Najsiromašniji Mađari doniraju plazmu da bi preživjeli

U propalom industrijskom pojasu sjeveroistočne Mađarske, razvila se nova ekonomija - ona koja je zasnovana na ljudskoj krvi. Privatne kompanije su pronašle način da profitiraju od očaja najugroženijeg dijela stanovništva ovog regiona, Roma. Za mnoge, čin doniranja krvne plazme postao je slamka spasa, sumorni način preživljavanja u okruženju hronične nezaposlenosti i siromaštva.

Doniranje plazme podrazumijeva uzimanje tečne komponente krvi donora, dok se crvena krvna zrnca i trombociti vraćaju u organizam putem mašine. U Mađarskoj je posljednjih godina broj donacija plazme dramatično porastao. Više od 50 centara za prikupljanje plazme radi širom zemlje, sakupljajući i do 2.600 litara plazme nedjeljno, radeći šest dana u nedjelji često punim kapacitetom. Prema zakonu, donori mogu da prime samo 7.500 forinti (oko 18 eura) u gotovini, ali ne postoje propisi o dodatnim podsticajima. Kao rezultat toga, centri su taj proces pretvorili u igru, nudeći poene, bonuse i ulaznice za lutriju kao nagrade za česte donacije. Na svaku 10, 20. i 30. donaciju donori mogu dobiti vaučere za kupovinu ili učestvovati u nagradnim igrama za električne skutere ili plazma televizore.

Ovi centri su uglavnom koncentrisani u istočnoj Mađarskoj, gdje je nezaposlenost visoka, a lokalno stanovništvo, od kojih su mnogi Romi, jedva sastavlja kraj s krajem. Za najsiromašnije, doniranje plazme postalo je redovan, iako opasan, oblik prihoda. “To je kao kockanje”, rekao mi je jedan lokalni donor. “Stalno se vraćaš, nadajući se nagradi.”

Manjak regulacije u sistemu doprinosi stvaranju “divljeg zapada” među pružaocima zdravstvenih usluga u ovim zapostavljenim regionima. Iako mađarski zakon dozvoljava doniranje plazme samo dva puta sedmično, ne postoji efikasan mehanizam za praćenje koliko često pojedinci doniraju. Centri ne dijele informacije o donorima, pa mnogi obilaze nekoliko centara u toku iste nedjelje kako bi prevarili sistem i ostvarili maksimalnu zaradu. Neki medicinski radnici su optuženi da zatvaraju oči pred ovom praksom. “Ljekari vide po mojim rukama da sam donirao u drugom centru dan ranije, ali i dalje uzimaju plazmu. Njima je bitan samo broj”, rekao je jedan donor.

Medicinski timovi u centrima navodno često zanemaruju osnovne zdravstvene regulative kako bi povećali broj donora. Upoznala sam mladića, sada osamnaestogodišnjaka, koji kaže da je počeo da donira plazmu sa samo 16 godina - dvije godine prije zakonskog minimuma. On i njegova majka redovno putuju dva sata iz svog sela Tornanadaska do grada Miškolc, gdje četiri različita centra za plazmu rade na maloj udaljenosti jedan od drugog. “Oboje doniramo”, rekla je njegova majka. “Tako hranimo našu desetočlanu porodicu”.

Ljekari vide po mojim rukama da sam donirao u drugom centru dan ranije, ali i dalje uzimaju plazmu. Njima je bitan samo broj

Za mnoge u ovom regionu, doniranje plazme više nije samo izvor stida - to je neophodno zlo. Ispred jednog centra u Miškolcu razgovarao sam sa Romkinjom koja je čekala sa svojim djetetom dok je njen suprug davao plazmu: “Imamo dovoljno novca da kupimo hranu za nekoliko dana”, rekla je tiho i uplašeno, “onda moramo opet da dođemo”.

Stigma povezana sa doniranjem plazme je očigledna. Mnogi donori nerado pristaju da budu fotografisani i pokazuju samo ruke prekrivene tragovima od igala. Jedan donor, koji se sprijateljio s doktorom u centru koji posjećuje, rekao mi je: “Rekla mi je da ona nikada ne bi dala plazmu, ni za kakav novac”.

Opisao je i svoje iskustvo: “Onesvijestio sam se tokom davanja plazme jer nisam pio dovoljno vode prije toga, a moj imuni sistem više nije kao što je bio. Ali šta mi je alternativa? Ako nema posla, moram da prehranim porodicu - bukvalno svojom krvlju”.

Na sjeveroistoku, gdje je javni prevoz nepouzdan, a posla nema, neki donori putuju na velike udaljenosti kako bi povećali zaradu. U autobusu za nekadašnji rudarski grad Ozd upoznao sam čovjeka koji putuje sat i po iz Petervašere. Djelovao je slabo, težak nešto više od 50 kilograma. “Juče sam dao plazmu u Šalgotarjanu”, rekao je, pokazujući rukom u suprotnom pravcu, objašnjavajući da mu je novac potreban za rođendanski poklon za ćerku. Njegova supruga, dodao je, radi isto.

Onesvijestio sam se tokom davanja plazme jer nisam pio dovoljno vode prije toga, a moj imuni sistem više nije kao što je bio. Ali šta mi je alternativa? Ako nema posla, moram da prehranim porodicu - bukvalno svojom krvlju

Drugi donor iz velikog grada Debrecin, gdje radi šest centara za plazmu, ispričao je svoje zapanjujuće iskustvo. Tokom godine donirao je plazmu više od 300 puta - daleko iznad zakonskog limita od 45 donacija godišnje. “Dao sam 220 litara plazme za godinu dana, samo u jednom centru”, rekao je. “Zakon kaže da osoba može dati najviše 34 litra za to vrijeme. Ali ovdje to nikoga ne zanima. Njima je bitan samo novac”.

Nedostatak nadzora i regulacije olakšava ovim kompanijama da iskoriste već ranjivo stanovništvo. Za mnoge Rome u propalom industrijskom pojasu, doniranje plazme više nije izbor. To je pitanje opstanka.

Donori koji redovno daju plazmu često nisu svjesni posljedica koje to ostavlja na njihovo tijelo. U očajničkoj svakodnevnoj borbi za opstanak, briga o sopstvenom zdravlju im je na posljednjem mjestu. Još se sjećam izgleda čovjeka koji je donirao više od 300 puta: mršav, blijed, upalih obraza - oličenje iscrpljenosti. Kada sam ga pitala o posljedicama, samo je odmahnuo rukom, rekavši da ga i najmanja prehlada sada obara, ali da ipak sebe smatra “zdravijim nego ikad”.

Ovaj oblik samoiscrpljivanja suptilno podstiču kompanije koje često umanjuju rizike i neumorno reklamiraju spasilačku prirodu doniranja plazme. Istina je da plazma spasava živote - ali šta se dešava kada se u u tom procesu žrtvuje zdravlje onih koji spasavaju živote?

Tekst je objavljen u “Gardijanu”

Priredila: A. Š.

( Bela Varadi )