Vojo

Umjetnik stoljeće... Sto godina plovidbe. I to kakve plovidbe! Čovjek skuplji vijeka. I pravi vršnjak - nadrealizma. Zato je kod malo koga jedan osobeni (izvan logike bilo kojeg manifesta) nadrealistički impuls bio tako - prirodan. Zvuči gotovo nevjerovatno, Vojo Stanić je rođen iste godine kada je Breton objavio prvi Manifest nadrealizma, jedan od najuticajnjih tekstova XX vijeka.

Maestro sa Škvera je rođen kada je Virdžinija Vulf bila dama od 42 godine... Hemingvej i Borhes te 1924. godine imali su po dvadesetpet. Vrijeme kada su to bili - mladi pisci. Kad je Vojo rođen, Lenjin je bio mrtav tek 13 dana. A Alber Kami je imao jedanaest godina...

Niko ne zna čime se zaslužuje sto godina, ali Vojov način bi možda govorio o čistoti bića i čistoti pogleda. Nikada nisam sreo osobu za koju sam tako bio siguran da u životu nije pomislila zlu misao. Mora da je to tajna. I onakve oči, koje prkose godinama, zauvijek oči djeteta.

Nakon Vojove smrti, ostaju svi oni čudesni likovi na njegovim slikama, prolaznici/prilaznici koji ušetaju u vaš život i postanu njegov neotuđiv dio. Prilike osuđene na pamćenje koje nadilazi ostala znanja. Sve je u onome što vidite, nikakava objašnjenja nisu potrebna, svaka riječ je suvišna. A svaki od tih likova će i nadalje nositi dio njegove zapitanosti pred svijetom, autentične, infantilne i zato nepotrošive...

Za razliku od ogromne većine moderne umjetnosti koja kao da je imala cilj da raščara svijet, do kraja i po svaku cijenu, ovdje imamo majstora koji od svega može da napravi novu čaroliju, da je pronađe onamo gdje je nikada ne biste očekivali, i da iznova začara svijet, “na način starih maga”. To je dio Vojove magije otkrivanja svijeta - tako što ćete pustiti čaroliju da djeluje, da se ukaže.

Prizori koji imaju lakoću snoviđenja i uvjerljivost koja nadmašuje svaku tzv. stvarnost. U odmjeravanju sa Vojovim prizorima svaka stvarnost djeluje potrošeno i nedostatno. Kao skica učenika...

Ostaju i sva ona druženja gdje je Vojo oplemenjavao ljude, u tome je bio, jednostavno, nenadmašan.

U februaru ove godine objavili smo broj Arta u potpunosti posvećen Voju Staniću i njegovom stotom rođendanu. Tada sam napisao kolumnu “Stogodišnjak”, u kojoj sam se, između ostaloga, prisjetio jednog beogradskog susreta iz osamdesetih, sa gospodinom Tasićem, penzionisanim profesorom likovnog i ocem moje dobre drugarice. Gospodin Tasić mi je pomenuo da je studirao vajarstvo odmah nakon Rata, a onda počeo da priča o svojoj klasi, o kolegama iz studentskog ateljea - Matiji Vukoviću, Voju Staniću i Dragu Đuroviću... Njegova sjećanja na Voja bila su puna čistog divljenja, ljudskog i umjetničkog. “Ispričao mi je da je Vojo znao u ateljeu naglas čitati Vinaverov prevod Rableovog Gargantue i Pantagruela... To je bio spektakl, kaže. “Svi bismo na kraju prestajali da radimo i pretvarali se u njegovu publiku. Odmah sam i ja našao knjigu, ali nije bilo ni približno onome kada slušate Voja kako čita i glumi...” Nije li taj Rableov pečat (uz potpis Vinaverovog prevodilačkog genija) vidljiv na Vojovom stvaralaštvu, otpočetka?

Umjetnost ima moći koje slutimo i one koje ne poznajemo. I jednima i drugima djeluje na nas.

Uvijek sam bio fasciniran Vojovim dječjim očima. Njegove oči, poput čudesnog Vajldovog D.G., ne stare. Ta vrsta živosti može da iznese čudo. Vjerujem da je takva čistota pogleda razlog njegove izuzetne umjetnosti kao i dugovječnosti...

Jer, ako vaš pogled ne stari, ako vas “blagorazumnost ne opustoši”, ako ne ućutkate svoja čuđenja već im poklonite čitave vrtove, ako nikada ne prestanete da se igrate... Smije li takvom prići starost i ako mu priđe - može li mu što.

Mitsko biće, poput jednoroga. Stogodišnjak sa očima djeteta.”

Te oči, i sklopljene, nadilaze smrt i svaki oblik zaborava...

( Balša Brković )