Kraj liberalnog Zapada

Svi mi mislimo, govorimo i pišemo u određenim intelektualnim okvirima koje uglavnom uzimamo zdravo za gotovo. Ali, na kraju, protok vremena učini poznate kategorije i ideje zastarjelim. Na primjer, ko još danas, osim istoričara, govori o „Sovjetskom Savezu“?

Na sličan način, ovogodišnji predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama bili su najznačajniji politički događaj 2024. godine i gotovo sigurno će ostati upamćeni kao istorijska prekretnica. Njihov ishod će odrediti globalna dešavanja u decenijama koje dolaze.

Efekti će se osjetiti na dva nivoa. Prvi je neposredniji, praktičniji, operativniji nivo svakodnevnog upravljanja. Sa povratkom Donalda Trampa u Bijelu kuću, SAD će se povući iz Pariskog sporazuma o klimi, nametnuti nove carine svojim trgovinskim partnerima i započeti masivnu kampanju za pritvaranje i deportaciju miliona ilegalnih imigranata. Uzeto zajedno, ovo predstavlja fundamentalnu promjenu u tome kako najmoćnija zemlja svijeta funkcioniše i šta ona predstavlja.

Tu je, zatim, globalna dimenzija, u kojoj su mogući mnogi scenariji - od velikih smjena moći do kolapsa dugogodišnjih saveza i raspada svjetskih vladajućih institucija i normi. Šta će biti sa transatlantskim odnosima? Šta sa Ukrajinom? Da li će SAD razviti bliže veze sa Rusijom i drugim autoritarnim režimima na račun Evropske unije i drugih saveznika?

Tramp je pobijedio uprkos tome što prezire demokratske institucije, uprkos njegovim naporima da poništi izbore 2020. i tome što je osuđen za krivično djelo po 34 tačke. Iako su birači svjesni njegovog haotičnog pristupa vladanju, njegovih uobičajenih laži i njegove zlokobne imigracione politike - pobijedio je u svim ključnim državama. I iako su potpuno svjesni ko je Tramp, više Amerikanaca je glasalo za njega nego za Kamalu Haris.

Ne treba da se ustručavamo da kažemo: liberalna demokratija u Sjedinjenim Državama zadobila je fatalan udarac. Ona će biti pod sve većim pritiskom sa obje strane Atlantika i nema garancije da će opstati. Na kraju krajeva, može li postojati budućnost liberalnog Zapada bez Sjedinjenih Država kao njegovog lidera? Vjerujem da je odgovor - ne.

Tramp u svoj drugi mandat ulazi sa republikanskom kontrolom nad oba doma Kongresa, a mnogi posmatrači očekuju da će ga konzervativna većina od 6 prema 3 u Vrhovnom sudu nedvosmisleno podržati. U junu je Sud presudio, u slučaju koji je pokrenuo Tramp, da predsjednici uživaju širok imunitet od krivičnog gonjenja u vezi sa „službenim“ radnjama. Tako će moći da vlada - i to zaista da vlada - nesmetano. Ništa ga ne sprečava da američku liberalnu demokratiju preoblikuje u neliberalnu oligarhiju.

Jasno je i da će se pojačati pritisak na evropske demokratije da više doprinesu sopstvenoj bezbjednosti. Tramp, međutim, nema interesa da ojača Evropsku uniju - upravo suprotno, u stvari, sama sposobnost Unije da sama krene naprijed bez prećutne podrške SAD je pod znakom pitanja. To će zahtijevati suštinsku promjenu u političkom mentalitetu Evropljana, a ona se trenutno ne nazire. Štaviše, francusko-njemački motor, koji je uvijek pokretao Evropsku uniju, više ne radi i niko ne zna kada će i da li će ponovo biti pokrenut.

Drugo veliko pitanje je izraelsko-palestinski sukob. Hoće li aktuelna izraelska vlada sada požuriti da pripoji Zapadnu obalu? Šta će učiniti u vezi sa Iranom, koji gomila uranijum skoro kao oružje? Svi znaci ukazuju na veliki rat u regionu - na nasilno restrukturiranje koje će donijeti sve osim mira ili čak trajnog prekida vatre.

Ovo nas dovodi do konačnog, najvažnijeg pitanja: kako bi svijet izgledao bez liberalnog Zapada? Decenijama je transatlantski savez projektovao moć (i tvrdu i meku) i modelirao vrijednosti koje su bile u osnovi kohezivnog globalnog poretka. Ali, sada je globalni poredak usred haotične tranzicije.

Ako se Evropa ne ujedini u ovom trenutku burnih promjena - neće imati drugu šansu. Njena jedina opcija je da postane vojna sila sposobna da zaštiti svoje interese i obezbijedi mir i red na svjetskoj sceni. Alternativa je fragmentacija, nemoć i nebitnost. Problem otežava ogromni tehnološki pomak ka digitalizaciji i vještačkoj inteligenciji, kao i demografska kriza u Evropi. Iako na kontinentu ima previše starijih ljudi i premalo mladih, on se sve više protivi imigraciji.

I, šta sad? Hoće li se Evropa pripremiti ili vratiti strukturi koja podsjeća na onu koja je uslijedila nakon Bečkog kongresa 1814-1815, u kome je ruski uticaj bio dominantan i sveobuhvatan? Evropljani su se 6. novembra probudili sa rezultatom koji će uticati na njih više od svih njihovih izbora zajedno. Tramp neće samo promijeniti Ameriku (nagore); on će oblikovati i evropsku istoriju - ako mu dozvolimo.

Autor je bio ministar inostranih poslova i vicekancelar Njemačke od 1998. do 2005; predvodio je njemačku partiju Zelenih gotovo 20 godina

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Joška Fišer )