Džoker kao lik liberalne demokratije: Nauka nakon koje ne ostaje ništa

Kapitalizam u ovoj kasnoj fazi prebačen je s onu stranu svega za šta bi se moglo reći da je apodiktičko, suprotno, furiozan i histeriozan, probojan bez povlačenja, to je strast uloga na sve ili ništa, hazardizam bezumne moći, ili, zašto ne - ludost Džokera.

Kad smo već kod ovog - ljubimca među filmskim negativcima - moramo reći da je, dakle, Džoker ipak doživio propast, postajući nekakav mejnstrim freak, holivudski čudak koji zaslužuje da bude odbačen u paru sa Lady Gagom koju su, sjećamo se, svojevremeno uparivali sa Žižekom.

Da: Džoker je propao kao što se to događa sa liberalnom demokratijom, međutim, ona nestaje jer svoj politički program bazira na raspirivanju ratova koji proizvodeći masovnu smrt prodaju višak oružja kojeg odmah već zamjenjuje supertehnološko i neuporedivo naprednije. Tako se izvode specijalne intervencije i/ili ono što pokriva sintagma ’rat bez žrtava’ (sa naše strane).

Možda je opscenost baš u tome što bi, upravo sada, liberalna demokratija trebala da se predstavi pozajmljujući lik Džokera, dok se republikanci zaklanjaju iza Ilona Maska koji implantacijom/čipovanjem mozga, za život osposobljava lica sa najtežim oblikom invaliditeta. Ne samo da ispituje mogućnost života u svemiru kojeg bi da kolonizuje, nego i posredstvom vještačke inteligencije djeluje čudotvorno, magijski, mesijanski. Uglavnom, uloge su se skroz pomiješale i svijet pokazuje da je u dubokom haosu.

Zamislimo nekadašnjeg, nelicemjernog i krajnje nekonvencionalnog, malo je reći socijalno neprilagodljivog Džokera koji se preko masmedija obraća svijetu obuzetom strahom i drhtanjem analizirajući sadašnju situaciju u kojoj je sasvim realna mogućnost izbijanje globalnog (totalnog) rata. Dakle, nije poenta hoće li se ili ne prekoračiti tzv. ’crvena linija’, jer se to dogodilo onog trenutka kad se normalizovao diskurs o upotrebi atomskog oružja. Koje, uvažavajući dramsko pravilo, mora opaliti u trećem činu!

Što će reći da je svijet kakav smo poznavali okončan, živimo nakon kraja samo je potrebno još neko vrijeme da to i uvidimo. Onda kad susret sa budućnošću bude upriličen u pustinji realnosti, u apokaliptičnom pejzažu nekog od megapolisa koji će biti slika i prilika pojasa Gaze ili nekog razorenog grada u zauvijek izgubljenoj Ukrajini.

Klimatske promjene pokazale su poplavama u Valensiji koliko je priroda poremećena; u pustinji Saudijske Arabije prvi put je zabilježeno da je pao snijeg, za jedan dan smijene se četiri godišnja doba, dok se najveći glečer prebrzo otpoljava što dodatno brine naučnike.

Međutim, sav fokus opet kao i uvijek već na sebe uzima Amerika, nakon izbora Džo Bajden je povukao potez za koji postoje prognoze da može proizvesti propast planete. Zaista, ima nešto proročko u filmu ’Don’t look Up’, jer izborna kampanja i borba za vlast ne vide da sjutra neće imati čime vladati, tako je jedan ruski, u toj zemlji izuzetno cijenjeni general rekao da se može desiti da Bajden i ne bude imao šta predati Trampu, zbog odobrenja Zelenskom da raketama dugog dometa gađa duboko u teritoriju Rusije.

Džoker iz Nolanovog blockbastera ’Mračni vitez’, nesumnjivo bi prekomjerno uživao u ovim danima kad je svijet doveden do one situacije koju smo imali u hladnom ratu; ovo, dakle, nije više vrući mir, nego - atomska agonija koja je svakog trenutka spremna da eskalira. Šta ako je dobro što ne možemo znati koliko smo blizu istinskog kraja? Šta ako je ovoga puta jedini spas ne znati istinu? Jer, ništa nije mračnije i ujedno užasnije, dehumanije i paklenije od istine ovoga svijeta!

Nismo mogli vjerovati na kakvu je fatalnost spremna liberalna demokratija koja je samo fasada krupnog kapitala koji ne priznaje nikakve granice: ono što se događa u pojasu Gaze, ono što je proizašao iz ‘denacifikacije’ Ukrajine, sjutra može osvanuti kao globalni događaj, realnost od koje se niko i ništa neće moći sakriti. Izuzev možda specijalnih ‘bunkera’ koji su opremljeni da zaštite od postnuklearnog zračenja i kontaminacije koju to oružje širi oko sebe. - Možda svijet postaje veliki Černobilj! Zona u kojoj će se kroz postindustrijsko i urbanističko jezgro ubrzo probiti vegetacija koja će proždirati sve pred sobom, dok će polako trunuti u rđi, u najdubljoj melanholiji krajolika kakvog nam je predstavio Tarkovski, gdje se duhovna samoća čovjeka susreće sa pustoši koju je iza sebe ostavila ta racionalna, hladna i operativna, nauka nakon koje ne ostaje ništa, nikakav ljudski trag.

Pogledajmo šta je tranzicija uradila sa komunističkom, materijalnom zaostavštinom, utoliko prije ne isključujmo scenario da će isto to uraditi savremena super inteligentna tehnologija sa ultrakapitalističkim svijetom, kojim, zaista, kao da upravlja suicidni Džoker sa misijom da sve treba srušiti, jer je sazdano na korupciji, svezi između moćnika i policije, države i podzemlja. (Nije li Džoker preozbiljno razumio poredak, javnu riječ, establišment Gotam sitija? Njegova pobuna kreće jer je ostao izvan simboličke identifikacije, kao višak realnosti.)

Sljedeće redove možda potonjeg mislioca sa Zapada treba čitati kao terapiju, vježbu koja oslobađa od predstave da svijet zaslužuje budućnost, budući da ova dolina leleka emituje samo nepotrošni kapacitet jada i bijede. “Ponekad mi se događa da mislim kako bi trebalo da sve zemlje liče na Švajcarsku, da, kao ona, uživaju u higijeni, otužnosti, obožavanju zakona i bezgraničnom poštovanju čoveka, i da tonu u njih; s druge strane, privlače me samo one nacije čija mišljenja i činovi nisu opterećeni nikakvim moralnim obzirima, nacije grozničave i nezajažljive, uvek gotove da prožderu one ostale i jedna drugu progutaju, nacije koje gaze vrednosti što im ometaju uspon i uspeh, odbojne prema mudrosti, toj boljki starih naroda koji su siti sebe samih i svega, i takoreći očarani što zaudaraju na buđ.” (Sioran)

Budući da ovako, isuviše trezveno i lucidno mišljenje dopire samo do manjine, da je za njegovo usvajanje potreban visok stepen oholosti i vitalnosti koja izaziva udese sa sudbinom (svakako, i - sumnja je dar), utoliko prije je rezervisano za potonja vremena. Ispostavlja se, naime, da su istinski nihilisti u ovom slučaju niko drugi do liberalne demokrate, pokazujući da su u stanju sve uništiti zbog kapitala koji im omogućava višak uživanja kojeg vodi nagon ka smrti. Ne samo, dakle, da su kreatori ratova, uz to su - eksploatori prirode, uslova života. Uostalom, tvorci Istorije nisu diplomate, atašei, konzuli, nego su to bili tirani, imperatori, sada medijski moguli i finansijeri ratova za resurse i teritorije. Kad čujemo da bi, u slučaju atomskog rata, Amerika više izgubila jer je mnogo bogatija, naseljenija i razvijenija od Rusije, onda se suočavamo sa - tamnom logikom na kojoj počiva savremni svijet, koji, inače, više ništa ne može proizvesti, jer postmoderna jeste objavila svemu kraj, u kojem sramno pretrajavamo.

Epilog ovog svijeta u čijim je temeljima tendencija za samookončanjem mogu biti riječi Pukovinika iz drame “Đavo i Gospod Bog” (Sartr), koji konstatuje: “Ubrzo po izlasku sunca, primetismo oblak prašine.”

( Vuk Vuković )