Nepokolebljivi i iskreni do kraja

“Ujutro čim otvorim oči još mamuran od protekle noći oko sebe se ne osvrnem a već sam počeo da skrolujem”, sigurno se prepoznajete u stihovima pjesme NeonoeNa “Clickbait” kojom će se predstaviti na Montesongu. Niste jedini, jer kako sam gitarista grupe Ilija Pejović ističe za “Vijesti” oni ne govore iz pozicije onih koji smatraju da su iznad problema.

“Naprotiv, stavljamo se u poziciju onoga ko je zavistan i koga je pomenuti fenomen usisao. Zato je pjesma i pisana u prvom licu. Svi smo u manjoj ili većoj mjeri žrtve informacija koje nam se svakodnevno serviraju u količinama koje je nemoguće adekvatno procesuirati”, kazao je Pejović.

Na pitanje o tome koliko je teško biti muzičar u takvom ambijentu pjevač benda Marko Vukčević ipak smatra da ako se neko bavi muzikom kojom se oni bave onda nema izgovora i prepreka “jer imate jasan stav bez obzira na trenutni ambijent”.

“Kompromisi ne postoje jer morate uvijek biti iskreni, kako prema sebi samima tako i prema publici koja gaji osjećaj prema ovom pravcu. Rokenrol kao pravac je izdržao i mnogo teže periode i opstao tako da se nadamo da je i ovo samo jedna od tih faza, a i ako nije mi ćemo ostati isti. Nepokolebljivi i iskreni do kraja”, poručio je Vukčević.

On i Pejović pričali su za Vijesti o problemima koje donose savremeni mediji i medijske pojave, pjesmi za Montesong, nastupima, saradnjama…

U svojoj pjesmi za Montesong ističete se kao rok bardovi našeg vremena, jer se dotičete modernih problema. Koliko vas nerviraju klikbejtovi, zavisnost koju izazivaju društvene mreže, česte reklame... sva ta zasićenost svim i svačim? Kako se vi borite sa time?

Ilija Pejović: Smatramo da umjetnost i kultura, čak i u svom popularnom obliku, posebno u izrazima bliskim rokenrolu u najširem smislu, moraju biti angažovani. To podrazumijeva upravo bavljenje aktuelnim temama različitog spektra, postavljanjem pitanja i pokušajima pronalaženja pravih odgovora. Klikbejt je aktuelni svjetski fenomen i drago nam je da smo pronašli adekvatan način da se njime pozabavimo.

Uspjeli ste da stvorite vrlo prepoznatljivu pjesmu, a naročito se ističe uzvik “Clickbait!” što je i sam naslov pjesme. Zašto baš clickbait zauzima to mjesto?

Ilija Pejović: Volimo taj navijački karakter koji smo dali refrenu i samom naslovu. Ima nečeg oslobađajućeg u tom uskliku. Kao da se glasnim izgovaranjem već pomalo liječimo i okrećemo stvar u pozitivnom smjeru. Preporučujemo svima da puste glas i zapjevaju sa nama “CLICKBAIT”! Iako je pjesma nastala nezavisno od ovog festivala, vjerujemo da bi i šira publika (na Evroviziji npr.) prihvatila usklik, tim prije što je u pitanju univerzalni jezik, u samom naslovu i pojedinim djelovima teksta.

Kako je izgledao proces iza nastanka “Clickbaita”?

Ilija Pejović: Pjesma je zapravo nastala jako brzo, od početne ideje do kompletnog teksta i melodije. Sve se nekako nizalo upravo u duhu onoga o čemu govori tekst: “naslovi se ređaju sami, kao da znaju sve što mi je u glavi…”. Stihovi su se nadovezivali jedan na drugi u jednom dahu. Uskoro je urađen i demo snimak koji je manje-više uobličio ovo što čujemo kao konačni proizvod. Naravno, na kraju je sve kvalitetno i ozbiljno producirano i na taj dio smo dodatno ponosni.

Šta želite da ljudi osjete, o čemu da razmišljaju dok slušaju vašu pjesmu?

Marko Vukčević: Neka probaju da čitaju između redova… Znam da nije lako jer nas je hiperprodukcija uzela pod svoje pa smo postali zavisnici brzog protoka informacija, ali treba ponekad napraviti otklon i pauzu od toga. E, kada ste na pauzi poslušajte “Clickbait” i siguran sam da će vam onda stvari biti jasnije.

Koliko je važno za umjetnike da budu društveno angažovani?

Ilija Pejović: Bez makar povremenog angažmana kroz svoje stvaralaštvo, ne bi smjeli ni da se zovu umjetnicima.

Imate li neka očekivanja od Montesonga i kako vidite Evroviziju danas?

Marko Vukčević: Svi mi koji smo na takmičenju sigurno nešto očekujemo, pa samim tim nismo ni mi izuzetak, ali kao što smo već rekli u našim obraćanjima ovih dana ne vidimo muziku kao takmičarsku disciplinu, niti naše kolege (bez obzira na različite pravce kojima se bavimo) kao rivale. Tu smo svi zajedno na zajedničkom cilju, a to je jačenje crnogorske muzičke scene. Neka nam Montesong bude odskočna daska.

Dodao bih još da je bitno da imamo što više autora, a ne da nam i za ovo treba pomoć i lobiji sa strana. Čisto malo da pecnemo.

Koliko je teško “probiti” se u Crnoj Gori?

Ilija Pejović: Izuzetno je teško. To je jedan paradoks naše scene s obzirom na to da smo mala država, malo tržište u tom smislu. Možda je teže probiti se ovdje nego na neka mnogo veća tržišta jer je potrebna ta jedna situacija da ti u stvari napraviš karijeru negdje drugo da bi te prepoznala tvoja sredina. Valjda bolje priznajemo nešto što dolazi sa strane i što je potvrđeno sa strane. A opet s druge strane teško je napraviti proboj na druga tržišta iz razloga jer oni prvo što razmišljaju ‘gdje si ti kod svoje kuće’, tako da ako te neće tvoji, ne znam što ćemo te mi.

Marko Vukčević: Tako je.

Ilija Pejović: Onda smo stalno u tom začaranom krugu što je vrlo zanimljivo, ali evo dešava se stvarno nešto i to upravo gerila pristupom koji smo mi svi preuzeli i sad prilično jasno i glasno to pokazujemo na svim mjestima gdje se nalazimo, u svim izjavama za medije... Ne samo pojedinačno ili bendovski, nego kao jedna kompletna scena smo malo počeli da nastupamo kao jedna gerila i da malo otvaramo vrata nogama i govorimo “tu smo, prisutni smo, dajte nam da radimo to što radimo”.

Marko Vukčević: Isto što možemo da pohvalimo i po čemu se odmah i vide rezultati to je ta neka kontinuirana saradnja sa PAM-om, našom krovnom institucijom, sa Sekreterijatom za kulturu Glavnog grada koji uvijek izlaze u susret. Sad su tu i neka veća finansijska sredstva, tako da samim tim se dešava neki pokret na našoj sceni ka gore tako da se nadam da će ta stranica i dalje nastaviti da ide uzlaznom putanjom.

Kakav je osjećaj kad se pubika uključi dok izvodite autorsku muziku?

Marko Vukčević: Sjajan. To je u suštini najljepše za jednog stvaraoca, za jedan bend i izvođača da publika kojoj predstavljaš to nešto osjeti, odgovori ti na taj način, jer u suštini nema ništa ljepše nego kad ih pustiš, pa oni sami zapjevaju.

Ilija Pejović: Da, a i odnos publike prema ovome značajno zavisi od onog trenutka kada si postavljen na poziciji da si potpuno ravnopravan u izvođenju i u plasmanu svoje muzike, onda i publika te percipira kao takvog. Jednostavno to je nekakva veza koja je uzročno-posljedična. Što se nas tiče stvarno imali smo sjajnih trenutaka u tom smislu i to su zbilja onako momenti da se čovjek vrati iz sve one frustracije koju često proživljava kao muzičar i konstantnog jednog pitanja da li treba više da se bavimo ovim ili ne. Kad se desi jedna takva situacija, da u bilo kojoj varijanti - da li je to velika festivalska bina, neki mali intimni akustični krug, kad mi odsviramo neku od svojih stvari, pa kad čujemo da kompletan klub pjeva od A do Š pjesmu, to su sigurno trenuci koji te zakucaju do kraja života. Čini ti se to je to - nikad više neću ni sa čim da se bavim osim ovim.

Marko Vukčević: Znaš ono kad ti mala djeca otvaraju glavu po cijeli dan, 23 sata dnevno, a onda naiđe jedan sat kad ti dolaziš umoran s posla, a oni ti dođu trčeći s osmijehom i ti zaboraviš sve ono što su te cijedili do tad. E to možemo da kažemo da je takav neki momenat.

Imate i pjesmu sa Ivanom Dečakom. Kakva je bila ta saradnja i sa kim biste voljeli još sarađivati?

Marko Vukčević: Sjajna je saradnja i često mi pominjemo u intervjuima i razgovorima Dečaka. Vrhunski profesionalac, dobar drug, ne samo on nego cijela ekipa benda “Vatra”. U svakodnevnom smo mi kontaktu, non-stop komuniciramo, razumjenjujemo nove pjesme, dogovaramo neke strategije, pričamo, razmišljamo… tako da o njemu samo sve najljepše. Sad sa nekim saradnja… pa dosta je ljudi na našoj sceni s kojima bi bilo interesantno sarađivati. Ne mislim samo na regionalnu scenu, mislim i na crnogorsku. Ne bih izdvajao imena, ali generalno ima određeni broj ljudi s kojima bi nam bilo zadovoljstvo sarađivati, što ne znači da u skorijoj budućnosti možda ne dođe do toga.

( Anastasija Orlandić )