Šta u ratu radi ukrajinski saper: "Kako kažu, čekanje na smrt je gore od same smrti"

Ako niste iskusan saper (miner), možete ići na misiju, ali se možda nećete vratiti, šali se Andrij, komandant voda ukrajinskih sapera.

Marian Kušnir i Serhij Nužnenko pišu u tekstu za Radio Slobodna Evropa da se susrijeću s Andrijem, čiji je pozivni znak Portos, prema jednom od Tri musketara, u rekreacionom centru u Donjeckoj regiji.

Napolju već pada mrak. Susrijećemo se kasno jer su borci tokom dana imali borbene zadatke u okolini istočnoukrajinskog grada Bahmuta.

Ovdje ne nedostaje posla za sapere. Gotovo svaki metar linije fronta je miniran.

Andrij se pridružio vojsci u martu 2022. godine, odmah nakon što je Rusija pokrenula invaziju punog obima.

Do tada nije imao vojno iskustvo.

"Živio sam u Portugalu od 2009. do 2013. godine", prisjeća se. "Vratio sam se u Ukrajinu nakon što mi se kćerka rodila. Moja supruga i ja smo odlučili da želimo da ona bude obrazovana ovdje u Ukrajini, da razmišlja na način na koji mi razmišljamo."

U Portugalu je radio kao zidar. Bio je iznenađen što u zapadnoevropskoj zemlji mnogi radnici nisu imali obrazovanje, a neki su i bili nepismeni.

"Kad bi neko primio platu i morao je potpisati, neki bi to samo označili krstićem", kaže.

Nedugo nakon što se vratio u Ukrajinu, Rusija je nasilno anektirala Krim i pokrenula prvu fazu rata na istoku Ukrajine. Zatim je uslijedila invazija 2022. godine.

"Nisam odmah stigao na front", prisjeća se Andrij.

Prvo je prošao osnovnu vojnu obuku, a potom se specijalizovao za sapera, s raznim vojnim inženjerskim zadacima, a najvažniji je bio rad s minama.

"Na bojište sam došao u julu 2022. To je bio početak moje vojne karijere", ističe.

Andrij i njegov vod prošli su kroz neke od najtežih bitaka na istoku Ukrajine, braneći Bahmut i Soledar koliko su mogli prije nego što su oba grada pala u ruske ruke. Danas radi na jugu Bahmuta.

"Ono što vidite u ratnim filmovima su samo bajke. U stvarnosti je potpuno drugačije", kaže. "Sukob je nešto što se mijenja svakog minuta, svake sekunde. Nemoguće je biti spreman na sve."

Tokom svog prvog iskustva u borbi, prisjeća se: "Nije bilo straha, ali možda da sam znao šta slijedi, možda bi ga bilo".

"Strah sam osjetio nakon prvih borbenih misija", kaže Andrij. "Ponekad je za misiju bilo zakazano podizanje u 11 uveče, pa bi auto stiglo usred noći. Kako kažu, čekanje na smrt je gore od same smrti."

Bilo je to, kaže, kada se vraćao s borbene misije, kada je strah počeo ulaziti u njega.

"Stigneš natrag na tačku evakuacije gdje je mirnije i počneš razmišljati o tome gdje si bio i što si radio", kaže. "Da, tada dolazi strah."

Andrij se prisjeća operacije miniranja područja blizu Bahmuta koja je bila jedna od najopasnijih misija njegovog tima.

"Poziciju su napale ruske trupe i nama je bilo dodijeljeno da uđemo i miniramo to područje. Završili smo misiju (postavljanje mina) i vratili se na pozicije. Sljedeći dan je došao zapovjednik bataljona i rekao da bi ovaj posao trebalo da obavi tim za specijalne operacije. To znači da nismo bili obučeni za takve zadatke", ističe.

Nakon ove operacije, kaže, on i njegov tim "smatrali su sebe dobrim vojnicima".

Najteži dio borbe, navodi, "je vidjeti svog ranjenog brata pored sebe, a ne moći mu pomoći".

"Postaneš vezan, postanete kao porodica. A onda, kada počneš gubiti tu osobu i ne možeš pomoći, to je jako strašno. Ne znaš što bi rekao njegovoj porodici nakon toga. To je najveći strah – osjećati se bespomoćno i nesposoban spasiti bliskog prijatelja."

Uveče sljedećeg dana, odlazimo s Andrijem i njegovim timom na trening područje iza bojišta, gdje nekoliko manjih grupa puca na mete i simulira napadne misije.

On izvlači punjenja za bacače granata, različite vrste mina i bombom natrpani FPV dron koji nije uspio doseći cilj. Raspoređuje sve kako bi pokazao kako se "igračke" neutralizuju.

"Ako vidite da nema zvučnih signala ili trepćućih svjetala, onda možete prići dronu na vlastitu odgovornost i pregledati ga", objašnjava.

Prema službenim pravilima, najbolje je ne pristupati bilo kojem naoružanom dronu. Idealno bi bilo da se uništi daljinski.

Međutim, s dovoljno iskustva, ponekad može biti vrijedno pokušati spasiti dron.

"Prva stvar koju treba učiniti je isključiti glavnu bateriju. Druga je pregledati eksplozivni teret i pronaći njegov detonator. Zatim pažljivo odspojite detonator od municije", objašnjava Andrij.

"Ako vidite dodatnu bateriju, pokušate je deaktivirati. Tek tada uklanjamo municiju, koja se potom uništava. Ako je moguće deminirati dron, ostaci idu našim prijateljima pilotima koji će koristiti za rezervne djelove", pojašnjava.

Zatim se TNT punjenje stavlja na vrh municije, kao i detonatori na daljinsko upravljanje.

Sklanjamo se, a onda čujemo: "Vatra u rupi".

Kamenje pada i diže se oblak prašine. Eksplozija je bila udaljena najmanje 30 metara, ali u prsima osjećate jačinu udarnog talasa. U vazduhu se osjeća smrad eksploziva.

Jednako teška situacija je kako neutralizovati protivtenkovsku minu. Ruske snage često skrivaju tzv. anti-lift eksploziv koji aktivira veću minu kada je saper pokuša ukloniti.

Ako postoji bilo kakva opasnost da takva naprava vreba ispod protivtenkovske mine, koristi se posebna tehnika za daljinsko pomicanje mine, što Andrij demonstrira.

Opet se vraćamo u sklonište.

Od našeg položaja u rovu do mine vodi uže. Vojnik oštrim povlačenjem užeta trza minu s mjesta i eksplozija odjekuje poligonom.

Korištenjem ove metode, ukrajinski saper ostaje nepovrijeđen, ali postoji mnogo trikova kojima ruske trupe pribjegavaju kako bi nanijele maksimalnu štetu saperima.

Neke od njegovih priča ilustruju opasnosti samog bojnog polja.

"Jedan od naših vojnika namjestio je zvono na vratima da bude detonator. Ne znam na šta je mislio, ali je odlučio da to zvono objesi na drvo", prisjeća se Andrij.

"Tada su se Ukrajinci morali povući s ove pozicije. Ruske trupe upale su u to područje i jedan od neprijateljskih vojnika, Bog zna na što je i on mislio, pritisnuo je dugme. Eksplozivna naprava bila je povezana sa zvonom i pola njegove grupe je poginulo u eksploziji."

Jedan od najbližih susreta sa smrću bio je kada je Andrij naišao na rusku minu POM-3.

Taj strašni uređaj, koji se ispušta iz vazduha, opremljen je seizmičkim senzorom dovoljno osjetljivim da eksplodira ako neko kroči unutar njegovog radijusa.

"Deminirali smo područje u jednoj zoni. Sve je išlo glatko. Onda je naš vozač uočio padobran jedne od tih mina. Zatim je napravio još nekoliko koraka i doviknuo da misli kako vidi minu POM-3. Svi smo se ukočili jer je već trebala eksplodirati", kaže Andrij.

"Čini se da se baterija mine ispraznila. Trebala se samouništiti, ali nije. Odlučili smo je gađati mitraljezom sa sigurne udaljenosti. Nije eksplodirala, nego se samo raspala na komadiće."

"Kasnije smo dobili misiju da krenemo u isto to polje kako bismo pokupili pali dron", priča Andrij.

"Tražili smo sigurno mjesto za ulazak u to polje, ali posvuda su ležali prazni kontejneri od mina POM-3. Bilo je prilično jasno da su te mine rasute po cijelom području. Zapovjednik je obaviješten, a on je povukao zadatak. Odlučio je da život sapera nije vrijedan drona."

"Postoji mišljenje da su saperi vojnici za jednokratnu upotrebu", ističe Andrij, polušaljivo.

Što se tiče psihološke podrške, Andrij kaže: "Vaša vojna porodica, braća s kojima živite, vaša su najvažnija mreža. Bez njih, stvari bi jako brzo postale nepodnošljive. U našem timu nas je sedam. Svi živimo zajedno pod istim krovom. Ima starijih momaka i mlađih, ali svi smo podrška jedni drugima. Onda je tu i moja žena – ta podrška je jako važna. Onda je tu moja kćerka, koja mi kaže: 'Tata, uvijek možeš nazvati. U bilo kojem trenutku, nazovi me, pričaj sa mnom'".

( Radio Slobodna Evropa, Ne.V. )