Šta će nova njemačka vlada morati da uradi

Njemačka poslovica kaže - bolje užasan kraj nego užas bez kraja. Vjerovatno su se tako početkom novembra osjećali mnogi u Njemačkoj dok su posmatrali pad najnepopularnije vlade u novijoj istoriji zemlje, na čelu sa najnepopularnijim kancelarom. Iako u oštrim političkim prepirkama koje su uslijedile nije bilo ničeg dobrog, to je ipak bilo bolje nego da se nastavi po starom.

Raspad “semaforske” koalicije kancelara Olafa Šolca, u kojoj su pored njegove Socijaldemokratske partije (SPD), bile i Zelena stranka i Slobodna demokratska partija (FDP), dugo je očekivan, ali je za mnoge ipak došao kao iznenađenje. Nekoliko sati nakon što je Donald Tramp pobijedio na američkim predsjedničkim izborima, Šolc je smijenio ministra finansija Kristijana Lindnera iz FDP-a, čime je otvorio put prijevremenim izborima gurnuvši Njemačku u politički haos.

Razlike između Šolca i Lindnera bile su vrlo jasne. Šolc je insistirao da se budžetski deficit poveća kako bi Njemačka mogla da pruži pomoć Ukrajini (naročito poslije Trampove pobjede), da se povećaju ulaganja u infrastrukturu zemlje koja se raspada i subvencije industrijama koje trpe zbog visokih cijena energenata. Lindner je, međutim, odbio da poveća dug jer njemački ustav ograničava strukturni deficit na 0,35% BDP-a godišnje, što danas iznosi oko 9 milijardi eura. Iako ovo ograničenje, nazvano “kočnica za zaduživanje”, nije apsolutno (tokom vanrednih situacija, poput pandemije kovida-19, dozvoljeno je povećanje deficita), Lindner nije vidio dovoljan razlog da ga i sada ukine.

Vjerovatno su, logično, Šolcovu koaliciju slomile nesuglasice oko budžeta, zato što ju je 2021. ujedinio plan za preraspodjelu neiskorišćenih sredstava namijenjenih za borbu protiv pandemije. Ovaj plan je omogućio trima strankama da sprovedu svoje socijalne i klimatske prioritete bez povećanja budžetskog deficita. Prošle godine, međutim, Ustavni sud je poništio plan, stvarajući tako 60 milijardi eura budžetske rupe i pogoršavajući probleme izazvane padom poreskih prihoda.

Vladini reformski planovi, sadržani u koalicionom sporazumu pod nazivom “Smjelo ka većem napretku”, pokazali su razumijevanje za to šta je Njemačkoj potrebno poslije 16 godina relativne stagnacije pod Angelom Merkel. Ali neke su inicijative odobrene prebrzo, a druge još čekaju na implementaciju.

Neke od reformi postale su jednostavno nemoguće nakon napada Rusije na Ukrajinu 2022. Šolc je tada objavio da je Njemačka stigla na prekretnicu koja zahtijeva epohalne promjene u politici i prioritetima zemlje. Ovi nekompatibilni ciljevi (napredak u vezi sa prethodno dogovorenim reformama i fundamentalno političko resetovanje), zajedno sa budžetskim ograničenjima i ideološkim razlikama, na kraju su uništili vladajuću koaliciju.

Izbori zakazani za februar nude Njemačkoj važnu šansu da poboljša svoju situaciju. Ankete pokazuju da će Fridrih Merc, lider Hrišćansko-demokratske unije (CDU), stranke A. Merkel (desni centar), postati sljedeći kancelar, koji će predvoditi ili “veliku koaliciju” sa SPD-om ili nešto složeniju koaliciju od tri stranke. U svakom slučaju, biće to centristička vlast, a ekstremne partije desnog i lijevog krila biće u opoziciji.

Merc će vjerovatno pokazati liderstvo tamo gdje Šolc to nije uspio, i imenovaće iskusnije i pragmatičnije ministre, čime će se izbjeći one zakonodavne greške koje su nagrizle podršku posljednjoj koaliciji. Ali ako želi da izvuče Njemačku iz duboke strukturne krize u kojoj se nalazi - posebno u današnjem burnom geopolitičkom okruženju - Merc će morati da se fokusira na četiri ključne oblasti.

Prvo, “kočnica za zaduživanje”. Pravilo, koje je CDU A. Merkel uveo 2009. godine, pomaže da njemačke javne finansije budu stabilne, ali ograničava sposobnost vlade da investira u budućnost i da rano i efikasno reaguje na nove krize. Merc je objasnio da ne podržava ideju o eliminisanju pravila, ali bi mogao da napravi kompromis koji će napraviti balans između dva suprotstavljena stava. Takva reforma bi vjerovatno zahtijevala ustavne amandmane, za koje bi se, da bi se postigla dvotrećinska većina, morao imati široki međustranački konsenzus.

Drugi prioritet nove njemačke vlade trebalo bi da bude strukturna reforma. Potrebna je akcija u mnogim oblastima (uključujući obrazovanje, infrastrukturu, javnu administraciju, imigraciju, digitalnu i energetsku tranziciju), gdje se problemi već dugo gomilaju zbog nedovoljne pažnje vlade ili prekomjerne regulative. Sve neophodne reforme ne mogu se sprovesti odjednom (čak i ako dužnička kočnica postane fleksibilnija), pa će se morati praviti teški izbori i kompromisi.

Treći prioritet je Evropska unija. Njemačka je, kao i EU u cjelini, zaglavljena u svojevrsnoj stagnaciji i one su potrebne jedna drugoj da pronađu izlaz iz nje. Problem je u tome što, iako jedinstveno tržište postoji decenijama, prilikom određivanja ekonomske, finansijske i regulatorne politike evropski lideri nastavljaju da daju prioritet nacionalnim interesima.

Rezultat je predvidljiv: evropska finansijska tržišta i kompanije nemaju dovoljan obim da se takmiče sa američkim i kineskim firmama. Nova njemačka vlada će morati da preduzme odlučne mjere kako bi riješila ovaj nedostatak, nadovezujući se na nove preporuke dvojice bivših italijanskih premijera, Marija Dragija i Enrika Lete. To se mora učiniti prije nego što porast populizma u zemljama EU učini da napredak jednostavno ne bude moguć.

Na kraju, nova njemačka vlada će morati energično da ojača nacionalnu bezbjednost. Da bi to uradila, svakako bi trebalo da osnuje Savjet za nacionalnu bezbjednost, jer prethodna vlast to nije mogla da uradi zbog političkih razlika. Osim toga, Njemačka je u obavezi da značajno poveća izdatke za odbranu, koji bi trebalo znatno da pređu nivo od 2% BDP-a, predviđen za NATO. Istovremeno, potrebno je povećati efikasnost državnih nabavki. Takođe, treba poboljšati koordinaciju sa evropskim vojskama. Njemačka ne treba da čeka zamjerke od Trampa - zajedno sa Francuskom, ona treba da preuzme inicijativu kako bi strateški suverenitet Evrope postao stvarnost.

U slučaju da Njemačka ostane na svom sadašnjem kursu unutrašnjih svađa i polovičnih mjera, njen postepeni pad će se nastaviti. Ali sa efikasnim političkim vođstvom koje kombinuje hrabru akciju i mirnu ruku, ona može zacrtati novi kurs ka bezbjednosti i prosperitetu.

Autor je profesor sociologije u Hertie školi u Berlinu i vanredni profesor javnih politika i socijalnog staranja na Luskin školi javnih poslova UCLA

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Helmut K. Anheier )