Rediteljka Dora Ruždjak Podolski za "Vijesti": Žene su se pogubile u svom feminitetu

Patrijarhat je nametnuo metar po kome se vrednuje ljudsko biće, a uporno se toga metra drži i dan danas. Na nama je da mijenjamo svijet, odgovorno i osviješćeno...još mnogo moramo civilizacijski raditi na tome da žene i muškarci budu ravnopravni, jer nijesu.

To u razgovoru za “Vijesti” poručuje čuvena hrvatska rediteljka Dora Ruždjak Podolski. Ona je nedavno na scenu Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” postavila novu predstavu, “Slučaj Virdžina”, koja je već na premijeri pobrala samo pozitivne komentare, oduševila publiku, ali i u fokus stavila fenomen o kojem se u Crnoj Gori rijetko govori, a nije bio ni česta tema umjetničke obrade...

Predstava je rađena u koprodukciji Zetskog doma i Centra za kulturu Tivat, gdje će biti izvedena večeras u 20 časova.

“Kao sociološki i civilizacijski fenomen koji je u Crnoj Gori bio opšteprihvaćen, pojam virdžine tek traži da bude objašnjen i sagledan iz savremenog ugla. No, ono što je sigurno, jeste da su sve virdžine o kojima progovaramo u ovoj predstavi, upravo na valu feminiteta koji ishod ima u konstruktivnosti, odživjele svoje vrijedne živote u kojima su mnogo toga ostvarile - podigle djecu koja su izrasla u časne i sposobne ljude, izgradile nove uspješne živote u stranoj sredini, poslušale glas svojeg unutarašnjeg bića, živjele nekonvencionalni i slobodni život punim plućima”, rekla je Ruždjak Podolski.

Ona je kazala i da je i njoj samoj, kao ženi trebalo mnogo vremena da prizna upravo tu ženu, te da joj je drago da se, pričajući ove priče o virdžinama, možemo podsjetiti kako nas jedino različitosti dovode do istine o sebi samima - ma kakva ta istina bila.

Dramski tekst Stele Mišković nastao za potrebe predstave temelji se na istraživanju fenomena virdžina, posebno kroz prizmu feminističke teorije i etnoloških istraživanja, čime se otvaraju pitanja o rodnim ulogama i identitetu unutar specifičnih kulturnih konteksta, navedeno je ranije iz Zetskog doma.

U glumačkoj podjeli su: Goran Vujović, Marija Maša Labudović, Marta Šćekić, Anđelija Rondović i Pavle Novaković. Predstava “Slučaj Virdžina” nastala je u koprodukciji Kraljevskog pozorišta i Centra za kulturu Tivat.

O predstavi, istraživanju i procesu rada, ali i fenomenu virdžina, feminizmu i ženama, Dora Ruždjak Podolski govori za Vijesti.

Fenomen virdžina je u Crnoj Gori specifičan i dugo (bio) prisutan, te samim promišljanjem podstiče brojna pitanja od rodnih uloga, identiteta, diskriminacije, tradicije... Kako ste se odlučili za obrađivanje baš te teme u predstavi “Slučaj virdžina” i koliko ste bili upoznati sa fenomenom virdžina prije samog projekta?

Sve što ste naveli i te kako je tačno, no ovaj fenomen tek zaslužuje da bude bolje istražen i da se sagleda iz savremenog ugla. Ja sam se susrela s tematikom virdžina prije nekih petnaest godina, i moram reći da sam već tada osjetila potrebu da na neki način progovorim o tim ženama koje su postali rodni muškarci. Nešto je fascinantno u tom fenomenu - evo, baš neki dan pred premijeru asistentkinja režije Nina Martinović poslala mi je fotografiju Drke, jedne od virdžina čijom se sudbinom bavimo u predstavi. Na fotografiji je Drko, njegov nećak Haso kojeg je Drko odgojio, i Drkova majka Nurija. Dakle, moglo bi se reći, tri generacije koje bi i danas društveno bile teško prihvaćene “u tom obliku”. Ali na toj fotografiji oni stoje u slozi i nekom miru. Drko emanira i majčinsku i očinsku energiju, i to je baš ono najinteresantnije. Jer, Drko je s puno ljubavi i časti podigao malog Hasu, do te mjere da je Haso iz Gusinja izrastao u veoma uspješnog preduzetnika, ni manje ni više, no na Menhetnu! Svaka priča o virdžini je svijet za sebe, svaka je istkana od okolnosti koje su, većinom, nama iz današnje perspektive gotovo nepojmljive, primjerice, svjedočanstvo o virdžinama koje su ratovale, pa je tako Tone Bikaj bio vođa gerilske antifašističke jedinice u Albaniji, a Fetah Jupi je proveo dvije godine u vojsci u Skoplju. Kao što vidite, sve virdžine navodim u muškom rodu, jer bi se zasigurno sve, kao posljednja crnogorska virdžina Stana Cerović, jako uvrijedile da ih oslovljavam u ženskom.

Kako doživljavate postojanje virdžina u njihovom izvornom kontekstu?

Mi smo se danas kao žene poprilično pogubile u svojem feminitetu - ispada da isticanje istog nije dobrodošlo u poslovnim prilikama, pa žene, a to govorim iz vlastitog iskustva, zarad karijere najlakše odbace taj dio svoga identiteta. Meni kao ženi trebalo je jako dugo vremena da se vratim “svojoj ženi”, možda i ne sasvim u cjelosti, ali godinama sam zatirala svoju ranjivost pa sam s vremenom shvatila da se moram vratiti na “startnu poziciju” i ponovo pronaći davno izgubljenu ženskost ako želim normalno funkcionirati. U tom smislu, oplata maskuliniteta svakako je kod virdžina zatrla meku unutarnju tvar, ali tvar je tvar, i ženskost je ženskost, a muškost muškost. Samo ovako filozofski mogu odgovoriti na Vaše pitanje.

Često se dovodi u vezu, ali koliko je zapravo fenomen virdžina povezan sa savremenim pitanjima o rodnom identitetu, pravima žena, ali onda i sa slobodom izražavanja, življenja, te pritisaka patrijarhalnog društva kakvo crnogorsko i dalje jeste?

Fenomenologija virždina svakako jeste povezana s pravima žena... Recimo, zanimljiv je podatak da su često majke poticale kćeri na zavjet virdžina jer su na taj način zadržavale, kad bi obudovjele, svoj “status”, odnosno, bile bi zaštićene do smrti jer bi na imanju postojala “muška glava”. To svakako govori o obespravljenosti žena. Međutim, pitanje rodnog identiteta daleko je složenije, složeno je i danas, a kamoli da nije bilo tako prije sedamdeset godina. Ono što je sigurno jeste da je patrijarhat nametnuo metar po kome se vrednuje ljudsko biće, i uporno se toga metra drži i dan danas. Na nama je da mijenjamo svijet, odgovorno i osviješćeno, pa ću tako reći veoma otvoreno da žene i muškarci nisu ravnopravni. Još puno moramo civilizacijski raditi na tome. Premda, virdžine uglavnom nisu imale problem sa slobodom izražavanja, upravo suprotno - većina ih je, koliko se može rekonstruisati, bila beskompromisna, duhovita i puna života.

Da li je i koliko bilo izazovno pristupiti kompletnoj temi a da ona bude jasna gledaocima koji možda nijesu upoznati sa virdžinama, a onda i u kontekstu očuvanja ali i prenošenja lokalne autentičnosti u širi kontekst?

Čini mi se da je fenomenologija virdžina dobro poznata crnogorskom narodu. Primjera radi, trgovkinje s kojiima sam tokom svog boravka ovdje razmjenjivala dnevna iskustva veoma dobro poznaju ovu problematiku, ponajviše zahvaljujući izvrsnim emisijama Radio-televizije Crne Gore o Stani Cerović čijim fragmentima smo se i mi poslužili u predstavi, te tako dočarali publici iz dokumentarnog ugla ovu temu virdžina. A lokalna autentičnost je kao i svaka druga - toliko jaka, svježa i neprikosnovena, te bih rekla da je i te kako išla u prilog izrazu i rukopisu predstave, bivajući inspirativnom niti vodiljom čitavom narativu, verbalnom, a pogotovo neverbalnom.

Kada se govori o pozorišnim predstavama, nezaobilazno je spomenuti proces rada. Kakav je bio ovoga puta, dodatno ako se uzme u obzir početni segment kada su glumci negdje tek spoznavali sebe i svoje uloge, vođeni ličnim, a opet zajedničkim promišljanjima?

Kad smo se susreli na prvim probama u julu, zaista smo ispred sebe imali gomilu neistraženog materijala koji se u jednom trenutku činio poput lavirinta. U toj fazi Stela Mišković i ja smo sa strane promatrale kako se glumci povezuju s istinitim pričama i svjedočanstvima o virdžinama, a ključnu ulogu u tom segmentu procesa imao je Saša Božić, koji je kao saradnik za scenski pokret i dramaturg predstave inspirisao glumce da putem tjelesnih improvizacija osvješćuju fenomenologiju virdžina, te povuku neka značenja i izraze iz podsvjesnih domena. Na taj način glumci su nesmetano otvarali vrata tog prilično zamršenog polja. Kad kažem nesmetano, želim reći neopterećeno, predano i zaigrano.

Takođe, služili smo se elementima psihodrame, svakako veoma svedeno i prilagođeno teatarskim zadatostima, te smo i na taj način omogućili glumcima da se upuste u slobodu izgradnje lica. Potom je Stela uobličila veoma zanimljiv dramski tekst nastao prema dojmovima i saznanjima koja su se javila u prvoj fazi procesa. Tekst možemo nazvati dramskom freskom čija fragmentarnost omogućava snažno emotivno povezivanje s tematikom, što režija prati izmjenom koreografiranih i dramskih sekvenci.

Koliko je za ovu temu bila bitna saradnja sa scenografom, kostimografom i drugim članovima tima u prenošenju autentičnosti priče? Da li ste kao rediteljka insistirali na nekim posebnim simbolima koji su ključni, bilo sa Vašeg stanovišta ili zarad predstavljanja psiholoških slojeva lik(ov)a, i ako da, koji su to?

Meni je kao rediteljki uvijek veoma važna dobra saradnja sa svim članovima autorskog tima. Scenografkinja Ivanka Vana Prelević povela se idejom poveza za grudi u virdžina, te ga je tako vizualno tematizovala, a prostor igre je ograničen iz jasnih razloga. Kostimografkinja Tijana Todorović veoma je vična savremenom i svedenom izrazu koji krasi ovu predstavu. Uz već spomenute Stelu i Sašu, muziku potpisuje i sami direktor Zetskog doma Luka Radović, koji je u svom pretrpanom rasporedu našao vremena i volje da mi bude savjetnik za crnogorsku muziku, a potom i da neke od starih napjeva obradi u modernom ruhu. Kompozitor Stanislav Kovačić, inače moj stalni saradnik, priključio se izgradnji savremenog izraza kojem smo težili.

“Slučaj Virdžina” počeo je svoj javni život i komunikaciju sa publikom, a prvi komentari su izuzetno pozitivni. Šta će budući posjetioci biti u prilici da vide u ovoj, novoj produkciji Zetskog doma i imate li Vi neka očekivanja?

Ja ovu predstavu nisam radila s velikim očekivanjima, to je sad neka nova faza u mome životu i mome radu. Crnu Goru dobro poznajem, i privatno i poslovno sam ovdje prisutna već duže vremena, te sam se nekako baš odlučila da predstavu radim iz sadašnjeg trenutka, svjesna odgovornosti koju tema zadaje, ali isto tako svjesna da radim predstavu s umjetničkim timom, autorskim i glumačkim, koji mi je sve vrijeme ulivao povjerenje da smo na dobrom putu. A posjetioci predstave susrešće se s nekoliko veoma zanimljivih ljudskih sudbina, obrađenih kroz poetsku prizmu dramskog teksta Stele Mišković te glumačkih kreacija koje su nastajale postepeno, nižući nijansu za nijansom, sloj po sloj, te su tako svakako utemeljene i zaokružene.

Kroz svoj rad se zapaženo bavite iskustvom žena u različitim kontekstima i okolnostima. Koliko to dolazi iz lične potrebe da govorite na te teme, ali i iz opservacije položaja žena u zajednici u kojoj živite, stanja u regionu? Kako vidite ženu u današnjem društvu, bilo na Balkanu bilo globalno?

Važno je podržati žene. Malim gestovima, velikim gestovima. I to za mene znači biti feministkinja.

( Jelena Kontić )