Hop hop uvijek znači igra

Djeca i odrasli upali su u jednu sasvim magičnu atmosferu. Za djecu bila je to prilika za još jednu igru, za odrasle vraćanje u djetinjstvo uz mališane koji ih sigurno svakodnevno podsjećaju na to šta znači biti dijete. Radi se o premijeri lutkarske predstave “Pomelo, mali ružičasti slon” koja se odigrala juče u sali Dodest Kulturno-informativnog centra (KIC) “Budo Tomović”.

Lagana melodija i umirujuća postavka dali su nagovještaj čarolije koja će se odviti, a sam prostor za publiku i scenu je takav da svojom veličinom stvara osjećaj jednog bajkovitog kutka.

Djeca su radoznalo gledala oko sebe i postavljala pitanja. Zaista, uvijek ima šta da se vidi, nešto što inspiriše na radoznalost, ali nekako u procesu odrastanja počinjemo prolaziti kroz mjesta i prostore kao da je sve već viđeno. A nije. Nikako. Čak i onda kad idemo dobro poznatom ulicom nešto se uvijek mijenja i sve je neponovljiv trenutak, poput doživljaja priče Pomela, malog ružičastog slona.

Kao što i samu dramsku ekipu karakterišu umjetnici iz raznih krajeva, tako su se i u publici mogli čuti različiti jezici, ali svi su razumjeli Pomelov jezik, što je i cilj ove predstave namijenjene uzrastu od tri godine pa nadalje.

“Mi smo kreirali jezik. 'Hop hop' uvijek znači igra. Svaki zvuk nešto znači, tako da smo donekle morali da napišemo sopstveni 'Pomelo jezik'”, kazala je režiserka predstave Gosia Debska u razgovoru sa medijima.

Djeca su ponavljala za junacima priče “Hop hop” i brojne druge usklike. Bilo je smijeha, čuđenja, ponekad i brige. Djeca su reagovala intuitivno i slobodno, a u jednom momentu probijen je “treći zid” kada su baš svi tražili Pomela. Bez podsticanja dozivali su ružičastog slona kad je nestao, a kako kaže Debska, publika je svakako uvijek dio predstave.

“Bez nje ispred glumaca nemate predstavu, pozorište. Potrebni su nam i glumci i publika. Ne mogu zamisliti predstavu koja isključuje djecu. To je uvijek plan (uključiti djecu). Pomelo je lik koji povezuje svakog oko sebe. On je veoma srećan, veoma opušten lik, tako da to je bilo samo prirodan tok u timu. U jednom momentu smo bili u fazonu 'Okej, on je druželjubiv sa svima oko sebe, publika je tu, treba da se povežemo i sa njima”, objasnila je ona u odgovoru “Vijestima”.

Veoma je zadovoljna reakcijama publike i time kako je pratila dešavanja na sceni.

“Osjećam se srećno i rasterećeno. Uvijek preispitujem to hoće li publika reagovati na ono što spremimo. Vi možete zamisliti neke reakcije, ali nikad niste sigurni, zar ne? Ali, nisam mogla ni zamisliti ovakve reakcije: smijeh, malo zabrinutosti u momentima koji su pomalo strašni… tako da je uvijek test to prvo pojavljivanje i jako sam srećna kako su djeca primila predstavu večeras”, istakla je režiserka.

U tom smislu, dječije pozorište se odlikuje onim što samu djecu razlikuje od odraslih: kad su srećna biće glasna i to iskazati otvoreno, kad im nije jasno pitaju, kad im je potrebna samoregulacija skaču, vrte se, plešu… prilaze svemu bez predrasude, nisu uplašena da iskažu sebe i ne očekuju da će ih neko osuditi zbog toga. U procesu odjednom počnemo pronalaziti sigurne luke u nekim društvenim pravilima i ne želimo uraditi nešto što će privući pažnju. A možda nam ipak baš treba ta dječija sloboda? Svi smo ipak nekad bili dijete, tako da nam to ne može biti strano?

“Ja uvijek pokušavam sa svim svojim izvedbama za djecu da dam podsjetnik da zadrže to unutrašnje dijete, da žive srećno i puste da ih život iznenađuje rekla bih. Za djecu je istraživanje njihov uobičajen pogled, a odrasli treba da zadrže zainteresovanost i radost kroz cijeli život. To je nekako recept kako ostati srećan”, rekla je Debska poručivši svima da ponekad daju zagrljaj svom unutrašnjem djetetu.

Poput zagrljaja bile su i lutke na sceni koje su pronalazile put jedna do druge, upoznavale se, igrale i družile. Tako je jedna od poruka predstave prijateljstvo.

“Ja se nadam da će publika u budućnosti pronaći ljude i da će ići kroz život vjerujući im, osjećajući se dobro, te da će biti otvorena za dobre odnose. To je poruka za djecu, ali i mali podsjetnik za odrasle”, poručila je Debska.

Dramska ekipa je, između ostalog, podsjetila i na to kako svijet izgleda dječijim očima. Te oči zapravo pokazuju koliko sve može biti jednostavno i iskreno. Na tome možemo zahvaliti i umijeću glumaca.

“Potrebni su preciznost i mnogo empatije prema nečemu što je predmet. Glumci moraju na neki način da podijele svoju dušu sa nečim što nije 'anime', a što na latinskom što znači 'duša'. Animiranje znači davati nečemu dušu. Nije lako, to je vrlo težak rad koji se može uporediti sa koreografijom koja ide korak po korak, ali takođe je isto kao gluma. Dakle, morate biti empatični ne samo prema ljudima već i prema stvarima”, objašnjava režiserka.

Ona je imala poruku i za crnogorsku pozorišnu scenu i za sve nas povodom lutkarstva.

“Molim vas, radite to, zabavno je. To prelijepa umjetnost, ne samo za djecu već i za odrasle i nevjerovatna je zbog svojih metafora. Molim vas dođite na našu predstavu i idite na sve lutarske predstave koje imate u Crnoj Gori”, poručila je iskreno Debska.

Već danas u 12 časova možete poslušati ovaj savjet i uživati u reprizi “Pomela, malog ružičastog slona” u KIC-u “Budo Tomović”, u Podgorici.

( Anastasija Orlandić )