Utihnule gusle đeda Milosava Papića

Dogovorismo se Milosav Papić, najstariji guslar na Balkanu, i ja da naredne godine, kada bude proslavio 100. rođendan, ponovo uradimo reportažu. Ali, po prvi put, prevario me. Preminuo je juče i sahranjen je u krugu porodice na groblju pored crkve Sv. Georgija na Valu, kod Vraćenovića, u Nikšiću. Otišao je đed Milosav, ali priča o njemu nastaviće da živi.

Završio je četiri razreda osnovne škole, znao je više od 30.000 stihova u osmercu i desetercu, autor je stotinak pjesama koje je čuvao u glavi, čitao je Dostojevskog, jednog od njegovih najdražih pisaca jer je najdalje “ušao u ljudsku dušu”, Njegoša, Šolohova, Mana, Jesenjina, Bulgakova...

Najpoznatiji stanovnik sela Koravlica snimio je “Kosu Ivaković” sedamdesetih godina prošlog vijeka za “Jugoton”, nastupao je na mnogim festivalima, guslao u hotelu “Moskva” i u beogradskom Domu sindikata.

“Kako su se mijenjali vladari, tako su se i pjesme ‘farbale‘ i uljepšavale. Narod je čudnovat, povodljiv, a te guslarske pjesme su mnogo nerealne. Ima tu svega i svačega, a ja šund i očigledne laži nikada nijesam htio da pjevam. A ima i veljih pjesama koje će uvijek trajati i koje će ostati kao vrijednost”, kazao je Papić za „Vijesti“ 2018. godine.

Za njega su Njegoševa djela bila jedna od tih vječnih vrijednosti. Znao ih je napamet i rado citirao.

Govorio je da nikada nije pristao da pjeva o Titu, ali da ne može da izabere najdražeg vladara od onih koji su bili na čelu država u kojima je živio, jer mu nijedan nije bio po volji.

“Ovdje su samo čobani koji okreću stada, a gazde, koje drže novac i trguju s nama, su napolju. Ovo je lakrdija jedna. Sa jednih prsi - dvije crkve, dvije akademije, bogaćenje bez truda, siromašenje od ljute nevolje, neupućenosti.

Ovi bogataši će se ugušiti u baruštini potrošačkog društva jer su se pregojili, dave se jer ne znaju šta da rade, a trebalo bi da driješe kesu i da uspostave zakon. U jednoj pjesmi sam napisao ‘vlast i novac mnogom obraz uze, teške li su sirotinjske suze’. Uvijek sam smatrao da nikada ne treba ići za čaktarom, već za fenjerom“.

Glumio je u dvadesetak amaterskih pozorišnih predstava.

"Bio sam vrsni glumac. Imao sam preko 20 glavnih uloga. Glumio sam i u ‘Balkanskoj carici’, a za Cankarevog slugu Jerneja dobio sam prvu nagradu na smotri kulturno-umjetničkih društava Grahova, Vilusa, Petrovića, Velimlja i Vraćenovića. Odmah su me pozvali u glumačku školu na Cetinju. Nijesam htio. Volio sam slobodu, život, ljubav”.

Najdrža istorijska ličnost bio mu je čuveni sovjetski maršal Georgij Žukov. Za 9. maj je nekoliko puta Sovjetskom Savezu, a kasnije Rusiji, slao telegram čestitke. I to u stihu. Ljubav prema Rusiji je “platio” 1948. kada su ga isključili iz partije i poslali na prinudni rad. Ali, nikada nije žalio zbog toga. Žalio je jedino što su došla “neka smutna vremena”.

“Bio sam protiv ovog rata. I sinu sam rekao da ne ide. Dva puta su dolazili da ga uhapse, meni su prijetili da me treba ubiti što sam kazao – nemojte da pravimo jade, da se ubijamo, da palimo i rušimo. Uvijek sam ljude dijelio samo na dobre i loše”, govorio je Papić koji je, po sopstvenom priznanju, počeo da stari tek kada je napunio 90 godina i shvatio da više ne može da ide pješke od Koravlica do Nudola, sela koje je bilo udaljeno tridesetak kilometara i gdje mu je kćerka udata.

Milosav je 1941. godine branio zemlju od okupatora, a 1945. učestvovao u obnavljanju porušenog. Radio je 15 godina kao putar na cesti od Deleuše do Vraćenovića i guslao.

Sa suprugom Gospavom, ženom koju da je “lučom tražio” bolju ne bi našao, 29. novembra obilježio bi 65 godina braka. Izrodili su troje djece – dvije kćerke i sina, a imaju i šestoro unučadi i petoro praunučadi.

( Svetlana Mandić )