogu komparirati i povezati, a to je da su obojica u stanju kao veliki duhovi da prave sinteze Istoka i Zapada - u civilizacijskom i kulturološkom smislu”, ističe Tomović-Šundić.

Njegoša i Lubardu, kaže, povezuje jedan dinamički koncept prirode, te da je priroda sva u dinamizmu, procesu, promjenama, mijenama... i da to u svojim djelima bilježe oba autora.

Dodaje da obojica posjeduju izuzetan smisao za posmatranje kosmosa.

“Kao što Njegoš koristi riječ, Lubarda koristi boju. Boja je za njega temelj, način njegovog izražavanja. Kao što Njegoševa riječ ima misaonost i slikovnost, gotovo akustiku, tako Lubardina boja ima i slikovnost i misaonost, akustiku i energiju”, ističe Tomović-Šundić, dodajući da Njegošu “duša streca od elektrizma, od te muzike kosmosa”.

Ističe da, kao kod pitagorejaca, kosmos nije nijem, nazivajući to velikom nebeskom simfonijom.

Podsjetila je i na biografske podatke iz života Petra Lubarde, “jer oni označavaju faze u njegovom stvaralačkom radu”.

Prva faza je bila impresionistička, a onda “dolazimo u onu drugu fazu kada Lubardina paleta se kreće više ka eksprezionizmu”, da bi u završektu prešla, kaže Tomović-Šundić, u kubistički način lomljenja i zakrivljenja forme.

Ističe borbu u Lubardinom stvaralaštvu.

“Nema morala bez slobode, nema slobode bez morala, to je jako povezano kod oba autora”, poručuje profesorka, povezujući borbu u Lubardinom stvaralaštvu sa Njegoševim stihovima “Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tiranin na slaba čovjeka; Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost nasjvetija”.

Analizirala je i Njegošev portret koji je djelo Petra Lubarde, objašnjavajući da je on na toj slici akcenat ipak stavljen na Njegoševu snagu i odlučnost da riješi probleme Crnogoraca i da se zalaže za svoj narod.

Kaže da vlada mišljenje da je Njegoš više bio pjesnik nego vladalac, ali je ipak istakla način na koji je on organizovao državu i državni aparat - vrlo sistematično i posvećeno.

Naročito je podsjetila na Lubardinu sliku “Zaklano janje”, biblijske inspiracije.

“Lubarda je proveo ratno vrijeme u zarobljeništvu i posljedice boravka u logorima nosio čitavog života”, kaže profesorka.

Jagnje je, opisuje, rastureno na sastavne djelove.

“Apsolutna destrukcija živog nevinog stvorenja, futuristička projekcija Lubarde u pogledu prognoze Drugog svjetskog rata, apokalipse sa logorima koje je sam iskusio”, kaže ona o slici.

Navodi da u posljednjoj fazi umjetnik gubi dubinu u prostoru, te da dvodimenzijalnost sugeriše nove načine i nove ideje.

“Duboko je osjećao sile mraka i pokušavao da ga osvijetli svojim slikarstvom”, sažima profesorka završavajući sa Njegoševim stihovima za koje kaže da se mogu primijeniti na oba stvaraoca: “Vječna zublja vječne pomrčine nit’ dogori, niti svjetlost gubi”.

( Anastasija Orlandić )