Mrtve harfe duše

Nekada sam živio u tom kraju Kelna. U blizini izložbene hale moj sin je u lokalnom klubu trenirao džudo. Tada, krajem devedesetih i početkom novog milenijuma, nisam mogao ni naslutiti da će izložba, oko koje se podigla velika medijska prašina i koja ni protivnike ni zagovornike nije ostavljala ravnodušnim, doći u komšiluk.

Jutro je rutinski sivo. Tu i tamo, sunčevi zraci problijesnu kroz pukotine skoro crnih oblaka. Izlazim na željezničkoj stanici u Erenfeldu i bez žurbe odlazim u pravcu poznatog groblja Melaten. Izložba je smještena naspram jednog od više ulaza u to groblje.

Još u 13. vijeku na tom mjestu je bio karantin za oboljele od lepre, potom i mjesto za egzekucije. U 19. vijeku, u vrijeme Napoleonove okupacije, tu je nastalo centralno kelnsko groblje. Na francuskom „malade“ znači bolestan. Ljudi iz Kelna su to čuli kao Melaten. Tako je ovaj kraj dobio ime.

Ne znam da li je blizina groblja bila odlučujuća za organizatore izložbe da tu zakupe prostor. Ali poređenje se nameće. Sa jedne strane lijepo uređeno groblje, sa kamenim anđelima, spomenicima i kapelama. Nastalo je po uzoru na čuveno parisko groblje Per Lašez. Na kelnskom groblju tijela pokojnika su uredno spuštena u zemlju, zatrpana i prepuštena prirodnoj razgradnji materije. Na površini su ostala imena, godine rođenja i smrti.

Izložba „Svjetovi tijela“ je sušta suprotnost. Tijela koja su izložena, nekada su bili živi ljudi kao vi i ja. Ali im više ne znamo imena. Oni su pronalazaču postupka plastinacije Gunteru fon Hagensu svojevoljno zavještali tijelo. A on je od tih tijela stvorio bizarni i fascinantni izložbeni hit.

Pošto sam ulaznicu nabavio onlajn, prolazim bez većeg zadržavanja pored prijemnog pulta. Tutnuli su mi u ruku prospekt i već sam zakoračio u halu. Podnaslov ove izložbe - Ciklus života - pokazuje koncept izlagača. Od embrionalnog stanja do duboke starosti tijelo je - izazov. A zdravlje izuzetno krhko stanje. Ta istina nije zaobišla ni Guntera fon Hagensa, čovjeka u čijoj je glavi najprije nastao ovaj svijet. On je od 2008. obolio od Parkinsonove bolesti. Od 2010. sve poslove vode njegova druga žena i njegov sin.

Fon Hagens se poziva na estetske kriterijume renesansnih umjetnika i njihovo temeljno proučavanje ljudske anatomije. Ispod „Hirurga“ se navodi da je inspiraciju anatom potražio u poznatoj Rembrantovoj slici „Čas anatomije doktora Nikolasa Tulpa“. Ulje na platnu iz 1632. prikazuje gradonačelnika Amsterdama i ljekara Tulpa kako skalpelom zasijeca ruku osuđenog zločinca koji je bio pogubljen prethodnog dana.

Fon Hagensova intencija je dvostruka. Ukazuje na postojanu vezu između anatomije i umjetnosti. Ali i na zaboravljenu vezu između javnog izlaganja i otvaranja mrtvih tijela i okupljanja ljudi. U 17. vijeku su u Evropi časovi anatomije ličili na pozorišne predstave na koje nisu dolazili samo medicinski stručnjaci već i svako ko bi platio ulaznicu.

Skoro četiri vijeka kasnije, Fon Hagens uz pomoć plastinata inscenira operaciju u kojoj hirurg drži ljudsko srce u ruci.

DECENIJE KONTROVERZE

Od devedesetih pratim povremeno rasplamsavanje polemike oko svega što je radio Gunter fon Hagens. Ovaj čovjek je rođen u tadašnjem Trećem Rajhu nekoliko mjeseci prije njegovog sloma, januara 1945, na teritoriji koja je potom opet pripala Poljskoj. Odrastao je u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj. Na početku nije izgledalo da će mladi Gunter biti uspješan. Napustio je školu, potom radio kao poštar i liftboj. Ipak se izborio za drugu šansu, završio je večernju gimnaziju i upisao medicinu.

Velika istorija ga je usput munula repom. Učestvuje u protestima protiv sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj 1968. Zatvaraju ga. Zapadna Njemačka ga otkupljuje od Istočne Njemačke za 40 000 maraka.

Sada bi se moglo reći da je to bila dobra investicija. Istočnonjemački student je na zapadu zemlje završio medicinu, doktorirao, pokazao preduzimački duh. Mada je rođen sa prezimenom Libhen, on je 1975. uzeo prezime svoje prve žene – Fon Hagens.

Od 1978. je razvio postupak trajnog konzervisanja tijela putem potpune zamjene tečnosti iz ćelija specijalnim silikonima. Prijavio je patent i osnovao firmu za proizvodnju hemijskih tečnosti i opreme za postupak plastinacije, a 1993. i Institut za plastinaciju.

Filozofija tijela koju zastupa Fon Hagens, može se pročitati na tabli sa objašnjenjima ispod jednog plastinata: “Ljudski život je u svakom slučaju tjelesan. Mi JESMO naše tijelo. Sve naše misli, osjećanja i radnje počivaju na njegovim funkcijama. Bez tijela nemamo ni svijet, ni porodicu ni prijatelje. Bez njega ne možemo da postojimo”.

Da bi potkrijepio ovakve stavove, Fon Hagens od mrtvog tijela traži da pogledu otkrije svu svoju potkožnu raskoš. „Plesač na prstima“ pokazuje sve mišiće koji leže odmah ispod kože. Sugeriše nam da oni na bitan način oblikuju naš tjelesni reljef: „Mišići pretvaraju energiju u pokret“. „Plesač“ je u svojoj vrsti besmrtnosti zaustavljen u takvom pokretu.

Izložba u tekstualnom dijelu zaista opominje: „Ali tijelo nije samo osnov naše egzistencije već i ogledalo našeg načina vođenja života. Šta god činimo ili propuštamo da uradimo - kako se hranimo, da li se krećemo, imamo li zdravo društveno okruženje, osjećamo li da smo priznati ili zanemareni, srećni ili nesrećni - sve to povratno djeluje na naše tijelo. I pozitivno i negativno. Ako tijelo odbije saradnju, igri je kraj!”

Ova filozofija je potkrijepljena sa mnoštvom citata. Navodi se Džim Ron, američki pisac, biznismen i motivacioni govornik: “Pripazi na svoje tijelo. To je jedino mjesto za život koje imaš”.

VJEČNO TIJELO I SMRTNA DUŠA

Poslije izvjesnog vremena provedenog na izložbi shvatam šta je privuklo tolike ljude. Kao kroz ključaonicu posjetioci mogu da zavire u anatomski skrivene predjele tijela. Time kao u ogledalu vide zapravo svoje tijelo. Dodatno maštu zagolica činjenica da je plastinat u nekoj od egzibicionističkih poza bio živ čovjek. Šta nam govori njegova posthumna tjelesna egzistencija?

Meni lično - skoro ništa. Nisam umio da izložbenim eksponatima učitam ništa ljudsko. Osim intelektom, nisam uspostavio neku prisniju vezu sa eksponatima. Tjelesnost jeste bila plastična, ispod oguljene kože zategnuta vlakna mišića, pola ljudskog lica, tijelo na gimnastičkoj spravi.

Ali me je svojedobno više uzdrmao jedan Šumanovićev pejzaž od svega što sam vidio ovdje. Ni pored najbolje volje nisam uspijevao da dovedem u vezu svijet živih sa svijetom plastinata. Svi ti bivši ljudi svedeni na anatomsku demonstraciju u atraktivnim izložbenim pozama nisu umjeli da proizvedu u meni nikakvu emociju. Možda sam zakasnio na ovu izložbu nekoliko decenija. Ona je zaista umjela da potrese javnost, da je oduševi ili razgnijevi, samim krajem analogne epohe, prije više od četvrt vijeka.

Shvatam da sam tada dublje osjećao kulturološke potrese koje je Fon Hagens izazivao u njemačkom društvu jer između mene i svijeta nije bilo beskonačne digitalne zavjese. Leševe koji plešu, vode ljubav ili igraju fudbal tada sam možda mogao da doživim kao bivše ljude. Sada ih doživljavam kao pomalo bizarne aplikacije beskonačnog virtuelnog univerzuma. Kao digitalne avatare. Društvene mreže, igrice, rijaliti programi, treš bulevarski mediji, beskonačni niz televizijskih kanala, sve je to umanjilo naš kapacitet empatije i povećalo postmoderno slijeganje ramenima.

KULT TIJELA

Osim toga, u decenijama uspona Fon Hagensovog projekta i tijela miliona živih ljudi postala su egomanski projekti. Njih osmišljavaju u teretanama, u studijima za tetovažu i klinikama plastične hirurgije. Tijela su skupocjeni vještački eksponati na realnoj modnoj pisti ulica, na virtuelnoj bini društvenih mreža, na seksualnoj berzi noćnih klubova, u digitalnim pornografskim katakombama. Profil nekih ljudi na društvenim mrežama manje svjedoči o autentičnom, živom tijelu od ovih plastinata. Zastajem kraj jednog ljupkog tijela. Oljuštena balerina pokušava da iskorači zamrznuta u vječnoj pirueti.

Nisu Fon Hagensovi eksponati postali manje bizarni, već se naš svijet do maloumnosti takmiči u tjelesnoj bizarnosti. Živi ljudi digitalne epohe postaju do neprepoznavanja slični Fon Hagensovim preparatima. Nije skandalozno prikazivanje prepariranih ljudskih tijela i organa. Skandal je masovno pretvaranje živih ljudi od krvi i mesa u digitalne zombije. Ni oni, kao ni Fon Hagensovi mrtvaci, ne žele da budu više od insceniranog tijela u totalnom ratu za trenutak pažnje.

Nije strašan Fon Hagensov, već naš svijet. Svijet u kojem ratove doživljavamo kao krvave rijalitije. A svoje tijelo kao jedino dobro kojem bi da podarimo ako ne vječnost, onda barem vječnu mladost. Pritom se ne uzdižemo iznad inscenacije, ne dopiremo do „mudrosti tijela“ na koju je s pravom ukazivao Niče u svom „Zaratustri“, obraćajući se „omalovažavaocima tijela“: „Više je razuma u tvojem tijelu nego u tvojoj najboljoj mudrosti“. Osim toga, na izložbi je istaknuta misao libansko-američkog pjesnika Halila Džubrana: „Tvoje tijelo je harfa tvoje duše i na tebi je da iz njega izmamiš slatku muziku ili zbrkane zvuke“. Ne mogu da se otmem utisku da ova tijela ne proizvode ništa drugo osim puke tišine.

ZAMISLIVO I NEZAMISLIVO

Mislim mi se roje dok šetam odajama u kojima vidimo crijeva, bubrege, nerve. Placentu blizanaca. Sve zamislivo i nezamislivo iz tjelesnog univerzuma. Recimo, raskomadani golman poseže za loptom.

Pitam se kako cijela stvar funkcioniše. Očuvanje tijela je veoma stara ambicija. Svi znamo za staroegipatsko balzamovanje. Ovo je nešto drugo. Proces propadanja tkiva se najprije zaustavlja unošenjem formalina kroz arterije. Potom se odstranjuju koža i meko vezivno tkivo, kako bi se vidljivim učinila mišićna, koštana i nervna struktura. Tako spremljeno tijelo se potapa u rastvarač, a potom u polimersku tečnost. U vakuumu takva tečnost, poput specijalnog silikona, prodire do posljednje ćelije koju napuštaju sve tjelesne tečnosti razrijeđene rastvaračem. Tako se stabilizuju tkiva. Tijela se dovode u poželjnu pozu. Supstanca se stvrdne. Počinje drugi, dugovječni život mrtvog tijela.

Hiljade i hiljade ljudi širom svijeta potpisali su izjavu prema kojoj je njihovo tijelo poslije smrti vlasništvo Fon Hagensovog instituta. On garantuje anonimnost. To znači da vaše tijelo, a ne vaše ime, može da doživi posmrtnu slavu. “Biologija umjesto biografije”, tako glasi moto pod kojim se prave preparirana tijela. Ništa iz bivšeg života tog tijela ne smije da prodre do posjetilaca. Njihov pogled ne smije da bude zamućen ličnim aspektima. Bezimeni plastinati su s one strane bivše duše koja je tu stanovala.

POLJUBAC MRTVOM ČELU

Možda je to razlog za izostanak moje unutrašnje reakcije kada sam okružen sa vjerovatno najviše leševa na jednom mjestu u cijelom dosadašnjem životu. Iz iskustva znam - kada poljubiš mrtvo čelo čovjeka do kojeg ti je stalo - da je taj dodir živih usana i mrtve kože potresan i ljekovit. Potresan jer potvrđuje vizuelan utisak da voljena osoba nije tu, mada je tijelo njeno. Gdje je ono što ju je činilo neponovljivom, zvali mi to duša, ličnost, duh, ili nekako drukčije, ne znamo. Religija tvrdi, nauka misli da zna, ostali nagađaju. Odsustvo čovjeka, njegove suštine, u mrtvom tijelu, jeste paradoksalno iskustvo, dato onima koji su još živi. Ljekovitost tog potresnog iskustva sastoji se od olakšanja. Vi ne sahranjujete bliskog čovjeka, već praznu ljušturu koja je ostala iza njega. Tako je lakše da nekoga spustite u zemlju.

Izgleda da je izložba ipak intelektualno podsticajna. U kulturi zaborava smrti i beskonačne zabave ona podstiče na razmišljanje.

Plastinat sa durbinom u ruci. Admiral. U šta li se zagledao ovaj kapetan bez broda, ovaj Galilej bez neba? Oči su artificijelne. Nije pronađen postupak njihovog prepariranja. Ovi mrtvaci gledaju pozajmljenim očima.

Zagovornici izložbe su još prije 15 godina tvrdili: „Izložba se napušta sa puno strahopoštovanja za remek djelo - ljudsko tijelo“. To je zabilježila novinarka jednog berlinskog lista. Njena koleginica u istom tom listu je zauzela suprotnu poziciju: „Fon Hagensovi 'Svjetovi tijela' ostaju svjesno izloženo skrnavljenje mrtvih i grobova. Dostojanstvo mrtvih je nastavak ljudskog dostojanstva po članu jedan njemačkog Ustava. Država je dužna da zaštiti ljudsko dostojanstvo i poslije smrti - i da zabrani ovakve jezive predstave“.

U međuvremenu su sve pravne nedoumice riješene. „Svjetovi tijela“ su legalni. Ipak, ljudi se dijele na one koji slijede svoju radoznalost i one koji to sa indignacijom odbacuju.

Dok je za jedne na djelu savremen način prezentacije potisnute teme, prosvjetiteljski čin sa estetskim ambicijama, za druge je izložba znak prezira spram ljudskog dostojanstva koja podstiče nezdravi voajerizam publike.

ŠTA ZNAJU MRTVI?

Intencija „Svjetova tijela“ je vjerovatno sasvim drukčija. Franc-Jozef Vec, filozof koji je kao savjetnik bio angažovan za berlinsku izložbu, ostavio je zapis: „Anatomija je umjetnost kojom se tama života obasjava svjetlošću smrti“.

Angelina Valej, supruga iz drugog braka Guntera fon Hagensa, inače takođe doktorka, kaže: „Svaki čovjek je jedinstven, svako od nas ima svoje individualno, unutrašnje lice“. Izgleda da milioni ljudi koji dolaze na izložbu žele da se suoče sa svojim unutrašnjim licem, posmatrajući preparirana tijela mrtvaca.

Filozof Valc je to nazvao “posmatranjem samog sebe bez ogledala”, a neprekidno interesovanje za izložbu „fascinacijom autentičnim“.

Izgleda da je ona bila veća prije nekoliko decenija. Plastinati su možda ljudskog porijekla. Ali u međuvremenu djeluju autentično koliko i postovi vulgarnih ljepotica koje liče jedna na drugu kao da su išle kod istog plastičnog hirurga ili kao da ih je sve oblikovala - vještačka inteligencija.

Fon Hagens je za života postigao to čemu većina ljudi stremi - bogatstvo i slavu. Zvali su ga ironično „Doktor Smrt“, štampa ga je optuživala da je za prepariranje koristio i leševe pogubljenih Kineza, ali je potom sudskom odlukom morala da to opovrgne. Fon Hagens je imao ogranke Instituta u Kini i Rusiji, koji su zatvoreni. Ima počasnu doktorsku titulu jednog kineskog univerziteta. Prije više od dvije decenije u Londonu je pred 500 ljudi priredio javnu obdukciju tijela preminulog muškarca. I kamere su bile uključene, nastao je dokumentarni film. Negdje je bio zabranjen, negdje ne. U Njemačkoj je prikazan tek 2021. Kažu da je Fon Hagens 2008. planirao i prodaju plastinata, ali je od toga odustao pod pritiskom javnosti. Grad Berlin je pokušao da spriječi stalnu postavku u centru njemačke prestonice. Poslije dugogodišnjeg spora izložba je pod određenim uslovima ostala tu gdje jeste. Fon Hagens je neumorno provocirao konzervativni dio javnosti. Na jednoj izložbi postavio je muški i ženski plastinat u pozu vođenja ljubavi. Taj eksponat je morao da pokrije folijom. Izgleda da je poslije svakog skandala navala publike bila veća.

BOG I TIJELO

Religijske institucije nisu mogle da ostane ravnodušna prema izlaganju mrtvih tijela u javnom prostoru. Jevanđelje po Mateju (10, 28.) kaže na jednom mjestu: „I ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu ubiti…“ Dakle ne bojte se ljudi ni kada ubijaju, već Boga koji može da smoždi tijelo i dušu pošalje u pakao.

Možda iz te poruke može i da se zaključi kako se ne treba bojati ni onih koji tijelu ne daju da umre. Velike monoteističke religije su u neobičnom saglasju kada je riječ o „Svjetovima tijela“. Jevrejsko viđenje tijela je poprilično jasno - ako se tijelo ne sahrani kako dolikuje, ne može ni da vaskrsne. Islam kaže da je tijelo mrtvog čovjeka jednako vrijedno kao tijelo živih, pa se prema njemu mora tako i odnositi. Pišu se moralno-filozofske rasprave, štampaju knjige i seminarski radovi o izložbi. Etičke komisije zasjedaju. A izložbu širom svijeta i dalje posjećuje rijeka ljudi. Fon Hagens ovom rečenicom pozdravlja posjetioce: „Trebalo bi da nas plastinat podsjeti i na našu sopstvenu smrtnost, tako što će na određen način pomalo šaljivo da kaže posjetiocu: Bio sam kao ti, živ, a ti ćeš biti kao ja, mrtav. Ipak možeš da budeš i ono što sam ja - plastinat“.

Sudeći po tome da je u Kelnu dva puta odgađan datum zatvaranja izložbe, vjerovatno će fascinacija potrajati još neko vrijeme. Izlazim iz izložbenih prostorija, ovdje više nema ničega za mene. Na um mi padne Meša: „Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa“. Ali nisu to ovi mrtvi. Oni se prave da su živi. A živi ništa ne znaju.

Inače, Fon Hagens je sa svojim plastinatima još 2006. prikazan u filmu „Kazino Rojal“ iz serije o Džejmsu Bondu. Odavno je postao normalan dio naše bizarne masovne kulture.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )