Igra u kojoj riječi nisu potrebne

Djeca komuniciraju na veoma bazičnim nivoima, kroz neurone ogledala: ako se nasmijemo bebi, ona ponavlja naš osmijeh, uči od nas. Jezik je kreiran kasnije kako bi se više opisivalo, ali osnovna osjećanja i velike teme mogu da se obrade i samo kroz emocije, kazala je rediteljka predstave "Pomelo, mali ružičasti slon", Gosia Debska, na konferenciji za medije povodom premijere.

Zakazana je za petak u 18 časova u sali "Dodest" Kulturno-informativnog centra (KIC) "Budo Tomović" u Podgorici, a repriza za sjutradan, u 12 časova.

"Pomelo, mali ružičasti slon", nastao je po motivima knjiga Ramone Badesku i Benjamina Chauda, a odigraće se bez upotrebe govora i tako podsjetiti na magiju neverbalne komunikacije i moć pokreta, boje, muzike...

"Lutke mogu da govore same za sebe i to je njihova magija koju ne može svaka vrsta pozorišta da postigne. Radi se o nečemu što postoji već vjekovima, što uvijek potiče iz bajki i životinjskih priča koje znače nešto dublje. Nije u pitanju ništa novo, publika je naviknuta na to da vidi sebe kroz te junake. Godine ovdje jesu bitne, jer ako dijete od dvije godine ne sjednemo pred scenu ono neće znati šta je scena", objašnjava Debska, koja je naglasila odgovarajući "Vijestima" da je sve na sceni simbol, čak i kada se ne koriste lutke, ali da ih je sa lutkama stotinu puta više.

Kaže da, iako se unutar dramske ekipe govore tri jezika, oni su i dalje međusobno komunicirali poput lutki sa publikom.

"Ne treba vam jezik za takvo nešto. Potrebna vam je atmosfera, potrebna vam je magija. Zato mislim da sa lutkama i ovim temama nije obavezno korisiti jezik. Imamo mi jezik, samo nije verbalan", poručuje ona.

Na pitanje "Vijesti" koliko su lutke pomogle u interakciji tokom proba, jedan od glumaca i asistent-reditelj Davor Dragojević podijelio je iskustvo.

"Pošto ja nisam baš najbolji sa engleskim - razumijem prilično, ali ne govorim - kad treba gošći nešto da kažem, ja uzmem lutku i mi se sve razumijemo. Dakle, jednom smo rekli da mi pričamo lutkarskim jezikom", kazao je Dragojević.

Taj jezik emocije pomaže i svjetlo. Dizajner svjetla, Emil Lipski, koji je još u djetinjstvu gledao lutkarske predstave, kaže da su one vrlo pristupačne djeci. Ističe da je njegov posao da pozove cijelu publiku da uđe u predstavu i da svjetlošću ukazuje na najbitnije momente - da ih istakne i učini vidljivim.

Asistentkinja dizajnerke Anite Pjotrovske, Julija Henich, takođe u djetinjstvu pronalazi momente koji se mogu povezati sa njenom današnjim zanimanjem i zadatkom u lutkarskoj predstavi. Kaže da je još kao dijete voljela da se bavi ručnim radom, i da je za nju inspirativno što može nešto da pravi za djecu.

Publika će možda po prvi put u gradskom pozorištu, kaže organizatorka Branka Knežević, vidjeti predstavu isključivo određenu za najmlađe.

"Ovo je predstava dramaturški urađena baš za najmlađe, onako kako njihov svijet stvarno izgleda, onako kako ga oni vide, otkrivaju... koliko je on neobičan, koliko je on drugačiji od onog što mi znamo da jeste...", kaže ona dodajući da Pomelo prihvata sebe i svoje promjene, a onda i svijet koji ga okružuje. Objašnjava da on svijet gleda na mnogo mnogo ljepši način nego što ga doživljavaju odrasli, "zato je dobro da i oni pokušaju kroz vizuru djeteta da uživaju u ovome što smo pripremili".

Predstava je namijenjena uzrastu 3+, a v. d. direktorica Pozorišta i glumica Ivona Čović Jaćimović ističe da ako se za predstavu odredi preporučen uzrast, da je to sa ogromnim razlogom.

Dragojević ističe da su imali rediteljku koja je znala šta hoće i da je ekipu lijepo usmjeravala, a za sebe kaže da je na sceni i dalje dječak koji se igra. On je, kaže, gotovo čitav profesionalni vijek posvetio lutkarskom pozorištu i da je jedan od osnivača i Direktor međunarodnog lutkarskog festivala.

Glumici Dijani Dragojević je jako drago što će se odigrati predstava za najmlađi uzrast.

"Ovakve predstave su slovo 'A' u pozorištu", kaže ona i objašnjava da tako učimo najmlađu publiku da zavoli pozorište. Jedan od glumaca je i Aleksa Balević koji igra dvije uloge i koji je istakao da je za njega čitav proces isprepleten radostima.

Starijim kolegama vidno prija Balevićeva mladalačka energija, jer, dok je govorio, osmjehivali su se sa odobravanjem.

Dijana Dragojević je kazala da bi voljela da se više mladih upozna sa lutkom, ali da oni misle da je to teško ili da oni nisu bitni u odnosu na lutku.

U predstavi takođe igraju i Jelena Laban/Smiljana Martinović. Laban je radila i muziku, a saradnica na scenografiji je Smiljka Šeparović.

( Anastasija Orlandić )