Istina ne smije biti žrtva rata
Za razliku od većine izraelskih medija, moj list izvještava o patnji u Gazi i Libanu i zato je meta vlasti, poručuje glavni i odgovorni urednik lista “Haarec”
U ratu prvo strada istina”, glasi stara fraza, a kao i u slučaju i svake druge izreke ona sadrži zrno istine. Izvještavanje sa ratišta uvijek predstavlja izazov: ometaju vas ograničen pristup, smrtonosna opasnost, namjerna magla rata i neiskreni zvaničnici. Situacija postaje još složenija kada su novinari dio ratobornog društva, naročito ako sukob uživa široku podršku naroda kao pravedan rat.
Dana 7. oktobra 2023. godine, Izrael je napadnut od strane Hamasa, koji je iz Gaze upao kako bi ubijao, pljačkao, silovao i oteo civile i vojnike. Sljedećeg dana, Hezbolah se uključio u sukob iz Libana. Izrael je odgovorio osvetnički, raseljavanjem stanovništva i uništavanjem gradova i sela u Pojasu Gaze, ubijajući mnoge civile zajedno sa militantima i operativcima Hamasa. U septembru 2024. godine, Izraelske odbrambene snage (IDF) pokrenule su kontraofanzivu na sjevernom frontu, zadajući težak udarac svom vječitom neprijatelju, Hezbolahu, i sravnivši sa zemjom šiitska sela koja su služila kao njihove baze na prvoj liniji.
Zatečena iznenadnim napadom neprijatelja i zvjerstvima Hamasa, izraelska jevrejska javnost se ujedinila u ogromnoj podršci onome što je djelovalo kao egzistencijalna borba protiv okorjelih, nemilosrdnih neprijatelja. Ovaj stav preovlađuje i u 14. mjesecu rata, uprkos sve većem broju poginulih vojnika IDF-a i stalnom neuspjehu da se postigne “totalna pobjeda” koju je obećao premijer Benjamin Netanjahu.
Javno mnjenje diktira granice izvještavanja u mejnstrim izraelskim medijima: bez milosti prema drugoj strani. Većina medija ne prikazuje ubijanje, razaranja i ljudsku patnju u Gazi i Libanu. U najboljem slučaju, citiraju međunarodne kritike na račun izraelskih akcija, predstavljajući ih kao antisemitske i licemjerne. Gaza i Liban posmatraju se isključivo kroz prizmu iz ugla novinara koji su priključeni jedinicama IDF-a koje učestvuju u invaziji.
Otjelotvorenje ratnog izvještavanja je Deni Kušmaro, voditelj vijesti na Kanalu 12, najvećoj izraelskoj televizijskoj mreži. Prošlog mjeseca, pridruživši se pješadijskoj jedinici u Libanu, Kušmaro, s kacigom na glavi, raznio je kuću u okupiranom šiitskom selu, hvaleći se: “Ne dirajte Jevreje”. Kada je Međunarodni krivični sud izdao naloge za hapšenje Netanjahua i bivšeg ministra odbrane Joava Galanta, Kušmaro je emotivno reagovao u udarnom terminu, okružen fotografijama mrtve i otete djece od 7. oktobra, izjavljujući da su ti nalozi “protiv svih nas, naših vojnika, ovog naroda, ove zemlje”. Kušmaro i njegove kolege na televiziji nikada se nisu potrudili da objasne činjeničnu osnovu optužbi MKS-a o namjernom izgladnjivanju kao metodi ratovanja i drugim zločinima protiv čovječnosti koje su navodno naredili izraelski lideri.
Izrael ima vojnog cenzora, i svaka vijest koja se tiče nacionalne bezbjednosti ili obavještajnih podataka mora dobiti dozvolu. Cenzura je smetnja, ali u ratnim vremenima, zakonska ograničenja i filtriranje blijede u poređenju sa autocenzurom publike. Izraelci jednostavno ne žele da znaju.
Gotovo uvijek sam, Haarec već decenijama izvještava o patnjama Palestinaca pod izraelskom okupacijom i o onome što IDF smatra “kolateralnom štetom” u borbi protiv terorizma. Iznova i iznova, list je bio osuđivan zbog kritike moralnosti postupaka IDF-a. Čitaoci su otkazivali pretplate, a političari su se ustremili na nas. Ali nikada nismo popustili. Kada vidite ratne zločine, morate progovoriti dok rat bijesni, umjesto da čekate da bude prekasno da se nešto promijeni. Rat 7. oktobra nije izuzetak: ponovo sami, izvještavamo o drugoj strani sukoba, uprkos teškoćama u pristupu izvorima u Gazi i Libanu, dok istovremeno, kao i drugi mediji, šaljemo naše reportere sa IDF-om.
Cenzura je smetnja, ali u ratnim vremenima, zakonska ograničenja i filtriranje blijede u poređenju sa autocenzurom publike. Izraelci jednostavno ne žele da znaju
Netanjahu nikada nije volio naš kritički stav prema njemu i njegovoj politici okupacije i aneksije, nazivajući “Haarec” i “Njujork tajms” “najvećim neprijateljima Izraela” još 2012. godine (mada je kasnije to negirao). Budući da je izgradio je karijeru na manipulaciji medijima Netanjahu ne podnosi nezavisne, kritičke glasove. Tokom prethodne decenije, njegova zloupotreba državne moći kako bi izobličio medijsko izvještavanje, što je Haarec razotkrio 2015. godine, dovela je Netanjahua na optuženičku klupu u i dalje aktuelnom krivičnom procesu za korupciju. Međutim, čak i nakon optužnice, samo je promijenio taktiku, ali ne i strategiju, pozajmivši uspješan pristup svog prijatelja i mentora iz Mađarske, Viktora Orbana: napadaj glavne medije kao neprijateljske, neka tvoji bogati saveznici pokrenu pristrasne kanale, izgradi “mašinu otrova” za ujedinjavanje svoje baze putem društvenih mreža. Vremenom, mejnstrim mediji bi promijenili stav dajući portparolima lidera prostor u udarnim terminima, u strahu da ne izgube publiku u korist medija poput Kanala 14, izraelskog “Foksa na steroidima”.
Netanjahu je polarizujuća ličnost, a izraelska jevrejska javnost, mada ujedinjena u podršci ratu, duboko je podijeljena između onih koji podržavaju i onih koji su protiv Bibija. Međutim, Netanjahu koristi spoljne sukobe kao opravdanje za gušenje svojih domaćih kritičara. Nedugo nakon 7. oktobra, ministar komunikacija Šlomo Karhi, premijerov bliski saveznik, podnio je nacrt vladine rezolucije za bojkot bilo kakvog državnog oglašavanja ili pretplate na “Haarec”, ukazujući na navodnu “antiizraelsku propagandu” ovog lista. Mada ga je u prvom navratu blokiralo ministarstvo pravde, Karhi je ponovo pokrenuo svoj plan da podrije Haarec, koristeći kao izgovor kontroverzne izjave našeg izdavača Amosa Šokena.
Prošle nedjelje, rezolucija o bojkotu “Haareca”, sada pod pokroviteljstvom Netanjahua, jednoglasno je usvojena u vladi. Pored toga, Karhi je pokrenuo i nacrt zakona o privatizaciji izraelskog javnog emitera, koji je često bio trn u oku vladi, za razliku od niza medijskih glasnogovornika pod njenom kontrolom. “Izabrani smo od strane naroda i možemo sprovesti promjenu režima ako to želimo”, rekao je, otkrivajući dublji motiv svog šefa.
Bojkot “Haareca” nema pravnu osnovu, ali Netanjahua to ne brine: ako bude poništen, pokrenuće tiradu protiv “pravosudne duboke države” i njenog podrivanja njegove vlasti. Takođe, bio je u pravu u vezi sa liderima opozicije koji, slijedeći nacionalističko-militarističku euforiju, nijesu stali uz ovaj list.
Međutim, mi ćemo prevazići i nedavni Netanjahuov napad, baš kao što smo prevazišli gnijev i ignorisanje njegovih prethodnika. “Haarec” će ostati dosljedan svojoj misiji da kritički izvještava o ratu i njegovim teškim posljedicama za sve strane. Istinu je ponekad teško zaštititi, ali ona nikada ne smije biti žrtva rata.
Članak je preuzet iz “Gardijana”
Autor je glavni i odgovorni urednik “Haareca”
Prevod: N. B.
( Aluf Ben )