Tuđmanov povratak na Pantovčak

Trebalo je proći punih četvrt stoljeća, jer upravo će se ovih dana napuniti dvadeset i pet godina od smrti Franje Tuđmana, da se i formalno zaključi proces retuđmanizacije Hrvatske, započet negdje oko 2013. godine.

On će se formalno okončati nakon što, po okončanju drugog kruga predstojećih predsjedničkih izbora, Zoran Milanović očekivano osvoji drugi mandat za redom i produži svoj boravak na Pantovčaku sljedećih četiri godine. S obzirom da taj scenarij može omesti jedino čudo, a to je da lijevo i liberalno biračko tijelo konačno progleda i počne zaista slušati što taj čovjek govori, zastupa i radi, umjesto da u njemu i dalje vide jedini svjetionik otpora HDZ-u i dugogodišnjeg predsjednika SDP-a, a svi znamo da se čuda ne događaju često i da ljubav zna dugo biti slijepa, pa makar bila i neuzvraćena, Hrvatska će doista dobiti novog Tuđmana na čelu države.

Istina, mogu sada cinici, čak i uz puno argumenata, zaključiti kako devedesete svakako nisu nigdje ni odlazile i kako je ionako HDZ faktično stranka vlasti u Hrvatskoj, međutim ovakvog, doslovnog sljedbenika jednog pogubnog političara koji je proizveo sve najgore što se Hrvatskoj moglo desiti, doista nije bilo svih ovih godina.

Za one koji se tada nisu ni rodili ili su bili premali, kao i za one koji su to razdoblje potisnuli, vrijedi napomenuti kako je nakon Tuđmanove smrti i žestokog poraza HDZ-a na parlamentarnim izborima, društvo ključalo od želje za detuđmanizacijom i potpunim zaboravom njegovog doba i prakse koju je uveo. Zbog toga je uostalom i Stipe Mesić kao potpuni autsajder, ali i totalni karakterni i tada politički antipod Tuđmanu, pregazio Dražena Budišu. I zbog toga je on sam, uz ogromnu želju gotovo kompletnog društva i političke scene, bez pogovora pristao na temeljito razvlašćivanje funkcije predsjednika od ozbiljnih ovlasti. Tada je, u njegovom mandatu uspostavljen premijerski sustav, a razvlašten polupredsjednički. Kad je nakon njega na funkciju predsjednika izabran Ivo Josipović, percipiran kao oličenje neke pristojne građanske ljevice, bilo je jasno da građani ni u kom slučaju nisu željeli novog Tuđmana na toj funkciji. A ista stvar vrijedila je i s jedinim povratkom HDZ-a na Pantovčak i dolaskom Kolinde Grabar Kitarović na to mjesto. Jer, koliko god ona jeste bila autentična kandidatkinja HDZ-a, bilo je riječ o političarki bez ikakvih vlastitih osobina i o tipičnoj karijernoj diplomatkinji, koja je visoko kotirala u birokratskom aparatu NATO-a. Kad se na kraju mandata totalno pogubila i krenula u profesionalno desničarenje, zapravo je takvim svojim ponašanjem i dovela Zorana Milanovića u aktualnom mandatu na tu funkciju, koji se čitavu kampanju predstavljao kao „normalan“ predsjednik, koji neće desničariti i koji će normalizirati društvo.

Štoviše, čitavo to vrijeme je, čak i na premijerskoj poziciji, na kojoj su se smjenjivali Ivica Račan, pa Ivo Sanader koji je doista poradio na detuđmanizaciji, pa sam Milanović i na koncu, nakon tragikomičnog šestomjesečnog intermezza s Tihomirom Oreškovićem, Andrej Plenković, bez obzira na sva formalna zaklinjanja hadezeovaca u Franju Tuđmana, njihova ideološka i politička praksa napravila značajan odmak od njega.

A onda se u aktualnom mandatu Zorana Milanovića dogodilo ono što je bilo jasno svakome tko je dopustio sebi da vjeruje onome što je on sam posljednjih godina govorio i zastupao, pa i u vezi Franje Tuđmana, a to je da se aktualni predsjednik Hrvatske posve ogolio kao najautentičniji tuđmanist u hrvatskoj politici. Da ne bi ispalo kako ovo pišem iz naknadne pameti, lako je na webu provjeriti koliko već godina govorim ovu istu stvar, ali ona do malo koga od njegovih birača dopire. Zbog čega i ne mislim da je stvar u trenutačnoj političkoj računici ili proračunatom hvatanju desničarskih glasova. Ne, Zoran Milanović naprosto iskreno obožava Tuđmana i njegovu politiku, o tome je neskriveno govorio još dok je bio premijer na odlasku, na njegovu inicijativu zagrebački aerodrom je ponio Tuđmanovo ime, on je najagilniji promotor priče o bezgrešnosti Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, on je čovjek koji je odlikovao čitav niz suspektnih ratnih heroja i čovjek koji održava plamen revolucije iz devedesetih ništa manje živim, nego što to radi HDZ, on je netko tko se najbolje razumije pa i često viđa s Miloradom Dodikom, ali istovremeno je pun nadmenosti kad se razgovara o odnosima sa Srbijom. Pored svega toga, u odnosu prema Europskoj uniji, geopolitici i regiji, imamo praktično preslikanog Tuđmana koji je nominalno želio na zapad, a odupirao se, iz nacionalističkih pobuda, svakom zahtjevu da svoju politiku uskladi sa zapadom, formuliravši to sljedećom rečenicom: „Pripadamo Europi i želimo u Europsku uniju, ali s vlastitim identitetom, uspravno i bez diktata.“ Ona je praktično identična onome što posljednjih mjeseci govori Zoran Milanović, s jedinom razlikom što zemlja sada jeste u Europskoj uniji, a onda nije bila.

Na kraju svega je Milanović, kako bi odagnao svake sumnje, uzeo za slogan nove kampanje Tuđmanov slogan iz 1997. godine, „Predsjednik za predsjednika“, fotografirajući se usput s Tuđmanovom facijalnom grimasom i za istim stolom, da ne bi bilo nikakve zabune oko poruke koju želi poslati.

Dodamo li ovome i to da su upravo ti predsjednički izbori iz 1997. bili najmračniji, da je tada tuđmanizam bio u najgoroj fazi, da je praktično izvršen atentat na Vladu Gotovca u toj kampanji, stvari postaju još mračnije.

Da, skoro čitava hrvatska politička scena, kao i dobar dio medijske i intelektualne, aktivno već više od deset godina retušira Tuđmana i devedesete, potpuno falsificira to doba i nudi neku mitološku prošlost s njim kao s neupitnim velikanom, ali je Milanović neupitno stvar doveo do kraja i sasvim sigurno će taj proces okončati kad osvoji drugi mandat.

A njegovim zaluđenim fanovima s ljevice, od kojih mnogi baš nisu podnosili Tuđmana, i tada ništa neće biti, ni problematično, ni jasno, jer je on „protiv Plenkovića i HDZ-a“.

(Peščanik.net)

( Dragan Markovina )