Tramphumanizam

Pobjeda Donalda Trumpa otvara prostor za raspravu na nekoliko područja: ekonomskom, političkom i kulturološkom. Nakon što je prošlo nekoliko dana od američkih izbora, pa se dojmovi slegli, uvriježilo se mišljenje, koje se sada učestalo ponavlja, a to je da je za pobjedu kontroverznog republikanskog kandidata bila ključna ekonomija. It’s economy, stupid - slogan je još iz 1992, kojim se sada pojednostavljeno objašnjava što se ustvari dogodilo i zašto je Amerika većinski glasala za Trumpa.

Visoka inflacija i rast cijena smanjili su kupovnu moć birača, i to je ono što birači, u takvoj interpretaciji, jedino i vide: kada dođu u dućan mogu kupiti puno manje nego u vrijeme zadnjeg Trumpovog mandata. Potom povlače korelaciju - nešto u ekonomiji ne štima, treba je popraviti, i tu se opet ukazao Trump. Prosječni birač, kako ga vide analize koje sada ekonomiju stavljaju u prvi plan, ne razmišlja o dubini problema, uzrocima inflacije, ne uspoređuje američku s primjerice europskom ekonomijom koja još i puno gore stoji… On nema ideju o ekonomskim ciklusima, kašnjenjima u prijenosu ekonomskih mjera kojima treba neko vrijeme da se s razine odluka i javnih politika “spuste” do svačije lisnice, nije ga previše briga ni za globalnu situaciju, niti razumije razliku između inflacije ponude i potražnje. Razmišlja samo o dubini (ili plitkoći) košarice, vidi da mu novac manje vrijedi i odlučuje mijenjati stanje. No, je li to uistinu tako? Jesu li birači uistinu ovako ograničeni homo oeconomicusi koji se dakle vode samo kratkoročnim ekonomskim ciljevima, vide samo površno, te u moru informacija i dezinformacija, možda i svjesno odlučuju razmišljati plošno i banalno, a zapravo ekonomski racionalno? Ne, ipak nije samo ekonomija. Radi se o kulturnom konfliktu, zategnutom do krajnjih granica, ali i promjeni političke paradigme koja tek traži svoje koordinate. (It’s Not the Economy, Stupid, poglavlje u knjizi Language Alone, The Critical Fetish of Modernity, Geoffrey Galt Harpham).

Moram priznati, nisam mislila da će Trump ovako premoćno pobijediti, ne zato što je kampanja Kamale Harris bila dobra ili prepoznatljiva, niti zato što sam vjerovala da će njene poruke doprijeti i do republikanskih glasačica, a još manje jer sam mislila da Kamala može ljude uvjeriti u neki novi američki san jednakosti, pravde i domoljublja u jednom. Rezonirala sam da republikanski glasač, konzervativac starog kova, ipak neće u toj mjeri stati iza Trumpove revolucije, pa makar ta revolucija bila i desna. Konzervativci, po nekoj definiciji, očito zastarjeloj, nisu za revolucije niti za potpunu reviziju institucija sustava. Takva je retorika svojstvena suprotnom političkom spektru. Iz konzervativne perspektive, revolucije su za nekog drugog, marksiste i ljevičare, utopiste i radikale. Desno krilo preferira stabilnost, status quo, bez prevelikog talasanja, jer talasanje zadire u ideju same liberalne demokracije koja je Sveto pismo u koje se neće dirati. Ona je u krajnjoj liniji rasla skupa s kapitalizmom i toliko mu toga dala: slobodu da se razvija, napreduje i bogati, da prolazi kroz sve faze neokrznut i još jači. Potom, eksperimenti s transhumanizmom, najava upotrebe tehnologije koja će zamagliti granicu između human i non-human, ne opterećujući se etičkim, na koncu ni kršćanskim vrijednostima, sve to, činilo mi se, ipak je previše “progresivno” za dio republikanskih glasača koji bi mogli na izborni dan ostati doma, u postotku dovoljnom da Trumpa košta povratka. No, tu je nekoliko sistemskih grešaka.

Prvo, ideja o republikanskom glasaču starog kova potpuno je anakrona. Konzervativna agenda već je odavno usisala desni populizam koji je prvo krenuo antisistemski, kapilarno, da bi se potom prebacio u samu orbitu vlasti. Drugo, još gore, kapitalizmu demokracija više ni ne treba. Stvorio je iluziju da se dešava na društvenim mrežama. Nejednakosti su ogromne, a narod želi vođu, a ne predsjednika. Naravno, sustav si je sam kriv, navodna ljevica se odavno otuđila od naroda, mehanizme demokratske vlasti preuzela je birokracija koja propisuje i dimenzije krastavca, a elite - sve elite, od ekonomskih, političkih i znanstvenih - pokazuju se kao potkupive i krajnje problematične. Sve točno, no pitanje je, zašto se za borca protiv sustava bira čovjek koji je njegova paradigma, kapitalist, moćnik, predator, medijski eksponiran, ideolog tržišta, promotor neoliberalizma, okrutno lice kapitalizma koje svima viče - otpušteni ste.

Kult poduzetnika doživljava renesansu 70-ih godina kad se iz industrijskog prelazi u postindustrijsko društvo, a kapitalizam iz svoje materijalne u nematerijalnu, kognitivnu fazu. Uslijed ekonomske krize, inflacije i stagnacije, država blagostanja počinje se rastakati, zajedno s njenim modernističkim narativima o napretku, znanstvenom progresu, solidarnosti, znanju, revoluciji, jednakosti… Sve to ostaje u ropotarnici prvog modernog doba čiji zaštitni znak, socijalna država, vodi svoju zadnju bitku, jer se temelji na kolektivnom, zajedničkom, javnom, standardiziranom. Sve to ne pristaje uz novu postmodernističku agendu buđenja individualne svijesti gdje se vrednuje posebno, drukčije i singularno, kako bi rekao Andreas Reckwitz u Kraju iluzija.

Ekonomski prevrat prati dakle kulturna revolucija, a umjesto klasnih, u prvi plan izbijaju rodna, spolna, manjinska pitanja. Kako podvlači Shoshana Zuboff (Suirvellance Capitalism), dvosmjerni proces, koji prema Polanyiju podrazumijeva da, ako s jedne strane rast moć korporacija, s druge ga moraju kontrolirati institucije društva, zaustavljen je. Prevagu dobiva kapital, a Margaret Thatcher izjavljuje da društvo ne postoji. Trump, kao treća generacija poduzetnika obitelji koja je iz Europe doselila u Ameriku, tada stasa u građevinskog magnata, gradi tornjeve, hotele i kockarnice, promovira neobuzdani poduzetnički instinkt koji ne preza ni pred čim, istovremeno gradeći medijski kult ličnosti.

Kasni kapitalizam već je uznapredovao, a modernistički inkluzivni minimalizam ustupa mjesto građevinama koje odišu luksuzom i prestižem, pomalo kičerski, ali sve pod svjetlima reflektora. Institucije države ili društva slabe, ili se povinuju krupnom kapitalu. Tržište je lijek za sve. Dolazi do deindustrijalizacije, financijarizacije i deregulacije. Rad postaje nematerijalan, komodifikacija potpuna, eksploatacija višeslojna. Sve to ide ukorak s tehnološkim revolucijama, trećom, informatičkom, pa sada četvrtom, digitalnom, koja kult slike diže na pijedestal. Svi sudjeluju i svi pristaju na društvo spektakla.

Trump je u orbitu vratio slogan Make America Great Again koji je lansirao Ronald Reagan za svoje kampanje, ali izgovarali i demokratski američki predsjednici. Često su znali bilo svojih birača opipavati preko nostalgije za “dobrim starim vremenima”, kada je dakle “sve bilo bolje”, što je tipični postmodernistički spin da se oživljavaju stari i iscrpljeni narativi pa se kao kolaži kombiniraju u pastiše, s nekom vrstom ironijskog odmaka i estetikom punom patine. Neo i post - to su prefiksi našeg doba - kopija i nagovještaj, dok je ono u sredini život.

Kad se ljude ovih dana pitalo, kada je zapravo bilo to sjajno doba i kada je po njima Amerika bila velika, odnosno u koje bi se doba rado vratili i što bi iz povijesti ponovili, mnogi se zbune, pa navode razna razdoblja iz američke, ali i vlastite prošlosti, odnosno svatko istakne nešto svoje, pa se to sve miješa u nekom memorijsko-historijskom loncu. Na internetu se mogu naći ankete u kojima građani de facto odgovaraju na pitanje što oni misle da Trump misli kad to govori, a odgovori su sve samo ne unisoni. Nekakva nostalgija, projekcija utopije, traženje nečeg čvrstog u vrijeme kad je sve likvidno, obilježje je izgubljenosti u sadašnjosti i traženje odgovora tamo gdje ih nema.

Kada su pak samog Trumpa pitali kada je po njemu Amerika bila velika, kada je dakle bilo to zlatno doba koje evocira i priželjkuje transponirati u budućnost, odgovorio je da je to početak ovog stoljeća kada je vladalo čisto poduzetništvo i znanstveni progres, a potom je naveo razdoblje iza Drugog svjetskog rata jer se zemlja tada gradila i išla naprijed. Reaganovo doba je, zanimljivo, zaobišao. To razdoblje iza rata koje je spomenuo je upravo ovaj period države blagostanja, kejnezijanske ekonomske politike i državnog intervencionizma, na koje bi pravo prije trebali polagati demokrati, no Trump je opet, bez previše krzmanja, složio nemoguću kompilaciju pa zaposjeo i taj hiperprostor.

(novilist.hr)

( Aneli Dragojević Mijatović )